Kolumne

Jedno prisjećanje uz prikazivanje filma "Dara iz Jasenovca"

Jedno prisjećanje uz prikazivanje filma "Dara iz Jasenovca"
Foto: N.N. | Jedno prisjećanje uz prikazivanje filma "Dara iz Jasenovca"

Narod smo sklon zaboravu. Tek kada nas neko ili nešto podstakne, sjetimo se nekih događaja ili ličnosti značajnih u našoj istoriji. Trebalo je da prođu decenije (ili možda da se snimi film "Šindlerova lista") da bismo iz naslaga zaborava izvukli sjećanje na veliki podvig plemenite Diane Budisavljević, koja je iz ustaških koncentracionih logora izvukla i od sigurne smrti spasila oko 12.000 srpske djece i da objavimo njen Dnevnik, dragocjen za pisanje nove nacionalne istorije koja neće prećutkivati neke bitne činjenice zarad takozvanog bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Još više je trebalo da prođe vremena da se snimi izvanredan film "Dara iz Jasenovca", koji će sigurno zabludjelom svijetu otvoriti oči i pomoći mu da shvati kakvi su zločini počinjeni nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu i kako je u tome prednjačila Nezavisna Država Hrvatska, uz koju se nekada stavljala odrednica "takozvana", mada je imala sva obilježja dobro organizovane države, svrstane u blok fašističkih zemalja.

Diani Budisavljević odužujemo se na pravi način, objavljuju se feljtoni i knjige o njoj, dobija ulice u mnogim mjestima, snimaju se emisije i dokumentarni filmovi i na druge načine širi istina o njenoj humanoj djelatnosti, što svakako treba nastaviti. Kada istinu o biblijskom stradanju srpskog naroda u dobro organizovanom sistemu ustaških logora unesemo u školske programe i približimo je narodu na način sličan kako to Jevreji čine o Holokaustu, onda ćemo se bar djelimično odužiti žrtvama "Jasenovca".

Ponovo u porodičnom zagrljaju

Dok je film "Dara iz Jasenovca" u žiži naše javnosti, eto prilike da se prisjetimo još dvojice ljudi koji su dobar dio svog života posvetili rasvjetljavanju sudbine malih logoraša, od kojih su mnogi, ni krivi ni dužni, ostali u masovnim grobnicama ili otplovili Savom ubijeni ustaškim maljem, zaklani srbosjekom ili skončali od gladi i bolesti. Dosta je i onih koji su sticajem okolnosti preživjeli, ali nikada nisu spoznali imaju li svoju porodicu i gdje je ona. Riječ je o Marinu Zurlu i Dragoju Lukiću, koji takođe imenom neke ulice ili dječje ustanove, na primjer, zaslužuju da ih pamtimo.

Splićanin Marino Zurl poslije osnovne škole došao je u Zagreb da se upiše u gimnaziju i tu ostao. Rano je počeo da se bavi novinarstvom, nešto kasnije publicistikom i književnošću. Među 28 objavljenih vrlo zanimljivih knjiga zapaženo mjesto ima ona s naslovom "Tri jablana", po kojoj je snimljen i film koji govori o Kozari i Kozarčanima.

Pamte se mnogi Zurlovi novinski tekstovi, a na prostorima bivše Jugoslavije posebno interesovanje izazivala je njegova višegodišnja akcija "Arena traži vaše najmilije". Pišući u to vrijeme u vrlo tiražnom zagrebačkom nedjeljniku "Arena" o bivšoj djeci logorašima koje je iz ustaških logora spasavala najčešće Diana Budisavljević i koja su usvajana i odrastala pod drugim imenima i prezimenima, jer su u vrijeme odvođenja u logore bili toliko mali da nisu znali kako se zovu, pobudio je želju Kozarčana da među njima nađu svoju nestalu djecu. Brižljivo, sistematično, vodeći računa da ničim ne povrijedi nove roditelje nesrećne djece (a oni su one koji su ih usvojili, spasili od smrti i othranili smatrali istinskim roditeljima) i objavljujući mnoštvo fotografija, dobijao je pisma od mnogih koji su pretpostavljali da bi to mogli biti njihovi sinovi, kćeri, sestre, braća...

Kada bi, poslije upornog rada i upoređivanja mnogih podataka i fotografija bio siguran da je na dobrom putu da negdašnje male Kozarčane odvedene u logore vrati njihovim porodicama, dovodio ih je na Kozaru i u mjestima gdje su bile njihove moguće porodice, u prisustvu mnogih mještana (bila su to prava narodna slavlja!) posebna komisija, sastavljena od uglednih ljekara, književnika, novinara i drugih koji su mogli pomoći u identifikaciji, spajao s roditeljima, sestrom, braćom one za koje se mislilo da odavno nisu među živima. Pri tome su mu mnogi pomagali, a najviše se u tome isticao književnik i novinar Ranko Preradović.

Kozara - drugi zavičaj

Tako je Marino Zurl Kozari vratio 189 srpske djece koji su konačno spoznali gdje su njihovi korijeni.

Posebno su mi u sjećanju ostala dva događaja. Poslije dužeg istraživanja, Zurl je pod Kozaru doveo poznatu hrvatsku i jugoslovensku glumicu Božidarku Frajt. O njenom susretu s porodicom i slavlju koje je tom prilikom priređeno moglo bi se nadugo i naširoko pisati, ali ćemo ovdje prenijeti samo kratak izvod iz Vikipedije:

"Rođena je kao Božidarka Grublješić 1940. godine u srpskoj pravoslavnoj obitelji u selu Velika Žuljevica pod Kozarom. Godine 1942. za vrijeme Kozaračke ofanzive ustaše su strijeljale njenu majku Vidu, a jednogodišnju Božidarku zajedno s hiljadama kozaračke djece prognali, prvo u logor za djecu u Sisku, a zatim u prihvatilište Crvenog križa u Zagrebu. Tu su je usvojili Katarina i Stjepan Frajt, supružnici bez djece, koji su je odgajili kao svoju i dali joj prezime. Tek je 1976. godine saznala svoje pravo podrijetlo, kada ju je pronašla njena tetka Dara Grublješić, prvoborac s Kozare, i ispričala joj istinu o njenom podrijetlu.

Božidarka danas živi u Zagrebu. Kći joj je Bojana Gregorić, poznata hrvatska glumica."

Drugi događaj vezan je za jednog čovjeka koji je, gledajući rasprostrte fotografije po stolu u Gornjim Podgradcima upro prstom u jednu i rekao da bi to mogla biti njegova kćerka. Ispričao je kako je odvedena u logor, kako ju je odatle uzela jedna katolička porodica iz Slavonije, ali je nije mogla izliječiti od teške bolesti, pa je umrla i sahranjena po pravoslavnom običaju. Saznao je to poslije rata i otišao na njen grob. Kad ga je Marino upitao zašto traži kćerku na čijem je grobu bio, odgovorio je rečenicom koja bi mogla da se nađe u svim udžbenicima filozofije i psihologije: "Ko će grobu vjerovati!"

Marino Zurl toliko je zavolio Kozaru i Kozarčane da se preselio u Gornje Podgradce i na Jokinom brdu napravio kuću u kojoj je živio sa suprugom, poznatom glumicom Minjom Nikolić, koja je s velikim uspjehom igrala njegovu monodramu "Joka, kći Kozare". Pred njegovom kućom, u kojoj je on često svirao klavir, neprekidno je gorjela vatra kao simbol da se kozarska ognjišta nikada neće ugasiti.

Angažovao je poznatog slovenačkog skulptora Tonu Svetinu da na Jokinom brdu od starog oružja i čaura nađenih na Kozari napravi impresivan spomenik "Ranjena ptica", koji uvjerljivo svjedoči o ranjenom djetinjstvu mnogih kozarskih djevojčica i mališana. Pred spomenik su dolazile mnoge đačke ekskurzije, stizali su ovamo i poznati pjesnici, a sada je prilično zapušten i trebalo bi mu posvetiti više pažnje.

Zurl je na Jokinom brdu ostao sve do početka rata 1992. godine, kada je otišao u Zagreb, gdje je umro 2006. godine.

Nema sumnje da je zaslužio bar to da u nekom potkozarskom gradu neka ulica nosi njegovo ime (kao što je, uzgred rečeno, to isto zaslužio i Ljubo Jandrić, autor izvanrednog romana "Jasenovac").

Otac podzemnog dječjeg grada

Dragoje Lukić, bivši logoraš u Staroj Gradišci i Jastrebarskom i borac NOR-a od 1942. godine, kada su ga oslobodili partizani, najveći dio života posvetio je traganju za istinom o djeci stradaloj u tim fabrikama smrti. Rezultat njegovog dugogodišnjeg istraživačkog rada je, pored ostalog, dvotomna knjiga "Bili su samo deca", u kojoj, pored vrlo zanimljivih tekstualnih priloga i mnoštva dragocjenih fotografija, nalazimo imena 19.432 djevojčice i dj¬čaka, čiji život je zgasnuo u sistemu ustaških logora "Jasenovac".

Lukić je pedantno i dokumentovano pored imena i prezimena napisao ime oca, mjesto u kome je dijete rođeno, datum rođenja, zatim mjesto i datum smrti, gdje god je to bilo moguće. Onima koji hoće i znaju da čitaju, ova knjiga zatvara usta kada žele da umanje broj žrtava u, kako ih ponovo sve češće nazivaju, "radnim logorima" Nezavisne Države Hrvatske.

Po onome što je uradio, Dragoje Lukić bi se mogao nazvati ocem najvećeg dječjeg podzemnog grada otkad je svijeta i vijeka, kako to narod kaže na Kozari, odakle i jest najviše malih žrtava koje nikad nisu dočekale životne radosti.

Mogle bi se ovdje spominjati i druge vrijedne Lukićeve knjige, te izložbe fotografija i dokumenata o genocidu nad djecom koje je priredio ovaj istoričar umjetnosti, a koje su vidjeli građani u mnogim mjesta, ne samo u Potkozarju, ali ću još samo reći da je Gradiška jednoj ulici u centru grada dala ime svoga sugrađanina (rođen je u Miloševom Brdu 1928, umro u Beogradu 2005). Na to bi se mogla ugledati i druga potkozarska mjesta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije