Zadnjih dana aktuelizovana je, po ko zna koji put, istina o spremnosti Ustavnog suda BiH da bude autoritarna (samovolji sklona), a ne ustavom ograničena institucija. Najnoviji, sigurno ne i posljednji primjer te autoritarnosti bila je nedavna odluka navedenog suda o Zakonu o šumama Republike Srpske.
U toj odluci, koja gotovo kao jaje jajetu liči na odluku istog suda iz prošle godine o poljoprivrednom zemljištu u Republici Srpskoj, Ustavni sud je, što je svojstveno samovolji, sudio o pomenutom zakonu ne prema slovu, odnosno normama Ustava BiH, već je autoritarno stvorio svoju normu, da navodno BiH ima nadležnost za raspodjelu sve imovine u BiH i da zato, na osnovu te protivpravne ustavnosud(ij)ske norme, parlament BiH o tome treba da donese zakon, a ne Republika Srpska. Sve to čine u Ustavnom sudu BiH svjesno, jer veoma dobro znaju da nigdje u Ustavu BiH ne postoji odredba kojom se daje nadležnost bilo kojem zajedničkom organu na nivou BiH da kroz zakonodavnu ili drugu normativnu djelatnost reguliše imovinu, imovinska prava i zaštitu imovine ili imovinskih prava. Zbog toga sva takva pitanja, pa i ona vezana za šume i šumsko zemljište, jesu zakonodavna nadležnost entiteta jer je u Ustavu BiH veoma jasno propisano da sve vladine (što će reći državne) funkcije, koje tim ustavom nisu izričito date u nadležnost BiH, jesu nadležnost entiteta.
Ali osim autoritarnosti (samovolje), koja je najširoj javnosti poslije ovakvih primjera u priličnoj mjeri poznata, ima još jedna osobina Ustavnog suda BiH o kojoj se gotovo ništa ne kazuje javnosti. Radi se o disimulaciji, kojoj je takođe sklon taj sud. Disimulacija (lat. dissimulatio) je u rimskoj pravnoj tradiciji bio termin i pojam kojim je označavano prikrivanje nekog stanja ili činjenice, kako bi se izbjegle pravne posljedice vezane za određeno stanje ili činjenicu.
Kako to izgleda u praksi imao sam priliku da se neposredno, na svojoj koži, uvjerim 5. oktobra ove godine, kada je Ustavni sud BiH odlučivao o mojoj apelaciji. Njome sam pobijao pravnu nevaljanost odluke VSTS-a BiH kojom sam oglašen disciplinski odgovornim i izrečena mi je javna opomena zato što sam u jednom krivičnom predmetu kao sudija član Vijeća rekao da se ne slažem sa većinskom odlukom ostalo dvoje sudija, nakon čega sam napisao opširno obrazloženje (na 10 stranica) o tome zašto se nisam mogao složiti sa većinskom odlukom i zašto sam smatrao da optuženi u konkretnom slučaju treba da bude oslobođen od optužnice za krivično djelo, a ne osuđen na 11 godina zatvora, na koju kaznu je inače osuđen većinskom odlukom. U mom izdvojenom mišljenju, koje sam na njegov zahtjev dostavio braniocu optuženog (javni tužilac to nije tražio, pa mu samo zbog toga nisam dostavio moje mišljenje), ja, naravno, nisam pisao o tome šta smo mi sudije razgovarale dok smo vijećale o odluci. To ne bih nikada učinio jer to zakon (o krivičnom postupku) zabranjuje. Umjesto toga, ja sam u mom izdvojenom mišljenju iznio opširnu argumentaciju, zasnovanu na dokazima, iz koje pouzdano proizlazi da je optuženi, ako se radi po zakonu, morao biti oslobođen. Dakle, samo te, čisto stručne i na činjenicama i dokazima konkretnog predmeta zasnovane argumente sam ja napisao u mom izdvojenom neslažućem mišljenju. I ništa više od toga.
Učinio sam tako zato što sam u isto vrijeme kao sudija sudio i u brojnim parničnim (građanskim) predmetima. I u svim tim predmetima, na osnovu naših važećih Zakona o parničnom postupku, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o upravnom sporu, sudiji koji bude preglasan nije zabranjeno da javno kaže da ima izdvojeno neslažuće mišljenje i da ga dostavi strankama uz većinsku odluku. Razmišljao sam, pa kad, recimo, Zakon o parničnom postupku to ne zabranjuje sudijama u građanskim predmetima, onda i sudije u krivičnim predmetima moraju imati jednako pravo jer se u suprotnom radi o klasičnom vidu diskriminacije.
Disciplinski tužilac VSTS-a BiH me je optužio i za ta moja izdvojena mišljenja u pet parničnih predmeta, što je učinio istom optužbom kojom me je optužio i za ono jedno izdvojeno mišljenje iz krivičnog predmeta.
Na kraju disciplinskog postupka VSTS me je proglasio odgovornim za izdvojeno mišljenje u krivičnom predmetu, a oslobodio me je za svih pet izdvojenih mišljenja u pet parničnih predmeta, koja mišljenja sam dostavljao strankama. Oslobađajuću odluku u tih pet parničnih predmeta VSTS je donio uz pravilno obrazloženje da me ne mogu oglasiti odgovornim jer Zakon o parničnom postupku ne zabranjuje sudijama da u građanskim predmetima (parničnim, vanparničnim, kao i u predmetima upravnog spora) kada imaju izdvojeno neslažuće mišljenje, isto ne samo mogu napisati, nego ga mogu i dostaviti strankama.
