Poznati srpski istoričar Salih Selimović, rođen u Tešnju 1944. godine, u svojim brojnim javnim istupima isticao je i ističe da se osjetio zadovoljnim i oslobođenim frustracije kada je istražio i utvrdio svoje srpsko porijeklo.
S tim u vezi gospodin Selimović u jednom intervjuu iz marta 2013. godine kaže:
"Ne vidim nijedan razlog zašto bih krio svoje srpske korene. To isto mislim i za druge ljude bez obzira o kakvom i čijem se poreklu radi. Što bih to ja bio ono što nisam, a da ne budem ono što jesam. Dakle, hoću da budem ono što jesam. Mojim višegodišnjim istraživanjima relevantnih istorijskih izvora, kao i radom na terenu, došao sam do zaključka da je većina naših muslimana, sada Bošnjaka, srpskog porekla i da su pre islamizacije najčešće bili pravoslavci, mada je bilo i katolika".
Upravo na osnovu svojih istraživanja Salih Selimović je prije nekoliko godina ukazao i na srpsko etničko porijeklo Mustafe Cerića, bivšeg reisa Islamske zajednice u BiH, istakavši: "Cerići su bili srpsko-bosansko plemstvo. Posle islamizacije dela Cerića u 16. veku postali su ugledni begovi", pri čemu Selimović naglašava da Cerići nisu mijenjali prezime nakon islamizacije, kao što su to činili brojni drugi muslimani.
Selimovićeve riječi pale su mi na pamet zbog onoga što slijedi u nastavku, a što je otvorena mržnja prema svemu što je srpsko i što se zove Republika Srpska.
Ona je ispoljena od strane Mustafe Cerića, jednog iz roda Cerića o čijem srpskom porijeklu kazuje istoričar Salih Selimović.
Naime, zadnjeg dana avgusta 2021. godine pročitao sam tekst Mustafe Cerića, pod naslovom "Aferim, Mile Mali", objavljen na portalu http://bosnjaci.net. Cerićevo sočinjenije je bila njegova reakcija na moju kolumnu "Odgovor Mustafi Ceriću", objavljenu u "Glasu Srpske" 23. avgusta ove godine.
Iz obilja Cerićevih animoziteta izdvajam samo činjenicu da je Republiku Srpsku četiri puta spomenuo u svom tekstu te je u sva četiri navrata njeno ime ne samo napisao malim slovima, već je svaki put sve to stavljao pod navodnike, to jest napisavši "republika srpska", a "Glas Srpske", kojeg je spomenuo u svom tekstu, nije napisao tako, već kao "Glas srpske".
Od svega ovoga nema jačeg dokaza Cerićevog nihilizma i animoziteta prema Republici Srpskoj. Pored toga, Cerić u svom tekstu prijeti Srbima, kazavši: "Niste vi, Srbi, u poziciji da moralizirate drugima, već ste vi u obavezi da slušate i nama odgovarate na važna pitanja".
Nije teško zamisliti u kakav pakao bi bili pretvoreni Republika Srpska i život Srba u njoj kada bi Mustafa Cerić imao vladarsku silu i moć, pa da u djelo sprovede ono što misli o Srpskoj i Srbima. A o tome koliko je mene izvrijeđao u svom tekstu, nazivajući me "Miletom Malim", "neznalicom" i "polupismenim srpskim negatorom međunarodnog prava" da i ne govorim.
Ne bih ja našao za shodno da mu uopšte odgovorim na njegove prizemnosti i primitivizam da nije jedne ozbiljne neistine kojom se Mustafa poslužio u navedenom tekstu kako bi ponovo pokušao da obmane domaću i svjetsku javnost. Prije nego što izložim tu Mustafinu neistinu, ne mogu a da ne kažem kako me u tom dijelu Cerićevo ponašanje tako neodoljivo podsjeća na ketmanstvo. Na Vikipediji se za pojam ketman, odnosno takija, kaže da "daje pravo muslimanu da krši sve svoje vjerske obaveze" i da "Kuran kaže da će Alah cijeniti svakog muslimana po tome šta mu je u srcu, a ne šta mu je na jeziku".
Drugim riječima, to znači da nije važna (ne)istinitost onoga što je rečeno jezikom, već je važno ono što se nosi na srcu. Međutim, nije kuranski osnov ketmanstva samo ono što se o tome može naći na domaćoj Vikipediji, već se on nalazi i u suri 16 (En Nahl-Pčele), u ajetu 115, u kojem stoji (kurziv u citatu je moj): "On (Alah - moja opaska) vam zabranjuje jedino strv, krv i svinjsko meso, i onu stoku koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Alahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad - pa Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti". Iako se odnosi na leševe životinja, krv i svinjsko meso, na ovu kuransku odredbu može se, njenim ekstenzivnijim tumačenjem, pozivati i u slučaju odstupanja od nekih drugih obaveza, kakva je obaveza kazivanja istine, ukoliko je onaj ko ju je prekršio bio, mjereno kuranskim aršinima, primoran na to.
