Kolumne

Kako i zašto treba tužiti PIK i OHR

Kako i zašto treba tužiti PIK i OHR
Foto: N.N. | Kako i zašto treba tužiti PIK i OHR

Čitam novinske izvještaje o Deklaraciji o ustavnim principima, koja bi, ako se ne odustane od toga (a nadam se da neće), trebalo da bude razmatrana krajem novembra ili početkom decembra ove godine na predstojećoj posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. U deklaraciji je predviđeno da Vlada, u saradnji sa predsjednikom Republike Srpske, pripremi tekst Ustava Republike Srpske kojim će se potvrditi sve nadležnosti Srpske, osim onih koje prema Ustavu BiH pripadaju BiH.

Što se mene tiče, sve to treba pozdraviti jer je riječ o legitimnoj i pravno dozvoljenoj borbi Republike Srpske za svoj ustavnopravni položaj, koji joj pripada prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. Ali, i sada, po ko zna koji put, onima koji vode Republiku Srpsku promiče nešto što je od ključne važnosti u toj borbi. To nešto je, kao pravna mogućnost, promicalo, namjerno ili iz neznanja (a možda ima i jednog i drugog), svim srpskim članovima (i njihovim pravnim savjetnicima) u Predsjedništvu BiH, počevši od sada pokojnih Momčila Krajišnika i Živka Radišića, preko gospode Mirka Šarovića, Borislava Paravca, Nebojše Radmanovića, Mladena Ivanića, sve do gospodina Milorada Dodika, aktuelnog člana Predsjedništva BiH.

Naime, još kad je tzv. Savjet za primjenu mira u BiH, kao neformalna skupina država (SAD, Kanade, Velike Britanije, SR Njemačke, Francuske, Turske, Japana i drugih), koja prema međunarodnom pravu nema nikakva ovlašćenja, u decembru daleke 1997. godine usvojila tzv. Bonske zaključke, tadašnji srpski član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik imao je ustavno pravo da hitno na dnevni red sjednice te zajedničke institucije stavi pitanje tužbe koju BiH treba da podnese Međunarodnom sudu pravde ne protiv PIK-a (onog tzv. Savjeta), jer je PIK pravno ništavilo, već protiv onih država koje sam maločas poimence naveo.

Stoga su PIK i OHR navedeni kao tužena strana u naslovu ovog teksta samo zbog potrebe da naslov bude što je moguće kraći, ali se iza tog naslova nalaze države od kojih je sve zlo u dejtonskoj BiH počelo i traje sve do danas. Ako se pitate zašto i kako je to moguće bilo učiniti ne samo tada, nego i danas, imajte strpljenja da ovaj tekst pročitate do njegovog kraja, jer u nastavku slijedi odgovor u vidu objašnjenja kako i zašto to treba da se učini.

Najprije treba reći da Bonski zaključci nisu zaključci, kako njihov naziv vara većinu čitalaca, već se u pravnom pogledu radi o međunarodnom ugovoru koji su te 1997. godine između sebe u pisanom obliku zaključili SAD, Kanada, Velika Britanija, SR Njemačka, Francuska, Turska, Japan i druge države, pravno neosnovano se nazvavši tzv. Savjetom za primjenu mira u BiH, uprkos tome što postojanje takvog tijela nije dozvoljeno nijednim izvorom međunarodnog prava.

Dosljedno toj činjenici, koja je pravno neoboriva pred svakim sudom, te države nisu imale pravo da išta naređuju Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi, članici Ujedinjenih nacija, niti da bilo koga trećeg, pa ni pojedinca zvanog visoki predstavnik u BiH, ovlašćuju da može bilo šta nametati kao pravni akt u BiH, a kamoli kao Ustav ili zakon.

Ovo treba stalno ponavljati zato što je Poveljom Ujedinjenih nacija kao najvišim opštim pravnim aktom te svjetske organizacije propisano, snagom imperativne norme opšteg međunarodnog prava, da se Organizacija Ujedinjenih nacija (čiji član je BiH) temelji na "načelu suverene jednakosti svih svojih članova i da, dosljedno tome, ništa u Povelji UN-a ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države" (član 2. stav 1. tačka 7. Povelje UN-a).

Kada se to propiše na takav način, koji je, ponavljam, imperativna norma opšteg međunarodnog prava, onda to obavezuje i sve one države koje se 1997. godine sastaše na neformalnom skupu u Bonu.

Drugim riječima, one su tada, kao i prije i poslije toga, sve do danas, imale pravnu obavezu da, kada zaključuju međusobni ugovor, bez obzira što ga pravno neosnovano zovu Bonskim zaključcima, poštuju suverenitet BiH kao države i da se uzdrže od bilo kakvog miješanja u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost BiH kao države.

Međutim, one su tada zaključile međusobni ugovor i u njemu ugovorile, suprotno navedenoj imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava, da OHR jednoj suverenoj državi može da nameće svoje odluke i mjere, što je OHR nakon toga i činio. Istina, tim ugovorom iz Bona 1997. godine za OHR nisu bile ugovorene riječi zakon, odnosno ustavni amandman, da i to OHR može nametati, niti je ugovoreno da odluke i mjere OHR-a imaju zakonsku i ustavnu snagu.

