Naša narodna poslovica govori da se prijatelj u nevolji poznaje. Posljednjih decenija, prijatelja kao da nije bilo. Svi su se uvukli u mišije rupe ili zaboravili na prijateljstvo dok opasnost ne prođe. Na prste su se mogli nabrojati oni časni, dosljedni i pošteni ljudi koji su imali smjelosti da istini pogledaju u oči i snage da tu istinu kažu svijetu.
Ali, Patrik Beson nije nas obavezao samo svojom ljudskom hrabrošću, na čemu smo mu veoma zahvalni. Probudio je naše poštovanje svojim umjetničkim djelom, bogatim i raznovrsnim, u kojem se, kao u raskošnoj riznici duha, prožimaju fundamentalne teme egzistencije: dobro i zlo, ljubav, mržnja, ropstvo i sloboda, brak i prijateljstvo, vjernost i izdaja u spiralama vremena u kojem se prošlo i buduće odvija sada, gdje junaci pripadaju različitim geografskim meridijanima, ali u svojoj duhovnoj i humanoj supstanci nose otiske istinske srodnosti.
Ta izrazita sklonost ka otvaranju vremenskih i prostornih kapija, spajanju udaljenosti, duhovnim sinapsama može se tumačiti šifrom u kojoj su upisane genske poruke slavenskih predaka: i zapadnog ambijentalnog okruženja u kojem je ugledao svijet i koji mu je sudbinski dosuđen kao njegov životni i kulturni prostor.
Raznovrsnost sadržaja diktirala je i vrlo razuđenu paletu oblikotvornih postupaka, u čijem su reljefu utisnuta iskustva evropskog književnog nasljeđa od antike do postmoderne.
Beson za junake svojih djela uzima i naše zemljake i njihove sudbine. Njegova prisutnost na prostorima srpskog jezika je tolika da je od 1995. godine kod raznih srpskih izdavača izašlo čak 30 njegovih knjiga. Neke od njih kao što su: "Dara", "Puškinova smrt", ili "Srpski dnevnik Patrika Besona 1995 - 1999", stekle su veliku popularnost.
Znameniti pisac ustupio je rukopis svoga djela "Pouzdaniji pol" Zadužbini "Petar Kočić" Banja Luka - Beograd, koja ga je objavila u dvojezičnom izdanju.
(Prevod na srpski uradila je Tatjana Šotra ).
"Pouzdaniji pol" je esej specifične besonovske strukture i dometa. Duhovitost i bogato životno iskustvo čitalačke akomulacije, kulture i širok refleksivno-emotivni registar zapljuskuje žednog čitaoca sa stranica ove proze pružajući mu svojom svježinom i visprenošću trenutke istinskog, gotovo čulnog zadovoljstva.
Jer u svojim razmišljanjima o ženama koje je susretao, kraće ili duže vrijeme s njima išao istom životnom stazom, koje su zauzimale trajno mjesto na njegovom obzorju, njegove "kćeri kapetana Granta" ili koje su samo bljesnule poput padajuće zvijezde, koje su postojale samo zato da bi ih se mogao sjećati on se otkriva i kao vrsni analitičar, psiholog i kao pripovjedač od dara koji čitav svijet doživljava kao beskonačni roman u kojem fikcija, mašta i imaginacija natkriljuju stvarnost slučajnih dešavanja, neotpornih pred rušilačkim energijama prolaznosti i zaborava.
Naravno, žena se nalazi u centru njegovog kosmosa. Oko nje se sve vrti. Ona je nukleus svega. S njom se može usporediti samo još čin kreacije, stvaranja, pa zato između žene i poetskog čina nema granica. Oni se međusobno podstiču i podržavaju.
Takvo shvatanje žene kao centra univerzuma utiče na njegovo opredjeljenje za kružnu kompoziciju, kompoziciju vrtnje u kojoj su kraj i početak povezani, u kojoj se sve iz svog ishodišta vraća sebi i u kojoj nema kraja.
Prsten je kompoziciono obilježje "Pouzdanijeg pola". Taj prsten bogato je ukrašen razmišljanjima o ljubavi ("Sve žene koje smo voleli međusobno liče.
Obilno se opredeljujemo za istu, u mlađem izdanju. One su klonovi naših sjećanja."), smrti, pisanju, prijateljstvu, starenju, samoći, porodici, taštini ili praštanju.
Besonov jezik je njegov značajni stvaralački adut. Tatjana Šotra je uspjela da se uvuče pod kožu njegovih britkih, iskričavih, duhovitih rečenica i da nam dočara atmosferu Besonove naracije, duhovite i iznenađujuće svježe.