E, na to me podsjeća sočinjenije Mustafe Cerića u dijelu u kojem je iznio neistinu, napisavši, a pri tome i ne trepnuvši (on ili onaj ko mu je sve ovo sročio), da je onaj fantomski savjet za primjenu mira na sastanku u Bonu decembra 1997. godine navodno "omogućio visokom predstavniku da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine".
Cerić se u ovom svom citatu služi neistinom, odnosno ketmanstvom, napisavši riječi "nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine". Zašto to čini? Pa zato što samo pomoću te neistine Mustafa može odmah zatim da napiše da je Inckov "zakon o zabrani negiranja genocida" navodno "apsolutno legalan i legitiman".
To je teška obmana kojoj Mustafa pribjegava po ko zna koji put, na koju se ne smije ćutati. Gospodine Ceriću, ovo što vi radite je sramotno, tim više što ste vi dugo godina bili najviši vjerski službenik Islamske zajednice u BiH. Nedopustivo je da sebi dozvoljavate takav luksuz da kažete da je tzv. Savjet za primjenu mira u BiH omogućio visokom predstavniku da u BiH "nametne ključne zakone" jer nigdje u bonskim, niti u drugim zaključcima tog savjeta to nije napisano. Čak ni u poglavljima bonskih zaključaka, kakvo je, recimo, ono pod nazivom "II Ustavna i pravna pitanja - Pitanja iz Sintre", u kojem se traži od domaćih institucija da do određenog roka budu usvojeni nacrti određenih zakona, taj fantomski savjet nije napisao da visoki predstavnik može da nametne zakon ako ne bude tih nacrta. Jednostavnije rečeno, nigdje, ali baš nigdje u tim zaključcima nema riječi ZAKON kao mogućnost za visokog predstavnika.
Gospodine Ceriću, u bonskim zaključcima iz decembra 1997. godine, kojima je i Incko, a ne samo vi, htio da obmane javnost, jasno piše (stav XI2) da visoki predstavnik može donositi odluke i privremene mjere "koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Savjet ministara BiH ne usvoji odluku o tom pitanju". Bolan, bolan Mustafa, pa zašto nećete da vidite kako vam tu, a ni u bilo kom drugom dijelu bonskih zaključaka, u vezi sa visokim predstavnikom nije napisana riječ ZAKON, niti je onaj fantomski Savjet za primjenu mira i na jednom mjestu napisao da odluke i privremene mjere visokog predstavnika mogu imati snagu ZAKONA u BiH.
Osim toga, zar ne vidite, Mustafa, da u ovome što sam vam citirao piše da visoki predstavnik može donositi odluke i privremene mjere, koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Savjet ministara BiH ne usvoji odluku o tom pitanju. Dakle, nije taj fantomski savjet ni spomenuo parlament BiH, što je od presudne važnosti. Naime, samo parlament BiH i entitetski parlamenti, svako u granicama svojih nadležnosti određenih Ustavom BiH, može donositi ZAKONE u BiH, a Predsjedništvo i Savjet ministara BiH nemaju pravo da donose ZAKONE.
Dakle, kao termini koji su u vezi sa visokim predstavnikom jedino zapisani u bonskim zaključcima tzv. Savjeta za primjenu mira stoje samo riječi odluke i mjere, koje ni prema jednom pravilu tumačenja ne mogu imati značenje ZAKONA, a osim toga te riječi se odnose samo na Predsjedništvo BiH i na Savjet ministara BiH, a ne i na Parlamentarnu skupštinu BiH.
Iz svega rečenog je očigledno da je Mustafa Cerić izrekao neistinu o navodnom ovlašćenju visokog predstavnika da nam "nametne ključne zakone". Vidite, Mustafa, jedina istina je da na neistinama, kakva je i ova vaša, počivaju sve druge brojne neistine, samovolja i teške zloupotrebe ovlašćenja kojima su se služili visoki predstavnici kada su na kriminalan način nametali zakone u BiH.
Sve što je ovdje urađeno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma je kriminal kakav prije toga nije zabilježen u istoriji, kriminal ohaerizma satkan od laži, samovolje i zloupotreba na kojima, kao na staklenim nogama i poput kule od karata, stoji sve ono što je urađeno u BiH od 1996. godine do danas. Stoga i potonja Inckova "odluka o zabrani negiranja genocida" nije, niti može biti zakon, već je ona nasilje nad pravom i vladavinom prava. Taj kriminal visokog predstavnika je napokon razotkriven, dokazan i objašnjen ne samo ovim mojim tekstom, već i brojnim drugim tekstovima koje sam o tome napisao. I zato, Mustafa, vrijeme te istine nije prošlo, niti će ikada proći. Na nju će se morati oslanjati svaki ozbiljan naučni radnik koji bude pisao o tome. Tu istinu niko i ništa ne može spriječiti da izbije na vidjelo, a kamoli neistine kojima se bez imalo skrupula služi Mustafa Cerić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.