Izjava Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, koji je 24.11. ove godine rekao medijima da je to tužilaštvo u predmetu "Mahmuljin" odradilo svoj posao, pobudila je moju pažnju.
Razlozi za to nalaze se u Zakonu o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) na koje treba ukazati našoj javnosti, jer se njihovim potpunim sagledavanjem postavlja opravdano pitanje da li je Tužilaštvo BiH, a i Sud BiH, zaista odradilo svoj posao po zakonu u predmetu "Mahmuljin", kako bi preduprijedilo situaciju do koje je došlo, da osuđeni Sakib Mahmuljin nestane nakon izricanja pravosnažne presude na višegodišnju kaznu zatvora i time onemogući da bude upućen na njeno izdržavanje. U vezi s tim javnosti najprije treba reći da se pritvor u krivičnom postupku može odrediti u dvije procesne situacije.
Prva je situacija dok još traje krivični postupak, dok još nije donijeta presuda. U toj situaciji, jednostavnim jezikom kazano, pritvor određuje sud na prijedlog tužica, zbog sljedećih razloga: 1) ako postoji opasnost da će optuženi pobjeći, 2) ako postoji opasnost da će ometati postupak uništavanjem ili skrivanjem dokaza, uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, 3) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili učiniti krivično djelo kojim prijeti, te 4) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice djela, ako bi boravak optuženog na slobodi rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Ostaće pitanje zašto optuženom Sakibu Mahmuljinu nije bio određen pritvor iz zakonskih razloga navedenih pod tačkom 4) još za vrijeme dok je vođen krivični postupak protiv njega. Ovo naglašavam s obzirom na način izvršenja i posljedice zločina prema srpskim ratnim zarobljenicima, za koje zločine je Mahmuljin ne samo bio optužen nego je kasnije i osuđen, jer se radilo o teškom ratnom zločinu, u kojem su bestijalno pobijene desetine ratnih zarobljenika uz ritualna odsijecanja glava mnogima od njih od strane terorista pod komandom Sakiba Mahmuljina koji ih u tome nije spriječio iako je imao efektivnu kontrolu i komandu nad zločincima. Sve to čini ove zločine posebno teškim s obzirom na način izvršenja i posljedice djela koje su boravak optuženog na slobodi činile stvarnom prijetnjom po narušavanje javnog reda kada bi se našao na teritoriji Republike Srpske. Zašto su i Tužilaštvo BiH i Sud BiH ostali nijemi na sve ovo tokom krivičnog postupka protiv Sakiba Mahmuljina, čitaocima prepuštam da o tome razmišljaju i donose sopstvene zaključke, jer iz pomenutih institucija, siguran sam, nikada nećemo dobiti pravi odgovor.
Ja sam ovim tekstom želio samo da ukažem na sve to, kao jednu od dimenzija predmetnog problema proizvedenog u ovdašnjem pravosuđu, kao što u nastavku želim ukazati i na drugu dimenziju, odnosno drugu krivičnoprocesnu situaciju koja je nastupila nakon izricanja osuđujuće presude Mahmuljinu, u kojoj mu je takođe mogao biti određen pritvor. Da je tako postupljeno od strane ovdašnjeg pravosuđa, ne bismo došli u sadašnju situaciju da je Mahmuljin nedostupan državnim organima.
Ova druga situacija iz ZKP BiH je naročito važna jer, kako ćemo vidjeti, u njoj se za određivanje pritvora ne traži da bude ispunjen neki od prethodnih uslova od 1) do 4), već ZKP BiH za određivanje pritvora zahtijeva nešto sasvim drugo.
Dakle, ta druga situacija na koju skrećem pažnju propisana je u članu 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH.
Prema toj zakonskoj odredbi Sud BiH, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, može odrediti pritvor optuženom UZIMAJUĆI, kako piše u tom članu, U OBZIR SVE OKOLNOSTI POVEZANE SA IZVRŠENJEM KRIVIČNOG DJELA. Kako vidimo, nigdje u ovoj odredbi zakona nije propisano da Sud BiH pritvor po ovom osnovu određuje uz uslov da u tom pravcu ima prijedlog od strane Tužilaštva BiH. Da je zakonodavac to kojim slučajem htio, onda bi u članu 138. stav 1. ZKP BiH propisao da kada izrekne presudu na kaznu zatvora Sud BiH može, ako je to predložio tužilac, odrediti pritvor uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela. Međutim, zakonodavac u toj, a ni u drugim odredbama ZKP BiH, nije propisao da Sud BiH može odrediti pritvor nakon izricanja zatvorske kazne ukoliko mu je to predložilo Tužilaštvo BiH. Sve to više nego dovoljno govori da Sud BiH ima pravo određivanja pritvora po osnovu člana 138. stav 1. ZKP BiH i bez prijedloga tužioca i bez obzira na to da li se osuđeno lice zove Sakib, Ragib, Marko, Ivan, odnosno da li je i kojoj vojnoj formaciji pripadao u ratu u BiH.
Pored toga, kod određivanja pritvora po ovom osnovu Apelaciono vijeće Suda BiH je, kad je Mahmuljinu smanjilo kaznu sa 10 na osam godina zatvora, moglo Mahmuljinu odrediti pritvor po navedenom osnovu, nevezano za to da li je postojala opasnost od njegovog bjekstva ili drugi razlozi navedeni gore, od 2) do 4). Jer kad određuje pritvor po članu 138. stav 1. ZKP BiH Sud uzima u obzir samo to da li OKOLNOSTI POVEZANE SA IZVRŠENJEM KRIVIČNOG DJELA, to jest sa nečim što se već dogodilo u prošlosti, ukazuju na potrebu određivanja pritvora poslije izricanja presude. A okolnosti brojnih zločina nad srpskim ratnim zarobljenicima za koje je Mahmuljin osuđen upravo su ukazivale na postojanje potrebe da mu se odmah po izricanju presude Apelacionog vijeća, a i ranije, tj. odmah po izricanju presude prvostepenog Sudskog vijeća, odredi pritvor po članu 138. stav 1. ZKP BiH.
Iz svega navedenog u konačnom slijedi pouzdan zaključak da je u tom pravcu Tužilaštvo BiH trebalo predlagati pritvor još od prvostepene presude, a najkasnije pred, tačnije rečeno prije izricanja presude. Ako nije, onda ne stoji izjava portparola Grubešića da je Tužilaštvo učinilo sve što je bilo do njih. A ni Sud BiH nije učinio što je bilo do njega, jer je i on, kako je objašnjeno, po članu 138. stav 1. ZKP BiH mogao odrediti pritvor, pošto u tom članu nigdje nije propisano da mu za takvu odluku treba prijedlog Tužilaštva BiH.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.