U središtu savremenog finansijskog poretka nalazi se ono što je Valeri Žiskar Desten (Valéry Giscard d’Estaing) nazvao "egzorbitantnom privilegijom", a što su kasnije razrađivali ekonomisti poput Berija Ajkengina (Barry Eichengreen).
Riječ je o posebnom statusu američkog dolara kao dominantne svjetske rezervne valute. Taj status omogućava Sjedinjenim Američkim Državama da se zadužuju u vlastitoj valuti, finansiraju deficite i emituju novac bez klasičnog rizika valutne krize. U trenucima globalne nesigurnosti kapital se slijeva u američke obveznice, jačajući dolar i istovremeno snižavajući troškove zaduživanja za najmoćniju ekonomiju svijeta.
Za većinu drugih, naročito siromašnijih zemalja, pravila su drugačija. Njihove valute nisu globalno prihvaćene, pa su primorane da se zadužuju u stranim valutama. Time postaju ranjive na promjene kursa koje ne mogu kontrolisati. Upravo tu nastaje ključna asimetrija: bogate zemlje posjeduju "sigurnu" imovinu koja u krizama dobija na vrijednosti, dok siromašne nose dug u valuti koju same ne emituju.
Ta neravnoteža otvara prostor za spekulativne napade. Veliki fondovi i banke mogu pozajmiti lokalnu valutu, prodati je za dolar ili evro i tako izvršiti pritisak na njen kurs. Pad vrijednosti izaziva paniku, što dodatno ubrzava slabljenje. Kada valuta dovoljno oslabi, isti akteri je otkupljuju po nižoj cijeni, vraćaju dug i ostvaruju profit. Ono što izgleda kao tržišna dinamika u praksi često ima duboke posljedice: centralne banke troše devizne rezerve, podižu kamatne stope i guše domaću ekonomiju, ili dopuštaju pad valute uz rast duga.
Ekonomisti poput Rikarda Hausmana (Ricardo Hausmann) ovaj problem opisuju pojmom "originalnog grijeha" - nemogućnosti zaduživanja u vlastitoj valuti. Posljedice su sistemske. Dok bogate zemlje mogu koristiti monetarnu politiku za stimulaciju rasta i ublažavanje duga, siromašne su vezane za kretanja globalnog kapitala. Jačanje dolara automatski povećava njihov dug, bez obzira na domaće politike ili fiskalnu disciplinu.
Dobar primjer su i azijska finansijska kriza kada su mnoge ekonomije jugoistočne Azije doživjele kolaps valuta, gubitak rezervi i duboke recesije, dok su međunarodni investitori profitirali. Slična dinamika ponovila se i tokom krize u evrozoni, gdje su periferne zemlje snosile teret, dok su sigurnije ekonomije i institucionalni investitori ostvarivali dobit kroz rast vrijednosti "sigurne" imovine.
Savremeni finansijski instrumenti dodatno pojačavaju ove procese. Derivati omogućavaju ogromne pozicije uz minimalan kapital, arbitraža koristi informacione prednosti velikih banaka, a strateško ponašanje velikih aktera - kako je pokazao Kaušik Basu (Kaushik Basu) - može proizvesti samoispunjavajuće krize. Dovoljno je da veliki igrač pokrene trend; tržište i psihologija učine ostalo.
Zašto se onda takve prakse ne ograniče? Odgovor leži u globalnoj strukturi moći. Pokušaji kontrole kapitala često dovode do kazni kroz niže kreditne rejtinge. Institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda dugo su promovisale liberalizaciju finansijskih tokova, a pravna nadležnost siromašnih zemalja rijetko doseže globalne finansijske centre.
Ipak, postoje alternativni putevi. Neke zemlje su koristile selektivne kontrole kapitala kako bi ublažile udare. Regionalni mehanizmi likvidnosti mogu smanjiti zavisnost od međunarodnih institucija, dok prijedlozi reforme globalnog sistema - uključujući veću ulogu multilateralnih rezervnih sredstava - pokušavaju adresirati samu srž problema.
Na kraju, teško je govoriti o slučajnosti. Obrasci se ponavljaju, a ishodi su predvidivi: u krizama kapital teče prema centrima moći, dok periferija snosi trošak. Valutne spekulacije nisu samo pitanje tržišta, već i odraz hijerarhije u kojoj jedna valuta i nekoliko ekonomija imaju sistemsku prednost. Dok se ta arhitektura ne promijeni, preraspodjela bogatstva nastaviće se - tiho, ali dosljedno, u korist onih koji već imaju najviše. (Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci)