Kolumne

Istorijske godine

Istorijske godine
Foto: N.N. | Istorijske godine

Smjena kalendarskih starih i novih godina, iako nametnuta globalna konvencija jer sve istinske civilizacije imaju svoje kalendare nastale na iskustvu prirode, je nekako po pravilu vrijeme preispitivanja i sagledavanja šta je bilo i šta nas čeka. Ovoga puta za to postoji istinski i veliki razlog. Minula 2022. je istorijska, ona je početak jedne nove istorije savremenog svijeta, a ova u koju smo tek zakoračili će biti nastavak te istorije. Ovovremene generacije žive istoriju u istinskom nastajanju.

Prelomni istorijski događaj se desio 24. februara 2022. kada je Rusija prelomila i pokrenula, kako se to kaže, specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini kako bi odbranila ruski narod u toj zemlji, obezbijedila svoje granice i prekinula agresivnu, osvajačku politiku Zapada predvođenog Amerikom. Taj dan je istinski početak nove istorije i ambijenta u kome će živjeti generacije u narednim decenijama.

Tog februara 2022. je u Ukrajini, u stvari, počeo novi svjetski rat.

Tim ratom se, ma kako to mnogima pod uticajem zapadne propagande izgledalo nevjerovatno, završava era zapadnog nasilnog osvajanja tuđih teritorija, koja je efektivno počela još prvim krstaškim ratom u 11. vijeku, mada su nasilje i osvajanje unutar Evrope počeli i ranije. Ako je Zapad uopšte civilizacija ona je sve do današnjih dana suštinski osvajačka i siledžijska. Rat u Ukrajini nije samo znak kraja zapadne dominacije, nego i kraj zapadnog siledžijstva.

O kontinuitetu zapadne surovosti možda najbolje svjedoči izjava bivšeg američkog senatora i još uticajne ličnosti Ričarda Blejka:

"Mi ne brinemo koliko će Ukrajinaca umrijeti. Koliko žena, djece, civila i vojnika. Mi ne brinemo o tome, to nas ne interesuje. Ukrajina ne može da donese odluku o miru. Odluka o miru može biti donesena samo u Vašingtonu. Ali zasad mi želimo da nastavimo rat, mi ćemo se boriti do posljednjeg Ukrajinca".

Sasvim je jasno, samo da podsjetimo, da je rat u Ukrajini prije svega istorijski sukob Amerike i njenih vazala i Rusije, sukob koji već dugo traje i dugo je pripreman. Mada, taj sukob nije baš morao da bude ovako nasilan i surov, ali Zapad jednostavno i ne umije drugačije.

Ukrajinski rat je prije svega simptom globalne krize izazvane padom moći i uticaja Amerike i Zapada koji jednostavno ne mogu da prihvate tu istorijsku neumitnost.

Kako sada stoje stvari, takva američka pozicija je već dovela do velike nesreće Ukrajinaca i sve te žrtve su besmislene jer je pobjeda Rusije u Ukrajini, ali i u tom novom svjetskom ratu sasvim izvjesna, ona je neizbježna. Rusija se pripremila za ovaj sukob. I pripremala se još od 2014.

U stvari, 2022. godine se desila neka vrsta svjetske revolucije, kraj moći stvorene na osvajanjima i nasilju i početak stvaranja potpuno novog svijeta.

U toj očiglednosti nameće se i u ovom času ključno pitanje - koliko će rat trajati.

Naravno, uvijek je teško predviđati trajanje revolucionarnih procesa koje simbolizuje ukrajinski svjetski sukob. Starci u manastirima Ruske crkve, sa svojom nagomilanom mudrošću, predviđaju da će rat u Ukrajini potrajati sve do maja 2024. godine. Ali, uprkos njihovoj mudrosti teško je predvidjeti koliko će rat trajati. Moguće je da se ukrajinski rat proširi i na neke druge dijelove svijeta, kao što su Sjeverni pol i dio Bliskog istoka, a potom i istočna Evropa jer Amerika jednostavno neće moći da prihvati poraz i poprima ponašanje kockara koji gubi. I ti ratovi će potrajati. Sve je očiglednije da je Kina sljedeća na udaru američke ratničke ambicije. I to bi moglo da bude mnogo brže nego što se pretpostavlja jer se u Vašingtonu procjenjuje da Kina neće biti spremna za ratne sukobe tokom narednih dvije do tri godine. Istovremeno, Vašington kupuje vrijeme nerealnim ambicijama da odvoji Peking od Moskve, po sistemu ako napustite savezništvo sa Rusijom nećemo vas napasti. Besmisleno. Za to je već kasno. Nevjerovatna je ta upornost da se potpuno ignoriše realnost i zanemaruje strateška priroda savezništva Rusije i Kine. Izgleda kao da u Vašingtonu vjeruju da su svi drugi budale. Na Zapadu se takođe vjeruje da bi promjena režima, vlasti u Moskvi riješilo problem pa se planirao i atentat na ruskog predsjednika. Gotovo neshvatljivo nerazumijevanje šta se stvarno događa i koji je smisao istorije ljudskih društava. To je i dio ukupnog ignorisanja ljudskog života i ljudske prirode, a koje simbolizuje ambicija Zapada da bi LGBT populacija i nametanje suludog pravila da jedna osoba može jednog dana da bude žensko, a drugog muško pa da se tako vlada svijetom.

Ali, koliko god bude sve to trajalo rezultat će biti tektonske, revolucionarne promjene širom svijeta.

Koje su to promjene?

U toj novoj globalnoj arhitekturi vjerovatan i najdramatičniji rezultat zapadnog poraza prije svega u svjetskom ratu u Ukrajini bi moglo biti potpuno povlačenje ili istiskivanje dominacije Amerike iz globalne politike. Kao što je protjerana iz Evroazije, proces koji je dugo trajao, počeo je u Vijetnamu, a završio se u Iraku i Avganistanu. U Evroaziji Amerika sada kontroliše samo nekoliko ostrva, Tajvan, Japan i Singapur i dio Korejskog poluostrva. Na Bliskom istoku će joj ostati samo Izrael, mada i to bi moglo biti neizvjesno. Amerika će u tim kataklizmičnim promjenama napustiti i Evropu.

Napuštanje Evrope poslije 80 godina okupacije će značiti i kraj NATO pakta, a takođe i raspad EU koja je postala političko krilo NATO. Možda to mnogima može da zvuči nevjerovatno, ali to će se gotovo sigurno desiti.

To će dovesti do temeljne rekonfiguracije Evrope čija će osnovna karakteristika biti povratak suvereniteta njenih država, proces koji je već počeo i zasad ga predvodi Mađarska.

Ali, taj proces će zateći Evropu potpuno bankrotiranu i deindustrijalizovanu, do čega je doveo i hibridni rat Amerike protiv Evrope, a preko rata u Ukrajini i američka okupacija, i politički geostrateški potpuno marginalizovanu. U takvom ambijentu Evropa će se okrenuti ka istoku gdje su prirodni resursi, industrija i populacioni potencijal. I to je njena prirodna orijentacija.

Valjalo bi podsjetiti da je Evropa vještački kontinent stvoren prije oko 500 godina vještačkim odvajanjem od Evroazije iz čisto političkih razloga. Evropa čak nije ni civilizacija ako se pod civilizacijom smatraju istorijski korijeni. Teritorija Evrope je istorijski evroazijsko poluostrvo i to je i bila na svim geografskim kartama sve do 15. vijeka.

Povratak tom statusu je neminovan bez obzira na naviku da je Evropa centar svijeta. Istovremeno, ne bi se smjelo zaboraviti da je upravo Evropa osnovni izvor nasilja i osvajačke politike koju u ovom vremenu tako dosljedno primjenjuje Amerika. Evropa je, međutim, potrošena pa čak i u eventualnoj konferenciji o takozvanoj novoj bezbjednosnoj arhitekturi Evrope ona neće imati odlučujuću riječ.

Sve će to, i to čak vrlo skoro, imati posljedice i na geopolitičku sudbinu i srpskih zemalja, na Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, kao i na Kosovo i Metohiju. Zato bi bilo neophodno da srpske zemlje pomno prate te promjene. One naravno ne mogu da utiču na te procese, ali bi morale da ih razumiju i procjenjuju kako bi se na vrijeme pripremile i spremne dočekale istoriju u nastajanju. Iako su među najvećim žrtvama Zapada i Amerike, srpske zemlje su uglavnom uporno okrenute ka Zapadu i prevaziđenim mitovima o Evropi. I to iz mahom iracionalnih, nerazumnih razloga. Malo koja žrtva je toliko sklona svojim mučiteljima. Srpskim zemljama je prije svega neophodna antikolonijalna politika. Ovo jesu teške riječi, ali su nažalost i činjenica. Zato su preispitivanje i odlučnost u opstajanju osnovni uslovi. Budućnost svijeta je na nekom drugom mjestu.

Kada se odvoji od svojih klijenata i ostane sama, Amerika će prvo morati da liječi svoje rane. Da se vrati sebi i svom velikom prirodnom bogatstvu, Amerika je kontinent i to veoma bogat. Da povrati svoju industriju i pripremi za dedolarizaciju svjetske ekonomije koja je već uveliko u toku. I da, naravno, dovoljno razumije šta se desilo i gdje je izvorište tog istorijskog dešavanja.

U tim istorijskim promjenama nejasno je šta će biti s ogromnim zapadnim dugovima. Da li će Zapad generisanjem svjetskog sukoba, koji je, kao što je rečeno, već počeo, dovesti do kataklizmičkih posljedica pa da se onda pod tim izgovorom ti dugovi izbrišu ostaje da se vidi. Ne bi trebalo isključiti i tu vjerovatnoću. Primjetno je da se Rusija i Kina na to, na neki način, već pripremaju i te dvije zemlje imaju najveće zalihe zlata u državnim trezorima na svijetu.

Nastaje jedan novi svijet bez centralne komande Zapada. Zapad na neki način postaje jedna od provincija svijeta, a ne njegov centar. I taj proces će obilježiti 2023. godinu.

To su neizbježni procesi, mogu da budu usporeni ili čak privremeno blokirani, ali se ne mogu zaustaviti.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije