Kada bi bila napravljena anketa među građanima s jednostavnim i čudnim pitanjem šta misle o ubicama, vjerujem da bi stopostotni odgovor bio da smatraju kako su ubice najgori dio čovječanstva. U svim carstvima, u svim državama, u svim narodima, u svim religijama, u svim školama se naukuju ljudi da je oduzimanje života drugome najveće zlo i nema oprosta za takav čin. Ubistva neprijatelja u ratovima se donekle tolerišu, mada ogroman broj ljudi u svijetu zagovara ratna dešavanja kao krajnje nemoralna čovjekova djela. Pa zašto se onda dešava da se ubice slave i veličaju?
Poznato je da je u ratu u Sarajevu Mušan Topalović Caco napravio velike zločine. Gledao sam kako pripadnici njegovog odreda po glavnoj ulici hapse ljude odreda da bi ih slali u živi štiti na obroncima Trebevića. Poslije je Caco naređivao, a mnoge i svojom vlastitom rukom ubijao, njihova tijela bacao po zlu u poznate Kazane. Kada su njegovi zločini prevršili svaku mjeru (a može li zločin imati uopšte ikakvu mjeru?), nadležna vlast je poslala policiju da ga uhapsi. Caco je policajce dočekao, pobio ih i na najsvirepiji način masakrirao. Kasnije su ga uhapsili i iste noći pod još nerazriješenim okolnostima je ubijen.
Na dženazi tog i takvog Cace okupio se veliki broj naroda, koji je došao da oda počast tom ubici. Može se kazati da je narod nerazuman, Cacu smatraju velikim borcem za njihov ugroženi život, ali je nerazumno prisustvo na tom pogrebu javnih ličnosti. Tako je Bakir Izetbegović, za kojeg ne bi trebalo reći da je nerazuman, došao da oda posljednju počast jednom ubici i zločincu. Pa sada, kada god vidim na televiziji ovog sina svog oca, sjetim se kako je slavio jednog okorjelog ubicu. I Bakiru ništa ne vjerujem. Odgovornost javnih ličnosti je ogromna, pa staviti se na čelo naroda podrazumijeva i barem minimum moralnog stava. Biti na strani ubice, pa makar i u času njegove sahrane, čin je koji iziskuje svaku osudu.
Naser Orić je u Haškom sudu osuđen na dvije godine zbog zločina koje je počinio nad civilima u ratu. Prilikom izricanja presude već je odslužio u zatvoru tu kaznu, pa je odmah pušten na slobodu. Nije u ovom slučaju bitna visina kazne, nego da je Naser Orić kažnjen za ratni zločin. Pri dolasku na sarajevski aerodrom dočekalo ga je mnogo svijeta, a to sve nisu bili rođaci i prijatelji. Dobro, nerazumni narod veliča borca protiv druge nacije, ali šta je htio tada Haris Silajdžić primajući Orića u zvaničnu audijenciju? Kao član Predsjedništva njegov je svaki čin znakovit, pa je ulazak Orića u Predsjedništvo istovremeno ulazak ubice u najviši državni forum. Silajdžić je pokazao ovim gestom da ne poštuje funkciju koju ima, ni mjesto na kojem se nalazi.
Za komandnu odgovornost u ratu, gdje su se u srednjoj Bosni događali zločini osuđen je Rasim Delić. Dok je još bio sam osumnjičen, on je bio postavljen za nekakvog savjetnika u federalnoj vladi. Je li to izigravanje Haškog suda, ismijavanje njegovih osuda?
Izvjesni mediji u Sarajevu su odavno pisali o ratnim zločinima, posebno ne bošnjačkoj strani. Ali politička vrhuška izgleda više voli ubice u svojim redovima nego istinu. Nije bez razloga izmišljena floskula da postoje tri istine, a ne jedna.
Hrvati nisu napravili nijedan zločin - ako je suditi po narodnim protestima proteklih decenija. Nije se bilo lako suprotstaviti tom stavu, kojeg je uveliko podržavala hadezeovska vlast. Pa ipak, Ivan Zvonimir Čičak, koji je bio na čelu Helsinškog komiteta, odmah po završetku rata hrabro i odlučno je ukazivao na ratne ubice u hrvatskim redovima. Mnogo je proteklo vode Savom dok se koliko-toliko u Hrvatskoj čula istina o tome da su zločine nad civilima, poglavito Srbima, činili hrvatski domoljubi i patriote. Naravno, još se u lijepoj našoj veličaju ubice.
Velika je kuraž bila potrebna da se u Srbiji, u Beogradu, drznu pojedini intelektualci i javno kažu da ima dosta Srba koji su okrvavili ruke ratujući po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Te krvave ruke stekli su boreći se protiv golorukih civila. A na drugoj strani bio je mnogo veći hor koji je pjevao ode ubicama. I još pjevaju, misleći valjda da su po tome veliki srpski patrioti, a zapravo kaljaju čast srpskom rodu.
Da li nisam dobro informisan ili zapravo ne znam, ali u Republici Srpskoj gotovo da i nema ljudi koji bi javno progovorili da i u srpskom narodu ima ubica koji se slave. Da li je u pitanju strah ili je najjednostavnije onemogućeno da se izraze, ali je u tom entitetu uvriježeno mišljenje da niko od Srba u ratu nije počinio zločin. Svi koji su u Hagu su nepravedno tamo odvedeni. Još nisam čuo objašnjenje kako je u Srebrenici stradalo oko 8.000 civila. Moguće da su se oni samoubili.
I kada Milorad Dodik ukazuje javnu počast Biljani Plavšić, to je još jedan gest javne ličnosti da dezavuiše sud. Ne sviđaju nam se neke sudske odluke, to je sasvim normalno, ali bez sudova nastala bi anarhija. Biljana Plavšić je humana, dobra, veliki vjernik, ali se znaju i nacisti koji su voljeli djecu, bili učtivi i kulturni, svirali Mocarta. A odgovorni za smrt stotine hiljada nevinih ljudi. A po čemu se onda moralni ljudi razlikuju od onih drugih?