Kolumne

Dvosjekli mač

Dvosjekli mač
Foto: Nezavisne novine | Dvosjekli mač

Ne stišava se bura u medijima u Republici Srpskoj zbog Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim bi, ako bude usvojen, bile inkriminisane uvreda i kleveta. Domaći mediji, pa i oni koji u svom nazivu koriste riječ Srpska, ukazuju kako se ovim povodom ne oglašava Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske.

I to je istina, kao što je istina da se ta akademija ni riječju, a kamoli nekim naučnim skupom ili naučnom monografijom, nije oglasila ni kada je Valentin Incko u julu 2021. godine nametnuo svoj zakon kojim je zabranio negiranje genocida. Međutim, još istinitija od ove činjenice je ona da se, ruku na srce, istraživački novinari ni do danas ne potrudiše da ne prenose samo u formi tuđih saopštenja šta OHR i politički subjekti kažu o tome, već da ti mediji istraže i javnosti predoče rezultate svog istraživanja o tome kako takve samovolje pojedinca kojom pojedinac gazi suverenitet jedne države, pretvarajući njene građane u svoje podanike, nema nigdje na svijetu. 

I da se tom samovoljom ljudima, između ostalog, zabranjuje i da misle i javno izražavaju svoje misli o tom Inckovom anticivilizacijskom činu koji je flagrantno gušenje slobode misli. 

Ili, kažu naši mediji, kako intelektualna elita u Republici Srpskoj, njeni profesori i javni univerziteti, listom sada ćute o ovome. 

I to je činjenica, velika u najmanju ruku kao kuća, ali je jednako tako veliko i ćutanje naših medija na uporno i neustavno otimanje imovine Republici Srpskoj, koje se nastoji odjenuti neustavnom pravnom formom. Hoću reći da i na ovom terenu nema istraživačkog novinara ni u jednom mediju, koliko sam vidio do sada, koji bi, kad to već neće srpska intelektualna elita, sam istražio i javnosti predočio svu bezobzirnost i pravnu neutemeljenost otimanja imovine Republici Srpskoj, u kom procesu se protivpravno želi nametnuti da Parlamentarna skupština BiH odlučuje o tome, iako taj parlament nema takvo pravo ni prema jednom slovu Ustava BiH. 

Ovakvo ćutanje srpske intelektualne elite zajedno sa medijima je porazno. Stoga se za tu elitu i medije može reći isto ono što se, kako u teoriji ustavnog prava, tako i u politikologiji i sociologiji, prilikom definisanja kaže za političke partije. A to je da su to organizovane grupe pojedinaca koji se međusobno okupljaju prije svega radi ostvarenja ličnih interesa, unutar sebe se hijerarhijski strukturišu i postoje radi osvajanja državne vlasti pomoću koje ostvaruju lične benefite u raznim oblicima, ili, u slučaju da ne mogu osvojiti vlast (državnu ili medijsku), okupljaju se da bi, opet zarad sopstvenih interesa, kontinuirano vršili pritisak na one koji vrše vlast u pravcu koji je za njih poželjan.

Kada se stvar ovako pojmi, a to je iznad svega ovdašnja srpska intelektualna elita, onda ne treba da nas čudi srpsko simfonično intelektualno ćutanje o svemu što je važno za Republiku Srpsku. 

Ali, ima u tom ćutanju još nešto o čemu se u silnoj halabuci ovih dana nikako ne govori, a važno je. Radi se o jednoj (auto)zamci koju nacrt zakona s početka ovog teksta nosi sa sobom. 

No, prije nego što je objasnim, moram prethodno istaći kako u ustavnopravnom pogledu nije sporno pravo zakonodavca da uvredu i klevetu propiše i kao krivična djela. U tom pravcu Ustav Republike Srpske, a ni Evropska konvencija o ljudskim pravima (Konvencija), nijednim svojim slovom ne zabranjuju da se ovi delikti zakonom propišu i kao krivična djela, a ne samo kao građanskopravni delikti. To je zbog toga što oba ova pravna akta, u bitnom, propisuju isto, da je ugled pravnih subjekata nepovrediv. 

Kod takvog stanja stvari ni Evropski sud za ljudska prava ne može, a da to bude u skladu sa Konvencijom, zabraniti državama članicama Konvencije da njihovi zakonodavci propišu uvredu i klevetu i kao krivična djela. 

Zato inkriminacija uvrede i klevete nije pravno upitna i zato one u tom obliku postoje u brojnim državama Evrope, jer je to stvar ocjene političke cjelishodnosti te inkriminacije od strane zakonodavca. 

A ta politička ocjena nije suprotna ustavu niti može biti predmet ustavnosudske kontrole, budući da nijedan ustavni sud, kao ni Evropski sud za ljudska prava, nema nadležnost da ocjenjuje političku cjelishodnost zakona, već samo da li su zakoni pravno gledano u skladu sa ustavom. Međutim, ovdje kod nas ima jedna specifičnost zbog koje ono što se hoće Nacrtom zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske predstavlja i (auto)zamku za našeg zakonodavca, o kojoj je riječ u nastavku.

Naime, uvreda bi po nacrtu tog zakona, one njegove riječi: "Ko uvrijedi drugog", značila i krivično djelo uvrede Bosne i Hercegovine, jer bi i BiH bila subjekt koji potpada pod riječ "drugog". Mislim da Vlada Republike Srpske kao predlagač nije svjesna ovoga, a objektivno bi riječ "drugog" značila i BiH. Pa bi onda nadležno javno tužilaštvo u Republici Srpskoj bilo dužno da procesuira i svakoga ko izgovori neku riječ koja, po nečijoj ocjeni, vrijeđa BiH, i onda taj neko zbog toga podnese krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu u Republici Srpskoj. 

