U BiH se već dugo živi veoma skromno. Međutim, u svim našim problemima bar smo jednu stvar sa sigurnošću znali; devizni kurs spram DM, odnosno evra. Zapravo još od početka rada CBBH 1997. godine ovaj se kurs nije mijenjao.
Javnost je stabilnost kursa (i sa njom povezanu stabilnost cijena) očekivano željno prihvatila. Ipak, još od te 1997, a pogotovo u zadnje vrijeme, sve je glasnija grupa eminentnih ekonomista koji tvrde da se radi o dvije povezane stvari: da smo siromašni, između ostalnog, i zato što imamo fiksan kurs tj. zato što nemamo Centralnu banku koja bi mogla da se koristi politikom deviznog kursa, kao i nekim drugim instrumentima monetarne politike kako bi pomogla razvoj privrede.
Da samo ukratko objasnimo na šta ovi ekonomisti misle. Devalvacijom deviznog kursa (recimo promjenom kursa sa dvije KM za jedan evro, na četiri KM za jedan evro), naši izvozni proizvodi bi trenutno postali jeftiniji u inostrantsvu (nešto što je prije koštalo 100 KM, odnosno 50 evra, sada bi koštalo 25 evra), a uvozni proizvodi skuplji (onome što u Njemačkoj košta 100 evra bi cijena porasla sa 200 KM na 400 KM). Teoretski, to bi trebalo da smanji trgovinski deficit i poveća zaposlenost u zemlji, čime se, opet, samo teoretski, politika deviznog kursa pretvara u čarobni štapić za rješavanje naših ekonomskih problema.
Međutim, u praksi nije tako jednostavno. Da bi politika deviznog kursa djelovala, morate da imate šta da izvezete, morate da imate domaće proizvode koji mogu da zamijene uvozne i na kraju, ali ne manje bitno, devalvacija ne smije da dovede do inflacije.
Da li su ovi uslovi ispunjeni, mjeri se tzv. Maršal-Lerner-Robinsonovim uslovom kao i mjerenjem vremenskog pomaka efekata devalvacije na inflaciju. Ne želeći da zamaramo javnost ekonomskom teorijom, samo da kažemo da se radi o ekonometrijskim istraživanjima cjenovne elastičnosti izvoza i uvoza.
I ovdje dolazimo do prvog većeg paradoksa u našem članku, a kakvih u ovoj zemlji uopšte ne manjka. Ova istražvanja, koja redovno sprovode monetarne vlasti, ali i stručna javnost u svim zemljama svijeta, kod nas ni CB BiH ni stručna javnost nije sprovela za punih 14 godina od uvođenja Valutnog odbora. Zašto?
Odgovor na ovo pitanje dobio sam nedavno tokom jedne interne rasprave na Ekonomskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Tada mi je jedan stariji profesor odgovorio na sljedeći način: Zašto bismo sprovodili istraživanje uticaja promjene deviznog kursa na trgovinski deficit kada imamo fiksan devizni kurs? Ovo na prvi pogled zvuči logično, ali sa nekoliko "ali". Monetarni ekonomisti bi rekli da je prvi problem ovakve logike što je CB BiH fiksiran bilateralni nominalni kurs (KM : evro) dok je za odnose sa inostranstvom bitniji multilateralni relani kurs. Još značajnije, ovim je na nama svojstven način zamijenjeno mjesto uzroka i posljedice. Umjesto da, kao svugdje u svijetu, imamo fiksan devizni kurs zato što stručna istraživanja sugerišu da tako treba, kod nas se i ne sprovode istraživanja jer već imamo fiksan devizni kurs. O kakvom se paradoksu radi možda najbolje svjedoči primjer Hrvatske, koja takođe ima fiksan devizni kurs pa se ipak tamo redovno sprovode i objavljuju ovakva istraživanja.
Zapravo stručna javnost u BiH se podijelila u dvije ekstremne grupe. Jedni ne žele da raspravljaju ni o blagim modifikacijama Valutnog odbora (recimo u pravcu klasičnog režima fiksnog kursa kakav ima Hrvatska, kombinacije puzajućeg kursa sa Valutnim odborom ili tablite), zanemarujući pitanje njegove održivosti bez mnogo bržeg provođenja strukturnih reformi (o čemu smo pisali prije godinu dana, a nažalost čini se da se naši strahovi polako ostvaruju). Drugi ne žele ništa manje do Centralnu banku sa odriješenim rukama da radi šta hoće.
Ono što je bitno primijetiti je i da CB BiH ovakvim svojim ponašanjem samo ide naruku onima koji su za napuštanje Valutnog odbora, a u koji se rukovodstvo Centralne banke kune. Jer svako ko pogleda strukturu i količine izvoza i uvoza, te kretanje kursa, društvenog proizvoda i trgovinskog deficita vidi da bi rezultati istraživanja bili negativni tj. potvrdili da nam promjena deviznog kursa ne bi donijela skoro ništa pozitivno.
MMF je našu situaciju dobro opisao kada je u jednom svom izvještaju (za Srbiju, ali situacija je slična) naveo da je postojanje trgovinskog deficita posljedica nekonkurentne privredne strukture (a ne nivoa kursa), a njegov iznos posljedica nivoa potrošnje u zemlji.
Međutim, bez adekvatnih istraživanja (a ovo je samo jedno u nizu istraživanja koje CB BiH ne sprovodi, a trebalo bi), postoji realna opasnost da u slučaju da se privredna situacija pogorša, a socijalni pritisak poraste, vlasti odluče da isprobaju i ovako očajničku mjeru. Zašto i ne bi!? Ne postoji istraživanje koje kaže da ne bi trebali!
Vjerovatni rezultat: možda je najbolje da vidimo šta se dešava u Srbiji, koja već dugo ima fluktuirajući devizni kurs. Tamošnja centralna banka ima oko tri puta veće devizne rezerve od naše, zapošljava stručnjake o kojima naša CB BiH može samo da sanja, pa ipak joj je kredibilitet u javnosti jednak ili blizu nule (CB BiH ima kakav-takav kredibilitet mada prema valutnoj strukturi štednje ni on nije visok), dok su inflacija i devizni kurs davno pobjegli iz ruku. Zbog toga sa visokom sigurnošću možemo da pretpostavimo da napuštanje sadašnjeg uređenja monetarnih vlasti u BiH u korist fluktuirajućeg kursa ne bi donijelo ništa sem nove nestabilnosti i još većeg rasta siromaštva. Ipak, oni koji smatraju da bi došlo do potopa i da nema života nakon Valutnog odbora takođe nisu u pravu. Moguće je živjetu, samo bismo vjerovatno živjeli gore, a ne bolje.
Da parafraziramo ono što je za inflaciju rekao jedan od najvećih ekonomista današnjice Džefri Saks (Jeffrey Sachs): možete biti siromašni sa fiksnim kursom ili bez. Bolje vam je sa fiksnim, jer onda imate bar jednu brigu manje.