Govor povodom otvaranja Kuće Milanovića, održan sinoć prilikom otvaranja ovog zdanja u centru Banjaluke, koji prenosimo u cjelosti:
Uvaženi gospodine gradonačelniče, poštovana porodico Milanović, draga Ljerka, draga Ranka, dragi sugrađani, danas je svečani dan za naš grad. Danas je svečani dan za čitavu Republiku Srpsku. Otvaranje jedne nove kulturne institucije, uvijek je bio događaj od najvišeg društvenog značaja. U vremenu koje nije naklonjeno duhovnosti, zasnivanje kulturne institucije je događaj ravan čudu.
Kada su naši preci utemeljivali nacionalne institucije to je bio znak njihove ljudske, kulturološke i nacionalne zrelosti, zagledanosti u budućnost svoga naroda.
U vremenu u kojem živimo, izloženi svakojakim pritiscima, a pod skoro poništiteljskim pritiskom globalnih kretanja, kultura i duhovnost su jedini način da se kao narod sačuvamo, da opstanemo i zadržimo svoj identitetski lik. Nema boljeg štita od kulture, posebice od kulturnih institucija. Uvjeren sam da danas jednu takvu otvaramo i da ćemo se u budućnosti sa ponosom sjećati ovoga dana.
Ne treba pasti u slavljenički zanos (a imamo razloga za svečano raspoloženje), pa i ovom prilikom ne pomenuti: kultura je u našoj Republici Srpskoj zapostavljena i ne pripada joj status koji zaslužuje. U zasnivanju jedne nove institucije kulture vidim dragocjen impuls da se te prilike promijene, da naša nacionalna svijest i prirodna potreba da opstanemo, počne više uvažavati presudni značaj srpske kulture. Od obnavljanja novovjekovne srpske države, naši preci su znali, a najpametniji među njima formulisali: srpsko pitanje je kulturno pitanje.
Veliki srpski pjesnik Jovan Dučić napisao je ove riječi koje često navodim kao naš vapaj u ovom vremenu, a koje su prilične i ovom povodu:
"Danas je i svima nama već dobro poznato, da je snažna kultura jednog društva prva garantija jednoj državi u današnjoj utakmici među prosvećenim narodima. Graditelji veličine današnjih evropskih naroda bili su samo njihovi najviši kulturni faktori (...) Gde se štedi na kulturi, i gde se zanemaruju ovakvi graditelji, društvo počiva na laži, a država na nesigurnosti. Nikad nijedan narod nije propao trošeći na svoju kulturu pre nego na sve drugo."
Porodica Milanović, jedna je od najistaknutijih banjalučkih građanskih porodica. Od Save Milanovića, koji je početkom posljednje decenije devetnaestog vijeka započeo gradnju ovog i danas reprezentativnog zdanja, preko Vlade i Sime, do Branka Milanovića i njegovih potomaka, zadržala se kod pripadnika ove časne porodice privrženost radu i stvaranju, ali i duh vedrine, ljudske dobrote i plemenitosti. Tvrdo sam uvjeren da taj dobri plemeniti duh nije dopustio da se ova kuća uruši pod hudim žrvnjem vremena, da postane poslovni objekat ili bezoblična filijala neke, razumije se, strane banke, već institucija kulture. Dobrota i duh su neumoljivi i nekad prkose modama vremena.
Ja znam da bi moj profesor Branko Milanović, istoričar književnosti i akademik, danas bio mnogo ponosan. Bio je čovjek visoke kulture, ljubitelj i znalac srpske književnosti, jedan od prvih istraživača koji je doktorirao na djelu Ive Andrića. Bio je neobičan i neponovljiv u mnogo čemu. Ozbiljan u radu, bio je čovjek druženja i radovanja. Imao je nevjerovatnu moć, valjda dar najvećih, da nas svoje studente, potom saradnike, pretvara u bliske prijatelje. Zanimao se za naše živote, porodične prilike i karijere očinski i brižno, ali nikad to nije činio nametljivo.
