Kolumne

Godina opasnog ludila

Godina opasnog ludila
Foto: Nezavisne novine | Godina opasnog ludila

Kako interesovanje zapadne javnosti za zbivanja u Ukrajini polako nestaje, političari sa Zapada uporno obnavljaju ratničku retoriku. I ne odustaju od uporne laži da "Ukrajina pobjeđuje i da će pobijediti". Ali ta se retorika sve više graniči s iluzijama i nepostojećom stvarnošću što, međutim, sve više liči na političko ludilo u kojem, ipak, ima izvjesnog sistema. I zato je to opasno političko ludilo. Ovo je godina opasnog ludila.

U tom ludilu sve je nažalost moguće pa i direktno uključenje Amerike i Zapada u rat s Rusijom u Ukrajini. Niko normalan, naravno, to ne bi želio, ali ništa više ne bi trebalo isključiti.

Kao i obično, propaganda i sijanje iluzija su prepušteni nižim nivoima i onima koji više nisu važni. Tako je pomoćnik šefa Pentagona za politička pitanja Kolin Kol poručio da Rusija mora da za situaciju u Ukrajini plati cijenu koja će premašiti njene sve moguće koristi. Zatim je ocijenio da je za Ameriku važno da Rusija to više ne ponovi. Ali, vojna pomoć Amerike Ukrajini, prema njegovim riječima, ne podrazumijeva nikakav definitivan ishod sukoba u Ukrajini. Kol je takođe rekao da je uglavnom razlog za vojnu pomoć Kijevu stvarno pariranje Putinovoj teoriji pobjede, koja se zasniva na uvjerenju da je Rusija u stanju da izdrži duže od drugih. On tvrdi da je Amerika obećala Ukrajini stabilan priliv pomoći, koji će trajati mnogo mjeseci i godina.

Ali, najnoviji paket vojne pomoći bi, kako se priznaje u Vašingtonu, mogao da stigne Ukrajini za godinu pa do tri godine. Drugim riječima, te pomoći nema, sve što je poslano u Ukrajinu je već učinjeno, a novih pošiljki praktično i nema. U stvari, ponavlja se stara američka praksa da se kroz navodnu pomoć praktično pljačkaju sopstveni građani.

A onda se u Kijevu pojavio i odlazeći britanski premijer Boris Džonson. To je njegova treća posjeta Kijevu. Ono šta je govorio i kako se ponašao se tumači kao potvrda da je zvanični London uz Vašington vodeći ratni huškač.

Džonson je rekao da Putin ne nudi pregovore, a čak i da postoji takva ponuda ne vidi zbog čega bi Ukrajinci pristali na pregovore i da bi takvi pregovori bili katastrofa za cijeli svijet. U stvari, to je zapadni odgovor na inicijativu turskog predsjednika Erdoana, koji je predsjedniku Ukrajine savjetovao direktne razgovore s liderom Rusije.

Džonson je takođe ponovio da Zapad treba da se oslobodi zavisnosti od ruskog gasa. Ocijenio je da će to biti ogromna geopolitička promjena za Evropu i katastrofa za Putina.

Izgleda da je Džonson veoma popularan u Kijevu pa se krajem jula na internet stranici Volodimira Zelenskog pojavila i navodna peticija da se Džonsonu dodijeli ukrajinsko državljanstvo i da se imenuje za ukrajinskog premijera.

Mediji su, međutim, prećutali da je, u pripremama da posjeti Kijev, Džonson namjeravao da ode i u Varšavu, ali je poljski premijer odbio da ga primi.

Ipak, nije jasno u kojem kapacitetu je Džonson dolazio u Kijev. On za desetak dana i formalno neće biti britanski premijer. Da li zaista neko može da vjeruje Borisu Džonsonu? Njega je odbacila i njegova politička partija i izgubio je mjesto premijera. I šta on može da savjetuje nekoga?

Istovremeno, Britanija je poslala svoje diplomate po zemljama EU da od njih traže da ne smanjuju pomoć Ukrajini i da ne odustaju od podrške Kijevu. Očigledno je, u stvari, da zbog antiruskih sankcija i rata u Ukrajini Evropskoj uniji prijeti i formalni raspad pa onda Amerika šalje britanske emisare da spasavaju okupacioni projekat. Ali, i to je dio aktuelnog političkog ludila, Britanija nema taj kapacitet, nego se samo dodatno bruka. Još jedna iluzija. Britanija nije više članica EU i kakve ona ima veze s politikom zemalja te integracije, a takođe da li neko u Londonu zaista vjeruje da Britanija uopšte ima neki uticaj? Ona je samo podizvođač američkih radova i to je svima jasno.

U kojem svijetu živi aktuelna politička elita Britanije?

I po već poznatom scenariju oglasio se i francuski predsjednik Emanuel Makron, koji je pozvao zapadne zemlje da ne pokazuju slabost i da ne čine ustupke Rusiji. "Ne smijemo pokazati nikakvu slabost, nikakav duh kompromisa, jer je riječ o slobodi za sve i sve u miru u svim dijelovima svijeta." I on je uvjeravao Kijev u dugoročnu podršku.

Makron doduše ima druge razloge, ne samo Ukrajinu, svog bijesa prema Rusiji. Prije nekoliko mjeseci Vlada afričke države Mali, bivše francuske kolonije, je sklopila sporazum s Rusijom i angažovala privatnu vojnu kompaniju "Vagner", koja je već porazila islamske teroriste koje je podržavala Francuska, ali i francuske vojne snage koje su u toj zemlji bile nekoliko godina. Francuzi su napustili Mali, a samim tim i kontrolu nad velikim prirodnim bogatstvima Malija. I neke druge bivše franuske kolonije namjeravaju da slijede primjer Malija. To je pravi razlog Makronove antiruske politike, a ne Ukrajina.

Glavni instrument tog ludila je neprestana i suluda proizvodnja vijesti kako bi se zadržala pažnja javnosti i stvorio materijal za nove laži i optužbe Rusije. Ponekad je to i ekstremno tragično, kao u slučaju terorističkog napada i ubistva Darje Dugine, kćerke ruskog filozofa i geopolitičkog teoretičara Aleksandra Dugina.

U dosadašnjoj istrazi ruskih službi bezbjednosti je utvrđeno da je Darju Duginu ubila Ukrajinka, ukrajinska specijalna agentkinja, koja se ubacila u Rusiju pod izgovorom da je samohrana majka izbjeglica iz Donbasa. Ona je navodno ušla u zemlju s falsifikovanim dokumentima, špijunirala je Duginu skoro mjesec dana nakon što je iznajmila stan u istoj zgradi, a možda je čak iskoristila i svoju kćerku tinejdžerku da postavi bombu. Smatra se da je ona pripadnica zabranjenog neonacističkog bataljona "Azov" i da je pobjegla u susjednu Estoniju, od koje je Rusija tražila da je izruči, premda je malo vjerovatno da će se to desiti.

Međutim, odmah poslije ubistva Darje Dugine na Zapadu je velikom brzinom krenula agresivna medijska kampanja anonimnih takozvanih eskperata, koji za taj zločin optužuju Moskvu. To je stara tehnologija stvaranja javnog mnjenja prije nego što se otkrije istina. U stvari, ovi lažni narativi su preventivno uvedeni, a društvene mreže obiluju ovakvim primjerima, koje uglavnom dijele NATO botovi, ali i neke uticajne sile takođe šire propagandu. Tako brzo aktivirana propaganda ukazuje na pravu pozadinu ubistva i ko je organizator. Najuticajniji propagator lažnih vijesti je neosporno BBC. Ovaj britanski medij dao je platformu Ekaterini Šulman, stranoj agentkinji, koja je prethodno napustila Rusiju. BBC naravno nije objavio ko je stvarno ta žena, da je u Rusiji u statusu strane agentkinje, i javnosti nudi njenu teoriju da je Darju ubila vlastita Vlada kako bi pojačala podršku za interni obračun. Šulmanova je takođe tvrdila da su mnoge medijske ličnosti ranije bile obaviještene o ovom navodnom unutrašnjem zadatku.

Ta tehnologija propagande otkriva da iza ubistva stoje Ukrajina i Zapad. Ali, zašto Darja Dugina? Njen otac Aleksandar Dugin je, trebalo bi podsjetiti, mnogo poznatiji na Zapadu nego u Rusiji. On je zbog znanja nekoliko svjetskih jezika najprisutniji u zapadnim medijima, koji su ga onda proizveli u ideologa ruske politike i savjetnika predsjednika Putina. Sve je laž. Predsjednik Putin nije nikada vidio Dugina, a i u samoj Rusiji on nije toliko poznat, iako se njegovi stavovi podudaraju s aktuelnom politikom Kremlja. Ali, zbog njegovog statusa u zapadnim medijima bila je potrebna šokantna lična vijest, za koju se onda optužuje Rusija. Takva podlost je normalnom čovjeku teško razumljiva, ali to je to zapadno ludilo.

U toj funkciji proizvodnje vijesti za zapadnu javnost je i besmisleno ukrajinsko bombardovanje najveće nuklearne elektrane u Evropi u Zaporožju.

Ta vrsta ludila zahvatila je, nažalost, i dijelove političke elite Srbije. Potpredsjednica tehničke Vlade Srbije Zorana Mihajlović izjavila je da ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov svojim izjavama zloupotrebljava činjenicu da Srbija nije uvela sankcije Rusiji, pokušavajući da pokaže da Srbija podržava napad Rusije na Ukrajinu, iako se Srbija jasno odredila prema tom sukobu glasanjem za rezoluciju UN kojom se osuđuje rat. "Srbija se jasno opredelila prema ratu u Ukrajini, a time što nismo uveli sankcije Rusiji, kao što je to uradila čitava Evropa, pokazuje da vodi samostalnu i nezavisnu politiku. Umesto da poštuje našu odluku o neuvođenju sankcija, uprkos pritiscima s kojima se suočavamo, Lavrov zloupotrebljava tu činjenicu predstavljajući je kao našu podršku ruskoj strani u sukobu, čime vrši dodatni pritisak na predsednika Aleksandra Vučića i Vladu Srbije. Iako govori o prijateljstvu dve države, ovakvim ponašanjem na delu pokazuje suprotno", rekla je Mihajlović, navodi se u saopštenju.

Naravno, svako ima pravo da kaže šta misli, ali Zorana Mihajlović je dugogodišnja ministarka u Vladi Srbije. U tome je problem. To je u stvari prateće ludilo koje je dovelo da jedan tehnički ministar sebi uzima za pravo da komentariše riječi najuglednijeg šefa diplomatije na svijetu i to zemlje koja je jedina stabilna podrška Srbiji. U političkim krugovima Srbije dominira uvjerenje da je Zorana Mihajlović pod zaštitiom američke ambasade i da je američki agent uticaja, što bi u prevodu, u svjetlu politike Amerike, moglo da znači i da je ona protiv same Srbije. To je, naravno, njeno pravo da bude takvog opredjeljenja, ali - kako je onda ministarka i to godinama.

 * * *

Već smo rekli da bi aktuelno političko ludilo moglo da dovede do novih tragičnih posljedica. Na veliko zlo sluti.

Američka administracija planira da se i direktno uplete u ukrajinsku krizu te namjerava da uskoro institucionalizuje svoje takozvano pružanja pomoći Ukrajini i da za šefa imenuje američkog generala. Taj general će, kako saznaje njujorški list "Wall Street Journal", koji važi za glasilo američke duboke države, rukovoditi ne samo pružanjem vojne pomoći, nego i obukom ukrajinske vojske, ali i planiranjem i koordinacijom oružanih akcija Kijeva. General će, navodno, imati i svoj tim, koji će koordinisati "podršku Ukrajini".

U političkim krugovima se ukazuje da Vašington nastoji da legalizuje svoje prisustvo u Ukrajini, kao i to da Americi nije stalo do Ukrajine, nego do iscrpljivanja i slabljenja Rusije. Takođe, takav plan Vašingtona se vidi i kao legalizovanje potpunog američkog preuzimanja komande nad Oružanim snagama Ukrajine. I taj general će u stvari biti glavnokomandujući. A samim tim preuzeće i političku vlast.

Trebalo bi, međutim, podsjetiti da je tako počelo i u Vijetnamu. Prvo su nahuškali vlasti Južnog Vijetnama da pokrenu rat, pa su onda stigli savjetnici i šefovi misija pomoći i na kraju američki rat.

Amerika jednostavno još ne može da prizna poraz u Ukrajini. Naravno, moraće na kraju da prizna, ali mnogo će ljudi da strada. Da li ponovo, kao i poslije poraza u Vijetnamu, niko neće biti odgovoran za zločine i žrtve? Ovoga puta bi neko ipak mogao biti odgovoran, jer će poslije rata u Ukrajini, kada god to bude, biti osnovan sud za suđenje odgovornima.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije