Bogata je bosanska književna jesen. Brojne su i različite književne manifestacije ovih dana u toku.
Da spomenemo samo `Dučićeve večeri poezije` u Trebinju, `Slovo Gorčinu` u čast Maka Dizdara u Stocu, `Fra Grga Martić` u Kreševu, Književne susrete na Kozari `Skender Kulenović`, Književnu nagradu `Skender Kulenović` u Bosanskom Petrovcu (konkurs još u toku), `Kočićeve susrete` na Zmijanju, Književnu nagradu `Meša Selimović` u Tuzli za roman iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Neke od ovih nagrada su tradicionalne (Trebinje, Stolac, Prijedor), dok su druge u novije vrijeme pokrenute. Sve se centriraju na jezik i pismo, u pravilu značajne pjesnike i književnike koji simboliziraju nacionalno-književne tokove, izuzimajući tuzlansku nagradu kao transnacionalnu i kao neku vrstu reakcije na tu ustaljenu kulturno-nacionalnu praksu.
Ako izuzmemo iz ozbiljnog razmatranja `Kočićeve susrete` kao književne, budući da ih je po značajnosti nadišla folklorno-nacionalna desničarska ornamentika, koja sa književnošću kao umjetnošću nema nikakve veze, za sve ostale manifestacije može se potvrditi značajan produkcijski obim i prestižan kvalitet tekuće književne produkcije. Svoju najbitniju funkciju - podsticanje i vrednovanje recentnog poetskog ili književnog stvaralašva - ove manifestacije ostvaruju, te sa osnovnoga kulturnog aspekta one ispunjavaju tu namjenu.
No, tu ima i drugih značajki i neke hoću da spomenem. Sve ove manifestacije su, na ovaj ili onaj način, još predominantno opterećene nacionalnim simbolizmom i nacionalnom funkcijom. Svima njima još prijeti ta zamka nacionalne utilitarnosti estetskoga kao takvoga. Mnoge su još striktno nacionalne, nema prisustva kandidata niti članova žirija iz drugih nacionalnih književnosti, ili se to dešava rijetko i opet samo simbolično na način da se žiri ili dobitnici čisto `okite` i nekim koji nije naš, a koji je kao prihvatljiv. Nema te unutarknjiževne prekojezičke komunikacije.
Ipak, to samo po sebi i ne mora biti najveći problem u ovom trenutku, ako je književna i poetska produkcija obimna i kvalitetna. Najbitnije postignuće bi bilo profiliranje estetske autonomije ovih manifestacija, na način da bi njihova nominacija kao srpske, hrvatske ili bošnjačke bila neograničavajuća i neusmjeravajuća kad je u pitanju kvalitet djela. Priznajem da je to stanje teško postići, ali nije nemoguće. Danas su po ovom pitanju stvari sasvim suprotne onima prije, recimo, dvadeset godina, kada se kvalitet cijelog kulturnog događaja ovog tipa mjerio po tome koliko je bio višenacionalan. Imam osjećaj da se krećemo u pravcu u kome se kvalitet djela, autorskog uratka, neće mjeriti po tome koliko je nacionalan ili ne bar prvenstveno po tome. Jezik i književnost su za svaki narod suviše važne i ozbiljne stvari da bi se ponovno mogao dozvoliti luksuz vrijednosne ideologizacije. Nacionalno simboliziranje manifestacija se ne može još izbjeći, budući da živimo u kulturnom krugu gdje su pjesnici i pisci `očevi nacije`, ali se može i treba izbjeći politizacija i instrumentalizacija autorskih doživljaja i ekspresije svijeta.
Od svih književnih bosanskohercegovačkih velikana situacija je najzanimljivija sa Skenderom Kulenovićem. Oko njegova djela imamo dvije manifestacije i nagrade, srpsku i bošnjačku, i to na geografski vrlo bliskom prostoru. Sve dileme oko podjele Skendera učesnicima u toj podjeli su očito riješene. Nijedna strana ne odustaje od svojih argumenata. Sam pisac je davao u različitim životnim fazama i različitim povodima dovoljno elemenata i jednim i drugima za svoju argumentaciju.
Ne bih rekao da se ovdje radi o postmodernom diskursu koji dozvoljava polivalentnost interpretacija i istovremenu različitost pripadanja, kao što se umnogome uspjelo sa Andrićem, već o jednom predmodernom svojatanju i najgrubljem otimanju, zasnovanom nekad na argumentima krvi, porijekla i poetike, ili na izjavama o pripadanju, mjestu stvaranja i književnog promoviranja. Bilo kako bilo, imamo dva Skendera, dvije manifestacije, dvije simbolike, dva odvojena nacionalnoknjiževna toka.
A za nečim takvim nema ni mjesta ni potrebe, niti to Skenderu treba. Stvari će takve biti sve dotle dok Skender služi nečemu i nekima izvan književnosti, izvan stvaralaštva, a i njegova upotreba je najbolji dokaz ideologiziranosti i nacionalne instrumentaliziranosti bosanske književne scene. Zašto se ne bi pisac prepustio piscima, književnost književnicima i estetičarima, pa se od dvije književne manifestacije napravila ona koja Skenderu i njegovom djelu paše. Ne mogu se na razdaljini od pedeset kilometara praviti dvije nacionalno različite manifestacije o jednom piscu. To je smiješno i kompromitirajuće za učesnike tih radnji, bez obzira na to što će i jedni i drugi reći da to što rade nema ništa s nacionalnom pripadnošću. A kako im vjerovati. A ima li išta sa Bosnom i Hercegovinom i Skenderom Kulenovićem?
Ne zagovaram transnacionalni tuzlanski primjer utemeljen na lingvističkoj jednoti i standardnojezičkoj različitosti zajedničkog nam jezika, budući da su oni tu mogućnost već uzeli za sebe, ali predlažem iznalaženje modusa jedne manifestacije gdje bi autorski principi i umjetnički dometi bili jedini osnov okupljanja i vrednovanja. Siguran sam da nečim takvim naše nacionalne književnosti i kulture ne bi bile manje vrijedne i manje nacionalne. Uostalom, samom Skenderu je to uspijevalo.