Kolumne

Pratite nas na Google news

Ko je kriv?

Ko je kriv?
Foto: N.N. | Ko je kriv?
Saša Knežević

Goran Vračar: "Sedmi dan", režija: Aleksandar Lazić, KC Istočno Novo Sarajevo i "Putujući glumac"

Jasno je, a i prirodno, da ćemo se na ovim prostorima privikavati na to da pozorišni život sve više počiva na koprodukcijskim predstavama urađenim u saradnji sa velikim pozorišnim centrima. Srećna okolnost, i dakako poželjna, u ovom slučaju jeste to što je tekst komada napisao domaći autor. U ovom slučaju to je, inače pjesnik, Goran Vračar, koji je svoj prvi roman "Sedmi dan" adaptirao u pozorišni komad. Predstava je premijerno igrana 15. marta na matičnoj sceni KC Istočno Novo Sarajevo, ona prava pozorišna na nekoliko koraka samo što nije, a autor ovog teksta je prisustvovao njenom drugom izvođenju u Palama.

Režiser predstave, ujedno i njen dramaturg Aleksandar Lazić, prihvatio se svojevrsne readaptacije izvornog teksta prilagođavajući ga dometima pozorišne trupe "Putujući glumac". Osnovno pitanje romana: "Ko je kriv?" u scenskoj interpretaciji ogoljeno je do srži kroz obilje sentenci iz biblijske "Knjige postanja" iz kojih na kraju kao najvažniju zapamtimo: "A Bog samo ćuti i gleda." Tih šest dana na kojima počiva istina naše civilizacije, demijurško, kreativno, stvaralačko i božansko, ovaploćuje se sedmim, kad Bog čovjeku dunu u nos duh životni. Stvaranje harmonije na zemlji Bog okončava pretpostavkom za njen sunovrat. Lako je njemu dok je sam.

Pozorišna igra nameće svoja pravila. Na sceni su četiri aktera, dvije glumice i dva glumca, dvije žene i dva muškarca. Dva su likovi priče, a dva anđeli (zaista u pojedinim scenama imaju krila), muški i ženski princip ili šta već i oni izgovaraju biblijski tekst. Muškarac i žena (to je božanski poredak) izgovaraju tekst drame. Prvi dan je njegov, drugi njen, treći njegov, u četvrtom se prvi put prelazi na dijalog, peti njegov, šesti njeni, sedmi Njegov, dakle đavolji. U svim monolozima pitaju se zašto, zašto Bog stvori ženu, vrijeme, ljubav. I dok se ljudi propituju, scenska igra ono dvoje preostalih glumaca ne prestaje. Oni su demijurški šegrti na sceni. Veoma efektno, ujedno krajnje minimalistički ona prerasta u prvobitni raj. Raj ne bi bio raj bez ljudi i zmije i sujete i ostali smrtnih grijehova.

I sve to nam na scenu donose razigrani Jelena Velkovski i Predrag Vasić, kao nosioci dva principa u odličnim kostimima Dragice Laušević. Aleksandar Lazić je i vodeći glumac, koji bi, zajedno sa Jelicom Kovačević, trebalo da nam dočara zašto smo onomad protjerani iz raja. U najvećoj mjeri mu to i polazi od ruke i vjerovatno će igranjem predstave to bivati sve bolje. Naime, odličan je u pjesničkim partiturama teksta, ali u onim koje su prozne ne zadržava se na samo zadatom nivou. Sa druge strane, Jelica Kovačević je već sada izvanredna. Dominira scenom i čini besmislenim pitanje iz naslova. Nije nam poznato da li je to bila intencija autora, ali ona je personifikacija svih književnih, pa i pozorišnih junakinja čija rušilačka energija trese svemir. Mali je jedan Bog za njen nemir. U nekakvoj kostretnoj vreći (zaista bi se moglo porazmisliti o njenom kostimu, bar ga malo orazličiti, kao što je to učinjeno sa drugim parom na sceni), ona ima guju u rukama, u kosi, u nogama koje tek nekoliko puta provire iz nekih ružnjikavih crnih pantalona.

Odličan posao uradio je i Borko Močević, minimalistički, ali artistički vješto predstavio je rađanje svijeta kroz žičane igračke koje u završnici scenu zaista pretvaraju u simbolički raj. Muzika Ninoslava Ademovića se nije savršeno uklopila u predstavu, za razliku od koreografije Dragane Sudžuk i Jane Milenković. Naime, na početku se zapitate kako ćete pratiti ta dva paralelna toka dešavanja, ali već u prvoj igri Velkoske i Vasića shvatite da su oni tako dobro uštimani da zaista pomislite kako su uistinu anđeli koji u završnoj sceni udahnjuju lažni božanski dah ljudima koji to ničim nisu zaslužili.

Predstava "Sedmi dan" gledaocu pruža prvorazredan scenski užitak koji tek nakon prespavane noći prerasta u niz pitanja bez realnog odgovora. Ako se prvi mačići bacaju u vodu, sigurno je da su ovi veoma žilavi i da će još dugo plivati po malim scenama Srpske i Srbije, za početak.

(Autor je univerzitetski profesor)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije