Valutni odbor (engl. Currency Board) kao model upravljanja monetarnom politikom u BiH uspostavljen je 1997. godine konstituisanjem Centralne banke BiH (CB BiH) koja funkcioniše po pravilima pasivne monetarne politike i nema diskrecionih prava kao tipična centralna banka.
U praksi, to je vrlo jednostavno pravilo koje znači da svako ko želi imati domaći novac - konvertibilnu marku (KM) mora sebi kupiti taj novac za strani konvertibilni novac. Pošto je KM vezana za valutu "sidro" euro (rezervna valuta), onda se ta kupovina KM obavlja po fiksnom deviznom kursu koji iznosi 1,95583 KM za jedan euro. Kada se KM kupuje za neki drugi konvertibilni novac, onda se te transakcije obavljaju po tržišnom deviznom kursu. Stoga, da bi valutni odbor funkcionisao, rezerve strane valute moraju biti dovoljne da omoguće svim onima koji posjeduju KM u gotovu ili na računima da iste mogu "pretvoriti" u rezervnu valutu. Jednostavno, svaka emitovana KM ima pokriće u stranoj valuti, odnosno CB BiH ne smije emitovati novac bez pokrića davanjem kredita.
Razlozi za uvođenje valutnog odbora bili su višestruki. U to vrijeme u BiH, koja je krenula putem tranzicije ka tržišnom modelu, primarno je bilo ostvariti makroekonomsku stabilnost, a ključni preduslov za to je imati stabilan domaći novac, zasnovan na realnoj podlozi i sa čvrstom osnovom za realne kalkulacije i provjeru ideja u realnom biznisu, posebno u investiranju u privredni razvoj. Takođe, u zemlji tek izašloj iz rata, sa velikim potrebama za finansiranje obnove i rekonstrukcije zemlje i veoma izraženim socijalnim potrebama, smatrano je kao veoma rizično uspostaviti centralnu banku koja bi imala pravo da vodi sopstvenu "diskrecionu" monetarnu politiku. Veliki pritisci za finansiranje nagomilanih potreba putem (nepokrivene) emisije novca sigurno bi proizveli visoku stopu inflacije i makroekonomsku nestabilnost, a naročito bi negativno uticali na uslove za potencijalne strane investitore čije je ulaganje u ekonomski oporavak BiH u toj situaciji bilo neophodno.
Iz današnje perspektive može se reći da je CB BiH izvršila svoju osnovnu, zakonom propisanu funkciju, a to je očuvanje stabilnosti domaće valute.
Međutim, u javnosti se s vremena na vrijeme postavljaju pitanja da li je valutni odbor i dalje adekvatan model koji može omogućiti dalji ekonomski razvoj?
Protivnici valutnog odbora u BiH smatraju da bi trebalo ukinuti ograničenja koja on ima i uspostaviti klasičnu centralnu banku koja bi, osim obavezne rezerve, mogla koristiti i druge instrumente monetarne politike, uključujući mogućnost kreiranja novca bez pokrića u stranoj valuti ili zlatu. U valutnom odboru vide ključni problem stagnacije ekonomije u BiH i vjeruju da bi klasična banka bila bolje rješenje koje bi omogućilo pokretanje ekonomskog razvoja.
S druge strane, zagovornici zadržavanja postojećeg stanja ističu da bankarski sektor nema problema s likvidnošću, a u prilog ne ide ni stanje ekonomije u BiH s izraženim deficitima budžeta na svim nivoima vlasti koji se uglavnom pokrivaju zaduženjima od MMF-a i emitovanjem kratkoročnih vrijednosnih papira, te neuravnoteženom platnom bilansu i visokoj stopi nezaposlenosti koja utiče na povećane zahtjeve za socijalna davanja države. Pretpostavljaju da bi u tim okolnostima Centralna banka sa diskrecionim ovlaštenjima bila izložena pritisku za finansiranjem vlada i socijalnih potreba kreiranjem novca.
Kritike prema Centralnoj banci BiH intenzivirane su otkako je nastupila pandemija virusa korona, prvenstveno zbog izostanka bilo kakvog reagovanja CB BiH na novonastalu krizu. Naglašava se da, kao što je to učinjeno u drugim zemljama, nije smanjena stopa obavezne rezerve radi oslobađanja dodatnih sredstava bankama (koja su inače sredstva banaka, a ne CB BiH) i da je CB BiH jedina centralna monetarna institucija koja nije preduzela takvu mjeru. Iz CB BiH uporno se ponavlja da su banke likvidne i da drže kod CB BiH više sredstava nego što su obavezne po odluci CB BiH. Drugim riječima, CB BiH se opredijelila da reaguje onda kada banke potroše ovaj višak sredstava (koja u suštini nisu ništa drugo do rezerva likvidnosti banaka), odnosno kada bude vidljivo da banke imaju probleme sa likvidnošću. Olako se prelazi preko činjenice da su u saradnji sa regulatorima banke uvele moratorij na vraćanje kredita koje su ranije plasirali privredi i stanovništvu kako bi izašle u susret dužnicima da lakše podnesu posljedice krize, zbog čega je povrat kredita, odnosno priliv sredstava u banke značajno umanjen. To znači da se smanjuje kreditni potencijal banaka, odnosno može se očekivati manje novih plasmana sredstava u privredu. Uz sve to, niko pouzdano ne zna koliko će i kojih preduzeća koja su pod moratorijem "preživjeti" krizu i moći nastaviti s povratom ranije uzetih kredita. Izvjesno je da će se sve ovo odraziti na rezultat poslovanja banaka i na njihovu poziciju u budućnosti. Umjesto da se bankama pomogne "njihovim" sredstvima, ista se drže imobilisana na računu obavezne rezerve kod CB BiH? Štaviše, ni CB BiH ne ostvaruje nikakvu korist od držanja tih sredstava. Ovakav pristup CB BiH možda najbolje objašnjavaju glasine koje kruže unutar i oko zidina centralne monetarne institucije da bi smanjenjem obavezne rezerve bankama bila oslobođena sredstva koja bi one mogle upotrijebiti za kupovinu obveznica entiteta?! Nemoguće je objasniti što bi to bio problem i da je tako?!
Kada je u pitanju napuštanje valutnog odbora, postoje stvari o kojima se mora voditi računa:
Prelaskom sa postojećeg modela na klasičnu centralnu banku bila bi omogućena manipulacija količinom novca u opticaju. U tom slučaju nema garancija da BiH ne bi ušla u fazu rasta inflacije, što bi moglo dodatno ugroziti ionako nizak standard stanovništva. Vrlo je moguće da bi došlo do korekcije kursa KM u odnosu na euro, a eventualni pad vrijednosti KM bi zasigurno doveo i do porasta spoljnog duga jer bi trebalo više domaće valute za izmirenje vanjskog duga denominovanog u stranim valutama, što bi izvjesno predstavljalo dodatni pritisak za budžete. U slučaju takvog ishoda nije isključeno da bi bilo poljuljano povjerenje građana u domaću valutu. Zato je odluka o promjeni postojećeg modela i krupna i delikatna.
Zadržavanje postojećeg stanja je dobrim dijelom posljedica nepovjerenja, naročito predstavnika međunarodnih institucija, u domaće nosioce vlasti jer je uvriježeno mišljenje da bi bilo kakva izmjena postojećeg zakona o CB BiH išla isključivo u pravcu uzimanja novca iz deviznih rezervi ili štampanja novca bez pokrića. Stoga se godinama kao nezaobilazni uslovi u svim pismima namjere i memorandumima o razumijevanju koji se zaključuju prilikom kreditnih aranžmana sa međunarodnim finansijskim institucijama postavljaju dva uslova: prvi je da nema promjene valutnog odbora i drugi da nema korišćenja deviznih rezervi od strane države i entiteta (koji su inače uplatili osnivački kapital Centralne banke). Niko se ne obazire na činjenicu da, prema postojećem zakonu (koji je i pripreman pod patronatom međunarodnih činilaca), Centralna banka može investirati devizne rezerve isključivo u inostranstvo, tačnije u vrijednosne papire razvijenih država, dok je zabranjena mogućnost investiranja u zemlji, pogotovo radi finansiranja državnih potreba. Stoga Centralna banka tako i postupa i po tome je možda i jedina banka na svijetu koja ne može finansirati svoju državu kupovinom njenih vrijednosnih papira, ali može, odnosno mora druge države, i to bogate države.
Kada je u pitanju korišćenje "slobodnih deviznih rezervi", zagovornici te mjere kritike upućuju Centralnoj banci zbog toga što ne stave na raspolaganje bankarskom sistemu dodatni izvor sredstava koji bi onda bio upumpan u privredu. Međutim, zakon ne predviđa takvu mogućnost, već propisuje da je korišćenje tih rezervi moguće samo za pokriće eventualnih gubitaka koje bi ostvarila Centralna banka. Pritom, važno je objasniti da su "slobodne devizne rezerve" uglavnom formirane iz akumulirane dobiti od investicionih aktivnosti Centralne banke kojoj je zakonom povjereno da upravlja deviznim rezervama. Predstavljaju višak deviznih sredstava preko iznosa potrebnog za pokriće izdatih konvertibilnih maraka. Trenutno iznose oko 450 miliona eura.
Ukoliko ostanemo pri stavu da je Zakon o Centralnoj banci nepromjenjiv, onda će se polemike oko ovih pitanja nastaviti i dalje.
Međutim, niko ne želi da razmotri argumente (istina, nezvanično nuđene) koji pokazuju da je uz određene izmjene zakona moguće zadržati valutni odbor bez angažovanja deviznih rezervi, uključujući slobodne devizne rezerve. Naime, na bazi slobodnih deviznih rezervi mogla bi biti emitovana dodatna količina KM (znači emisija sa pokrićem), koja bi onda bila investirana u domaće niskorizične tzv. državne hartije od vrijednosti, koje bi na berzama ponudile vlade na svim nivoima. To je samo jedan od mogućih načina koji pokazuju da postoje rješenja koja zadržavaju valutni odbor i ne zadiru u devizne rezerve, ali da se o tome treba razgovarati, primarno u okviru struke. Idealno bi bilo da inicijativa krene iz CB BiH, koja ima kapacitet i legitimitet za tako nešto i koja može i treba u sve to uključiti naučne institucije i stručnu javnost. Na taj način bi svaki prijedlog imao potrebni kredibilitet i olakšao bi donošenje političkih odluka koje bi eventualno uslijedile nakon toga.
Iskustvo sa pandemijom koja još traje trebalo bi da bude osnovna pokretačka snaga za preduzimanje aktivnosti koje će ići u pravcu pripreme planova za djelovanje u nekoj budućoj krizi, a koji će se prvenstveno zasnivati na vlastitim resursima. S tim u vezi, Centralna banka bi trebalo svoje djelovanje da usmjeri na definisanje svoje uloge u svemu tome i ponudi konkretna rješenja. U suprotnom, kritike će se pojačati i ići će na ruku onima koji centralnu monetarnu ustanovu vide kao običnu mjenjačnicu ili javni registar.
**Stavovi izneseni u ovom tekstu su stavovi autora te ne moraju nužno odgovarati stavovima Centralne banke BiH.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.