S obzirom na takav ishod postupka protiv mene, ja sam podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj sam ukazao da ovakav ishod disciplinskog postupka, kakvog do sada nije bilo u BiH, znači da sve sudije u BiH, osim onih koji postupaju u krivičnom postupku: 1. imaju pravo na slobodu misli i pravo na slobodu izražavanja mišljenja pa i u formi izdvojenog neslažućeg mišljenja koje nije tajna, nego se dostavlja strankama u predmetu i 2. sudije u parničnim, vanparničnim i u predmetima upravnog spora kada napišu i strankama dostave svoje izdvojeno neslažuće mišljenje neće zbog toga disciplinski odgovarati, dok sudije u krivičnom postupku nemaju to isto pravo, a ako ga koriste onda će disciplinski odgovarati. To je, napisah ja Ustavnom sudu u mojoj apelaciji, klasičan oblik diskriminacije koja je zabranjena članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jer, članom 14. te konvencije je propisano da se uživanje prava i sloboda predviđenih u toj konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su ne samo pol, rasa i drugi osnovi navedeni u tom članu, već, kako takođe stoji u članu 14. Konvencije, i po osnovu bilo kog drugog statusa. Vjerujem da se svaki razuman čovjek mora složiti s tim da ako kod nas u BiH sudiji, koji sudi u parničnom postupku, Zakonom o parničnom postupku nije zabranjeno da slobodno izrazi svoju misao u sudskom predmetu, pa i neslažuće mišljenje, te da ga dostavi strankama i da zbog toga neće disciplinski odgovarati, onda je disciplinsko gonjenje i kažnjavanje sudije koji to isto učini u krivičnom postupku klasičan vid diskriminacije zabranjene članom 14. Konvencije. Jer, i sudiji u parničnom postupku i sudiji u krivičnom postupku je u ovakvim slučajevima zajedničko da se koriste istim Konvencijskim pravima (na slobodu mišljenja - član 9. i slobodu izražavanja misli - član 10. Konvencije). Stoga uživanje tih prava i sloboda ne smije, samo zato što jedno lice ima status sudije u parničnom postupku, a drugo lice ima status sudije u krivičnom postupku, biti razlog da sudija u krivičnom postupku u BiH bude disciplinski gonjen i kažnjen zato što je napisao i strankama u krivičnom predmetu dostavio svoje izdvojeno neslažuće mišljenje u kojem je izrazio samo stručne misli zbog kojih se ne slaže sa većinskom sudskom odlukom, dok sudija u parničnom postupku u BiH sve to isto može da učini i on za isto takvo djelo neće biti disciplinski gonjen i kažnjen. Drugim riječima, ne smije biti diskriminacije po osnovu statusa sudije (da li su krivične ili parnične sudije), niti smije biti diskriminacije između sudija u zavisnosti od toga da li se radi o ostvarivanju navedenih ustavnih prava sudije u krivičnom, u odnosu na sudije u parničnom ili drugom sudskom postupku u BiH.
Znate li šta je Ustavni sud BiH uradio ovim povodom? Pribjegao je disimulaciji svega prethodno navedenog. Naime, u odluci od 5. oktobra ove godine, koju sam preuzeo u elektronskoj verziji sa portala tog suda (kažem im ovo da znaju, da ne bi slučajno naknadno dodali u odluku ono što su disimulirali), oni nisu napisali nijednu riječ o tome. Tamo gdje u svojoj odluci izlažu sadržaj apelacije nisu ni slova napisali od silnih slova koje sam napisao u apelaciji i ponovio u ovoj kolumni, pa su nakon takve disimulacije nevješto i krajnje neprofesionalno izbjegli da iznesu svoju pravnu argumentaciju šta oni misle i odlučuju o tome, tj. kako jednoj vrsti sudija i stranaka (onih u parničnom i vanparničnom postupku te u upravnom sporu) u istoj državi nije zabranjeno da iznesu svoje misli i da ih, kao izdvojeno neslažuće mišljenje, dostave strankama u sudskom postupku, a drugoj vrsti sudija (onim krivičnim) to isto pravo je zabranjeno.
Kad se tako ponaša sud, i to najviši sud u jednoj državi, to nije samo disimulacija i diskriminacija ljudi, već se na taj način ljudima povređuje i pravo na pravično suđenje. Jer, to pravo sud grubo povređuje kada najprije prikrije šta je stranka napisala u svojoj apelaciji ne o nevažnim, nego o ključnim pravnim pitanjima, a onda, skrivajući se iza takvog svog neustavnog ponašanja, sud ne napiše ništa od svoje pravne argumentacije o tim esencijalnim stvarima. Eto, i to je karakteristika (ne)rada Ustavnog suda BiH. Siguran sam da je za našu javnost, a i za vladavinu prava, dobro da se ovo čuje. Zato sam sve ovo i napisao.
(Autor je bivši sudija Okružnog suda u Banjaluci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.