Recimo, tu prijavu bi moglo da podnese Pravobranilaštvo BiH, jer je ono, po članu 1. Zakona o Pravobranilaštvu BiH, osnovano da bi, kako piše u tom članu, "BiH raspolagala efikasnom zaštitom svih njenih interesa", što znači ne samo imovinskih, već i ovih koji proizlaze iz riječi "Ko uvrijedi drugog" u nacrtu zakona. Ovo zbog toga što je i ugled nečiji interes, tj. taj drugi ima interes da štiti i traži zaštitu svog ugleda. I tako će Republika Srpska predmetnim nacrtom u stvari namjestiti i ovu mogućnost krivičnog progona ljudi zbog BiH.

Republika Srpska je sebe već zaštitila krivičnopravno, i to onim Zakonom o dopunama Krivičnog zakonika koji je donijela još 2021. kao reakciju na Inckov zakon, pa se zbog toga na nju ne bi odnosila ova uvreda iz sadašnjeg nacrta, jer za uvredu Republike Srpske već ima krivično djelo iz dopuna KZ RS iz 2021. To je, da podsjetim, član 280a. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, u kojem stoji da će se svako ko izloži poruzi, a to će reći uvredi, Republiku Srpsku, kazniti kaznom zatvora do tri godine.

Stoga bi se ova mogućnost iz sadašnjeg Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, one riječi "Ko uvrijedi drugog", mogle odnositi samo na BiH, jer je Republika Srpska sebe od uvrede već krivičnopravno zaštitila onim članom 280a. svog krivičnog zakonika. Od svega toga Republika Srpska se ne može osloboditi time što bi u nacrt unijela da se riječ DRUGOG ne odnosi na BiH. Jer, kad se kaže DRUGOG, a ne može se drugačije reći, onda zakon, tj. ta riječ mora jednako da važi za svakoga. 

Ugled koji se štiti krivičnim djelom uvrede je kategorija i pojam koji imaju ne samo fizička lica nego i država, pa se stoga krivičnim djelom uvrede krivičnopravno zaštićuje i taj ugled, ako država za svoj ugled nije krivičnim zakonom propisala neko drugo, posebno krivično djelo. A BiH to svojim krivičnim zakonom do sada nije učinila. Dakle, BiH će ovim nacrtom dobiti na mostu ono što nije mogla dobiti na ćupriji, narodski rečeno. Ovo naglašavam zbog toga što Krivični zakon BiH, koji je nametnuo Pedi Ešdaun, nijednim svojim članom ne propisuje krivično djelo uvrede BiH. U krivičnopravnoj nauci se s pravom ukazuje na to da se krivičnopravna zaštita od uvrede proteže i na kolektivitete koji imaju status pravnog lica. A država je pravno lice par excellence.

I kod klevete biće tog krivičnog djela glasi, i u suštini se ne može drugačije pravno ni izraziti, da ga čini svako ko iznosi ili pronosi nešto neistinito što može štetiti ugledu DRUGOG lica. Dakle, i kod klevete opet imamo DRUGOG kao zaštitni objekat tog krivičnog djela, pa stoga sve što sam već napisao za uvredu i BiH jednako vrijedi i za krivično djelo klevete. Na primjer, kad se u javnosti od strane nekog političara kaže da je BiH nikakva država, nakaradna ili monstruozna tvorevina, ne treba da nas iznenadi da Pravobranilaštvo BiH ili neki drugi subjekt nakon usvajanja predmetnog nacrta podnese krivičnu prijavu javnom tužiocu u Republici Srpskoj za klevetu prema BiH, navodeći da je tim riječima izneseno nešto neistinito o BiH i da je time nanijeta šteta njenom ugledu.

Nema sumnje da će, ako bude usvojen ovaj nacrt, tumačenje u javnotužilačkoj i sudskoj praksi otići u tom pravcu, to jest u toj praksi će se onda tako tumačiti riječi "Ko uvrijedi DRUGOG". 

Hoću reći da će se sigurno u toj praksi tumačiti da DRUGOG znači i BiH. I kod uvrede i kod klevete kao krivičnih djela. 

Da zaključim, pravno se i kod uvrede i kod klevete atakuje na čast i ugled DRUGOG. Stoga, kao što sam već naglasio, ne može se drugačije formulisati, naći neko drugo rješenje, da bi se isključila BiH. Svaki pokušaj u tom pravcu bio bi neuspio i insistiranje na tome bi, bojim se, bio šamar Republici Srpskoj. I to neustavan, ma kako se oni koji su napisali ovaj nacrt trudili da ubjeđuju u suprotno. Jer i uvredom i klevetom se štiti ugled kako fizičkih, tako i pravnih lica. 

I zato, kada se propišu kao krivična djela, onda moraju svakoga jednako da štite, ugled svakoga. U suprotnom, krši se ustavno pravo na jednakost svih pred zakonom, iz člana 10. Ustava Republike Srpske. 

U tome ne pomaže ni kad bi se, recimo, umjesto DRUGOG, napisalo DRUGOG FIZIČKOG LICA, jer bi to značilo da Republika Srpska priznaje zaštitu ugleda samo fizičkim licima, što je neustavno pošto pravo na zaštitu svog ugleda imaju i sva pravna lica. Zato je ovaj Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske mač sa dvije oštrice, odnosno dvosjekli mač. Na koji niko dosad javno ne ukaza ljudima. Barem ne javno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije