Trebalo bi pozdraviti svaki politički napor da se ozbiljno razgovara o oduzimanju imovine koja je nezakonito stečena. To nije samo pitanje vladavine prava, nego i fundamentalno pitanje društvene pravde. Na društvenoj pravdi će se temeljiti sve buduće ideologije i sve ozbiljne politike.
Politike koje budu ignorisale pravdu nemaju političku perspektivu. Zbog toga sam povjerovao da je inicijativa o ispitivanju porijekla imovine o kojoj raspravlja Narodna skupština RS ozbiljan pokušaj da se jedan društveni problem napokon iz sfere političke manipulacije prevede u sferu zakona i odgovornosti. Nažalost, uvjerio sam se po ko zna koji put da ozbiljnim idejama nema ko da udahne život, čak i kada to iskreno želi.
Naše politike se, izgleda, u ozbiljnim projektima koriste samo mrvicama stranačke pameti, a zaobilaze i zanemaruju, namjerno ili nenamjerno, potencijal struke i nauke. Da nije tako, ne bi se dogodilo da se ovakav prijedlog Zakona o ispitivanju porijekla imovine pojavi u Narodnoj skupštini.
Danas je nezamislivo da studenti pravnih fakulteta ne znaju da je imovina zaštićena kao i sva druga ljudska prava i slobode. Pravo na imovinu je i iznad ustava jer je zaštićeno i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. O imovinskim pravima može da odlučuje samo sud. Zbog toga je teško razumjeti da neko predlaže zakon po kome se u imovinska prava i odnose mogu uplitati organi izvršne vlasti u mjeri koja posjednika lišava ne samo osnovnih svojinskih prava (privremeno oduzimanje), nego istovremeno ugrožava i druga osnovna prava i slobode (pravo na stan, pravo na sudsku zaštitu). Kako je moguće da sastavljač teksta zakona predloži da organ izvršne vlasti (Jedinica za ispitivanje porijekla imovine) može vršiti pretres stanova, prostorija i lica, kao i uvid u sefove i bankovne račune? To je nivo pravnog neznanja koji ozbiljno diskredituje predlagača i njegove namjere izvrgava ruglu. Ovaj slučaj bi trebalo da bude nauk političkim partijama da za prakseološke nivoe problema nije uvijek dovoljna samo politička pamet. Pravo je još ozbiljna nauka koju pravni šarlatani još nisu uspjeli da potpuno unište, iako se svesrdno trude! (U ovom kratkom osvrtu zanemarujemo ostale pravne i nomotehničke nedostatke ponuđenog dokumenta!)
Ukoliko politike ozbiljno žele da se nezakonito stečena imovina oduzima, moraju rješavanje problema prenijeti u nadležnost nezavisnog pravosuđa. Ako to ne učine, stalno će biti podvrgnute kritici da su stvorile mehanizam za partijske obračune.
Evo prijedloga koji bi mogao riješiti problem u njegovoj suštini! Potrebno je u nekoliko paragrafa krivičnog zakona proširiti odredbe o oduzimanju imovinske koristi tako da se tužiocu da ovlaštenje da od suda zatraži privremeno oduzimanje ukoliko mu se učini vjerovatnim da imovina sa kojom neko raspolaže potiče iz krivičnih djela, odnosno nema zakonit osnov sticanja. (Naravno, istovremeno bi trebalo donijeti i nova procesna pravila). Ovakvo oduzimanje se može, ali i ne mora, vezati za konkretno počinjeno krivično djelo. Dovoljno bi bilo da tužilac na osnovu nekih okolnosti i indicija velikog stepena vjerovatnoće učini vjerovatnom (ne i da dokaže!) tezu da imovina potiče iz kriminogene djelatnosti i da to za sud bude osnov privremenog oduzimanja. U takvom slučaju vlasniku ili posjedniku imovine se ostavlja mogućnost (pravo na sudsku zaštitu!) da u određenom roku dokazuje zakonitost sticanja u tom istom, ili posebnom sudskom postupku. Te bi značilo da se teret dokazivanja zakonitosti sticanja prebacuje sa tužioca na vlasnika. Takav postupak bi bio u skladu sa opšteprihvaćenim pravnim načelima i međunarodnim standardima.
Postojeći krivičnopravni model oduzimanje vezuje za pravosnažnu presudu za konkretno krivično djelo i na taj način tužiocu vezuje ruke. Tužilac može imati indicije da se neko godinama bavi kriminalom (prodajom droge, npr.) i da novcem iz takve nedozvoljene djelatnosti stiče ogromno bogatstvo, ali nije u mogućnosti da pribavi sigurne dokaze kako bi došao do krivične presude. Čak i kada dođe do dokaza, oni "pokrivaju" samo konkretnu radnju i neznatnu imovinsku korist i tužilac nema osnov da traži oduzimanje cijele imovine.
Vezivanje oduzimanja imovine za osuđujuću presudu pogoduje kriminalcima iz više razloga. Prvo, tužiocu je teško da dokaže sva krivična djela nekome ko se kriminalom bavi kontinuirano i u dužem periodu. Osim toga, u našem krivičnopravnom sistemu nije moguće suđenje u odsustvu, zbog čega optuženom koji je u bjekstvu nije moguće oduzeti imovinu za koju se sumnja da je stečena krivičnim djelom. Takođe, okončanje krivičnog postupka odbijajućom presudom sprečava sud da odlučuje o konačnom oduzimanju imovine čak i kada postoje dokazi o krivici.
Ustavno i efikasno rješenje treba zasnivati na ovlaštenju tužioca da u sudskoj proceduri dokazuje vjerovatnoću da nečija imovina potiče iz kriminogene djelatnosti i pravu vlasnika (posjednika) da u sudskom postupku, koji garantuje najviši stepen ljudskih prava i sloboda, dokazuje zakonitost sticanja. Takvo ovlaštenje tužioca se može vezati za određen vremenski period.
Pravni osnov za ovakvo zakonsko rješenje postoji i u međunarodnim pravnim dokumentima. Prvi put se pravni osnov za ovakvo prošireno oduzimanje pojavljuje u Konvenciji UN protiv transnacionalnog organizovanog kriminala od 15. januara 2000. godine. Prema Konvenciji, oduzimanje je moguće u skladu sa načelima domaćeg prava i prirodom sudskih postupaka (čl.12.7.). Isti osnov sadrži i Konvencija UN protiv korupcije od 31. septembra 2003. (čl.31.8).
U Preporuci (2002) 11 Odbora ministara Vijeća Evrope o vodećim načelima sugeriše se da se u nacionalnim zakonodavstvima uvede i redukcija dokaznog standarda, na nivou razumne sumnje, pri dokazivanju nezakonitog porijekla imovine koja potiče iz organizovanog kriminala (čl.11).
U okviru pravnih akata Evropske unije, Okvirna odluka Vijeća od 24. februara 2005. godine o oduzimanju prihoda, sredstava i imovine povezanih sa krivičnim djelom predviđa mogućnost proširenog oduzimanja imovinske koristi (extended powers of confiscation) (čl.3) za slučajeve organizovanog kriminala i terorizma.
Međunarodni standard za uvođenje proširenog oduzimanja očigledno nije sporan. Postavlja se pitanje da li je ova mogućnost u skladu sa načelima domaćeg prava i prirodom sudskih postupaka, kako to predviđa Konvencija UN iz 2000. godine?
Prije svega, da li pretpostavka nevinosti, na kojoj se temelji domaće procesno zakonodavstvo (član 3. ZKP BiH), dozvoljava inverziju tereta dokazivanja sa tužioca na osumnjičenog? Ovo pitanje domaći pravni teoretičari nisu razmatrali, a među praktičarima postoje suprotstavljena mišljenja. Jedni smatraju da postojeći zakonski okvir ne dozvoljava oduzimanje imovinske koristi koja nije vezana za konkretno krivično djelo i čiji iznos nije utvrđen u konkretnom krivičnom postupku, pravdajući to prezumpcijom nevinosti kao osnovnim procesnim načelom koje propisuje član 3. ZKP BiH. Drugi, pak, smatraju da se prezumpcija nevinosti odnosi na glavno djelo i krivicu optuženog, a ne i za oduzimanje imovinske koristi kao vrstu postupka koji treba smatrati adhezionim. Ovo stanovište zastupaju neki hrvatski pravni teoretičari.
Pošto pretpostavku nevinosti sadrži i član 6.2. Evropske konvencije o ljudskim pravima, treba se osvrnuti i na praksu Evropskog suda za ljudska prava. Da li Evropski sud dozvoljava inverziju tereta dokazivanja?
Ovo pitanje Evropski sud je razmatrao u predmetu Salabiaku protiv Francuske. Razmatrajući taj predmet, Evropski sud ističe da činjenične i pravne pretpostavke koje postoje u nacionalnom krivičnopravnom sistemu same po sebi nisu protivne pretpostavci optuženikove nevinosti, pod uslovom da države ugovornice ne prelaze razumne granice, uzimajući u obzir važnost uloga i čuvajući pravo odbrane (7. septembar 1988, str.347-348) . Iako su kriteriji suda prilično neodređeni i nejasni (razumne granice, važnost uloga), prevlađuje mišljenje da je utemeljen jasan stav: činjenične i pravne pretpostavke nisu protivne pretpostavci nevinosti optuženog, pod uslovom da optuženi ima mogućnost dokazati suprotno pretpostavci i ako su zajamčena prava odbrane. Ovaj stav je potvrđen i u predmetima Pham Hoang protiv Francuske i Radio France protiv Francuske od 30. marta 2004. godine.
Interesantan je i slučaj Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva . Podnosioca apelacije je engleski krunski sud osudio za krivično djelo trgovine opojnim drogama na zatvorsku kaznu i istovremeno mu konfiskovao imovinu na osnovu oborive pravne pretpostavke da potiče iz krivičnih djela trgovine drogom u posljednih šest godina, predviđene odredbama Drug Trafficknig Act iz 1994. godine (DTA). Evropski sud za ljudska prava je razmatrao da li je podnosiocu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6.1. Konvencije i zauzeo jasan stav da pravo na poštivanje okrivljenikove pretpostavke nevinosti u krivičnom postupku nije apsolutno. Sud zaključuje da se sporne zakonske pretpostavke iz DTA nisu primjenjivale da bi se olakšalo utvrđivanje krivice okrivljenog, već zato da bi se mogao utvrditi iznos koji treba biti konfiskovan, istovremeno navodeći da odredbe istog zakona sadrže garancije prava odbrane. Sud posebno navodi garancije: a) da okrivljeni mora imati mogućnost da obori zakonsku pretpostavku o kriminalnom porijeklu svoje imovine dokazivanjem, te da b) sud ima diskreciono pravo da ne primijeni pravnu pretpostavku ako smatra da bi se time mogla dovesti u pitanje pravičnost postupka.
Kako su ovaj problem rješavale zemlje koje volimo uzimati za primjer? Engleski Krivični zakon (Proseeds of Crime Act iz 2002 godine (PCA) predviđa mogućnost oduzimanja imovine za koju se može pretpostaviti da je pribavljena činjenjem krivičnih djela, ukoliko okrivljeni ima kriminalni životni stil (criminal lifestyle). Zakon čak predviđa razdoblje od šest godina prije izvršenja krivičnog djela za koje se mora pretpostaviti da je imovina pribavljena izvršenjem krivičnih djela.
U austrijskom Krivičnom zakonu za prošireno oduzimanje imovinske koristi tužiocu je dovoljno da dokaže vremensku povezanost sticanja određene imovinske koristi sa počinjenim krivičnim djelom iz kategorije zločina (Verbrechen) i dokazima učini osnovanim pretpostavku kriminalnog porijekla imovine. Nakon toga teret dokazivanja zakonitog porijekla prelazi na okrivljenog (paragraph 20 (2) austrijskog StGB).
I njemački Krivični zakon (par. 73 d StGB) predviđa prošireno oduzimanje imovinske koristi pod uslovom da je presudom utvrđeno izvršenje krivičnog djela organizovanog kriminala i ukoliko okolnosti izvršenja opravdavaju pretpostavku da je određena imovinska korist stečena činjenjem krivičnih djela i ako nije moguće dokazati postojanje tih krivičnih djela i zakonitost pribavljanja imovine.
Federalno pravo Sjedinjenih Američkih Država poznaje dva modela oduzimanja imovine: krivičnopravni (criminal forfeiture) i građanskopravni (civil forfeiture).
Krivično oduzimanje sud izriče u krivičnom postupku u slučajevima zloupotrebe droge, pranja novca, reketiranja i korupcije i zloupotrebe djece i ono obuhvata imovinu koja potiče iz krivičnog djela ili se može dovesti u vezu sa krivičnim djelom. Građansko oduzimanje nije uslovljeno podizanjem optužnog akta. Vlada pokreće postupak na osnovu identifikacije imovine i pretpostavke do stepena veće vjerovatnoće (preponderance of evidence) da je njeno sticanje u vezi sa krivičnim djelom. Ako vlada uspije u dokazivanju pretežnosti dokaza da imovina potiče iz kriminalne djelatnosti, teret dokazivanja prelazi na onoga od koga se imovina oduzima (najčešće vlasnik) .
Očigledno je da za prošireno oduzimanje imovine u uporednom zakonodavstvu postoji jedinstven standard: opravdane pretpostavke da određena imovina potiče iz kriminalne aktivnosti.
Prema tome, dobri modeli i dobre prakse za rješavanje ispitivanja porijekla imovine postoje. Potrebna je iskrena politička volja da se problem riješi. Čini se da nje i dalje nema!
(Autor je sudija Suda BiH)