Delikatnom naklonošću posljednjeg srpskog državnika (koji je visokim dužnostima koje je obavljao davao dostojanstvo), najbližeg prijatelja Bore Đorđevića, posrećilo mi se da posljednjih desetak godina budem u toploj ljudskoj komunikaciji sa velikim pjesnikom, pjevačem i muzičarem. Boro je pripadao onim rijetkima među nama koji se nije upoznavao, već prepoznavao sa srodnima po duhu i duši.
Razmjenjivali smo poruke, sličice, utiske i video-zapise sa djetinjom ozarenošću. Otkrivao mi je povode i razloge nekih svojih manje poznatih pjesama, poput one čudesne antiratne "Zbogom, Srbijo". Boro je pokazivao kako do tančina zna pjesnički zanat. Svjedočio je to sa lakoćom i bez krupnih riječi. Dogovarali smo se da za "Srpski pregled", časopis koji uređujem, napiše autopoetički tekst za rubriku "Pjesnici o poeziji". Nije nam se dalo, ali Boro mi nije ostao dužan. On nikome nije ostao dužan, platio je sva svoja "ovozemaljska konta". Mi koji slovimo srpskim jezikom i koje ushićuje poezija na tom jeziku smo vječiti dužnici divnom Bori. Uostalom, i o poetskom stvaranju, kao i o svome životu i uzbudljivoj eposi, Bora Đorđević je ostavio precizne tragove u svojim pjesmama, maestralno ozvučenim (uljepšanim) njegovim neponovljivim glasom.
Poslije njegovog posljednjeg banjalučkog koncerta, u junu 2024. godine, napisao sam tekst pod naslovom "Boro, majstore", koji se velikom majstoru mnogo dopao.
Boro je prije svega bio dobar, veliki čovjek. Sve ostalo je dolazilo kao posljedica te činjenice. Dok se razmažene zvijezde ritualno pripremaju za koncerte, tihuju ili na svoj način luduju, Boro se starao da njegovi prijatelji uđu na koncert, čak da ih lično on uvede. Kad smo moja kćerka i ja ulazili na banjalučki junski spektakl "Riblje čorbe", Zoran Đurić, brižljivi organizator prelijepog događaja i Borin prijatelj, rekao je plemenitoj duši: "Jesam ti rekao da će profesor ući!"
Posjedujući dar za poeziju, i muziku, oplemenjen i obremenjen božanstvenim glasom, Bora Đorđević je imao dar i za ljude i za prijateljstva. Znam iz provjerenih priča o Bori da se raspon njegovih prijatelja kretao od "čistača u žutom" (što su ulice prali jednog mamurnog jutra) do predsjednika država, akademika i velikih umjetnika.
Tek sad kad je otišao, i kad se od njega dostojanstveno opraštaju njegove mnogobrojne kolege, saznajemo koliku podršku je pružao svima, koliko je umio da se raduje svačijem daru, jer samo daroviti mogu da se raduju darovima drugih!
Uživao sam da gledam Boru u televizijskom formatu "Pinkove zvezde" (ako se on uopšte tako zvao!). On je za svakog mladog i zblanutog takmičara imao samo riječi podrške i pohvale. Njemu su, jednostavno, svi bili najbolji. Dok su drugi ocjenjivači sa "avetnih visina" svoga iskustva i velikih karijera pridikovali i plašili pjevače u najavi i pokušaju, Boro ih je očinski bodrio dobro znajući da je put do zvijezda popločan mnogim pojedinostima, od kojih glas, u vrijeme spektakla, i nije jedna od najvažnijih.
Od kada nas je u srijedu, 4. septembra 2024. godine, napustio Bora Đorđević i nehotično nam najprije pada na pamet njegova pjesma "Užasno mi nedostaje", jedna od mnogobrojnih ispovijednih poetskih bravura. Njega na vječni počinak treba ispratiti u svečanoj molitvenoj radosti, pjevajući njegove pjesme. To je najprimjerenija voštanica za onoga koji je svakome od nas, na različite načine, obilježio život. On već sjedi u nebeskoj kafani sa Gagom Nikolićem i ostalim besmrtnicima i pretače iz "nepregledne buradi" ili drži jedan od onih svojih ovozemaljskih koncerata koje je odavno ovjerila vječnost.
(Autor je profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.