"Plemeniti hedonista", bio je čovjek koji je uživao u uspjesima, radostima i sreći drugih, naročito sebi dragih ljudi. Kad bih se našao da mu pomognem, jer se posljednjih godina života zbog problema sa koljenima teže kretao, često bi mi rekao: "Ako ti je dosadno ili ako imaš neke poslove, idi!" Ja bih spremno, uvijek isto odgovarao, bez trunke patetike, jer nas je profesor učio da ne podliježemo patetici: "Meni je dobro gdje je dobro mome profesoru", što je bila parafraza čuvenih riječi jednog od Njegoševih pratilaca kroz Italiju, koji je rekao: "Meni je dobro gdje je dobro Gospodaru!" Profesor se najčešće smiješio, a lak na suzi, znao je i da zasuzi!
Višestruko okumljena sa Milanovićima, i sudbina porodice Koljevića je vezana za ovu kuću. U njoj su jedan period svoga života proveli veliki profesori Nikola Koljević i Svetozar Koljević. Branko Milanović, braća Koljevići, profesor Predrag Lazarević, da samo njih ovom prilikom pomenemo, bili su ljudi koji su oblikovali kulturni lik Banjaluke u drugoj polovini dvadesetog vijeka, iako su svi, osim Lazarevića, većinu života proživjeli u drugim gradovima. Njihova djela i posvećenost kulturi i književnosti obavezuju nas na visoke standarde kada je riječ o budućem radu Kuće Milanovića. Istinska Banjaluka, kao uostalom i svaki drugi grad, tamo je gdje se njeguju duh i djelo njenih najistaknutijih građana.
Kuća Milanovića ispuniće svoj smisao i plemenitu misiju, samo onda ako njen rad bude pametno osmišljen i pažljivo pripreman. Ako ovdje budu ponavljani sadržaji iz drugih gradskih i republičkih institucija, ako svojom koncepcijom ne bude drugačija, sadržajno i programski osobena, onda će veliki napori u njenom obnavljanju biti prilično obesmišljeni.
Kuća Milanovića treba da bude nacionalna institucija, jer nam takve institucije nasušno nedostaju danas. U njoj treba da gostuju prvi ljudi naše kulture, književnosti i duhovnosti; da se raspravlja – na tribinama, okruglim stolovima, predavanjima i manjim skupovima – o najvažnijim nacionalnim pitanjima, važnim za čitav naš nacionalni prostor. S druge strane, ona treba da bude i gradska institucija, da njeguje uspomenu na prve ljude i najznatnije događaje iz svoje prošlosti. Svaka vrsta površnosti i brzopletosti u ovim poslovima je neoprostiv grijeh. Ponavljam, djela i likovi onih koji su vezani za ovaj objekat nas na to obavezuju. Ovdje treba da se predstave druge srodne institucije sa čitavog srpskog prostora, ovdje će se smisleno razgovarati o problemima Srba sa čitavog jugoslovenskog prostora.
Dragi prijatelji, veliki istoričar Arnold Tojnbi tvrdio je da su civilizacije nastajale kao odgovori na izazove.
Svi treba da zahvalimo onima koji su odgovorili na izazov nenaklonjenog vremena i obnovili ovu instituciju.
Moj odgovor na ovaj veliki izazov je dvostruk: da na vrhuncu svoje profesorske i naučne karijere, oprobam svoje snage u oblikovanju jedne kulturne i nacionalne institucije. Ali i da budem u svemu dostojan svoga dragog profesora, koga sam doživljavao kao duhovnog oca, a njegovu porodicu kao svoju. I u tome ima neke više simbolike.
Ponavljam još jednom: ovo je poseban dan za naš grad, znam to i kao čovjek i kao istoričar književnosti.
Hvala gradonačelniku i njegovim saradnicima, što je njihovom vizijom i naporima koji nisu bili mali došlo do ovoga dana.
(Autor je profesor na Filološkom fakultetu i upravnik upravo otvorenog Kulturnog centra Kuća Milanovića)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.