Ali, činjenica je da je OHR ovdje i to nametao, za šta snose odgovornost ne samo visoki predstavnici u BiH, već i svaka od onih država koje su potpisale Bonski ugovor 1997. godine, pošto se nikada nisu ogradile od takvog protivpravnog ponašanja OHR-a.

Uzimajući u obzir prethodne lapidarno izložene argumente, svaki od srpskih članova Predsjedništva BiH koji su tu funkciju obavljali od 1996. do danas imao je pravni osnov i dužnost da postavi pitanje tužbe koju BiH treba da podnese Međunarodnom sudu pravde protiv onih država koje su u Bonu 1997. godine zaključile navedeni ugovor.

Jer, taj ugovor je pravno ništavan, saglasno važećoj Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora. Tom konvencijom, čije članice su i BiH i sve one države koje spomenuh, propisano je da pojam "ugovor" znači međunarodni sporazum koji je u pisanom obliku sklopljen između država (član 2. Konvencije). Zatim je u članu 3. Konvencije propisano da i kada se radi o međunarodnim sporazumima koji nisu obuhvaćeni tom konvencijom "nije na štetu primjene na te sporazume svih pravila izloženih u toj konvenciji kojima bi bili podvrgnuti prema međunarodnom pravu nezavisno od Konvencije".

Sada dolazimo do ključnog detalja u svemu ovome... Naime, sve i kada bi one države koje se okupiše u Bonu 1997. godine rekle da su one tada donijele zaključke i da to navodno nije međudržavni sporazum, a jeste, i tada ih obavezuje navedena odredba člana 3. Bečke konvencije koja, kako smo vidjeli, kaže da to "nije na štetu primjene na te sporazume svih pravila izloženih u toj konvenciji kojima bi bili podvrgnuti prema međunarodnom pravu nezavisno od Konvencije". A jedno od tih pravila, propisano u članu 53. Bečke konvencije, kaže: "Ništav je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava. U svrhu ove konvencije, imperativna norma opšteg međunarodnog prava je norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje".

I tako, korak po korak, raspetljava se, na pravno valjani način, Gordijev čvor zvan tzv. zaključci (u stvari međudržavni ugovor) iz Bona od 1997. godine. Taj čvor raspetljava citirana norma člana 53. Bečke konvencije, jer ona, silom međunarodnog prava, čini ništavim svaki ugovor - sporazum koji je suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava.

A jedna od takvih normi je ona sadržana u članu 2. stav 1. tačka 7. Povelje UN-a, koja tako jasno zabranjuje svakome, pa i onim državama koje se sastaše u Bonu jer su sve one članice UN-a, da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države. Usljed toga su ti tzv. Bonski zaključci ništavi jer se njima, uključujući i njihov dio koji se odnosi na OHR, flagrantno krši imperativna norma opšteg međunarodnog prava iz Povelje UN-a na koju je maločas ukazano. Zbog toga su ništavi i svi akti OHR-a (njegovi tzv. ustavni amandmani, zakoni i drugi akti) koje je OHR protivpravno nametao u BiH od 1997. godine do danas.

Eto, tako stoje stvari na terenu međunarodnog prava. Na osnovu svega navedenog BiH (njeno Predsjedništvo) može u svakom trenutku, pa i sada, donijeti odluku o podizanju tužbe pred Međunarodnim sudom pravde, jer kad Bečka konvencija propisuje ništavost kao pravnu posljedicu, u tom slučaju nikada ne može zastarjeti pravo na podnošenje tužbe.

Nadležnost Međunarodnog suda pravde u tom slučaju bi postojala na osnovu saglasnosti onih tuženih država, pa čak i samo jedne od njih, koja može biti data i prećutnim putem u toku samog postupka (tzv. forum prorogatum), time što bi se upustile u raspravljanje po tužbi BiH. Ako kojim slučajem ne bi bilo njihove saglasnosti, i to bi bila naša pobjeda, jer bi to bio neoboriv dokaz da te države znaju da je ništavo sve ono što su one i OHR ovdje radili decenijama.

Isto bi bilo i ako jedan ili oba bošnjačka člana iz sadašnjeg Predsjedništva BiH ne bi glasala za podnošenje tužbe jer bi i u tom slučaju bio očigledan njihov pravni i moralni fijasko, pošto se na takve korake odlučuju samo oni koji znaju šta su i koliko su zgriješili do sada. A zgriješili su za nezaborav.

Međutim, i u tom slučaju postoji lijek, a on se zove Republika Srbija. Ona kao članica UN-a i jedan od garanata Dejtonskog sporazuma takođe može u svako doba da tuži one države koje su zaključile ništavni ugovor iz Bona 1997. godine. Doduše, zvanična Srbija je to mogla i do sada da učini, a zašto ipak ćuti sve vrijeme, najbolje je da to ona objasni srpskom narodu s obje strane Drine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije