Kolumne

Pratite nas na Google news

Kulturocid u selu Kamenska

Denis Kuljiš

Bakićev spomenik od nehrđajućeg čelika nalikuje krilima nekog enormnog galeba, velikog poput podmornice, koji uzleće s morske površine - zavaren i uglačan u brodogradilištu te postavljen 1968. kao spomenik ustanka u slavonskom selu Kamenska, pokraj Požege, na vratima požeške Vallis aurea, "zlatne doline" - bio je najveći apstraktni spomenik na svijetu...

Titu se nije dopao. Kad su ga doveli na otkrivanje priređeno uz uobičajenu golemu državnu pompu, rekao je onima oko sebe: "Ma, ovo bih mogao i ja napraviti…" Čovjek je zaista bio bravar, a s obzirom na njegov prošlostoljetni ukus miteleuropskog ljubitelja operete, ovi ga čudovišni spomenici epohe industrijalizma nisu mogli impresionirati. Genijalni politički taktičar, u pogledu umjetnosti nije on imao dobre instikte - to Bakićevo djelo, bez obzira na Titove rezerve, bilo je i ostalo najveći doseg moderne europske skulpture.

Nijedno od djela Henryja Moorea, koji je u isto doba prošao sličan put od čiste figuracije do čiste apstrakcije, ne djeluje tako lirski te istodobno tako impozantno niti je podjednako provokativno i istraživačko - na neki način, Moore u apstrakciji završava, dok Bakić tek započinje svoje djelo i njegova razrada volumena u tri-četiri smjera rezultira artefaktima dovršenim u moderne ikoničke forme… Primjerice, Bakićevi fascinantni svjetleći ovali, nalik na medaljone, trodimenzionalni su op-art i još čekaju pravu valorizaciju...

Bakićevo mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti unekoliko je zasjenio Džamonja, balkanski skulptor rđavih monumenata poput onih Amerikanca Richarda Serre. Džamonja je stupio na internacionalnu scenu kasnije od Bakića, ali je imao veću podršku u kritičarskim krugovima. Bio je socijalno vješt i svoj status spomeničara, državnog umjetnika, pretvorio je u unosni imperij - kupio je i vozio jedan bijeli Bentley, dok je čak i Edo Murtić imao obični crni mercedes. Bakić je bio umjetnički fanatik i, poput Picassa, zaokupljen samo svojim brojnim djelima i brojnim ženama, čemu se odavao poput samuraja pa nije imao vremena da obilazi komitete. Bio je četiri puta na venecijanskom Biennalu, prvi put kao svjetska senzacija iz Jugoslavija još 1956. godine - u tom trenutku u Sovjetskom Savezu izvodile su se socrealističke monstruozne alegorijske figure, jer se ondje nisu puno makli od kanonske "kolhoznice i radnika" Vere Muhine sa špice "Mosfiljma".

Sve te uzbudljive uvide u stvaralaštvo ovog genijalnog umjetnika svjetskih dosega otvorila je velika zagrebačka restrospektiva Bakićeva opusa u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU), koji time napokon dobiva pravu funkciju. Ondje se na trenutak osjećaš kao kozmopolit, stanovnik jedne europske metropole - dogodilo se nešto važno, ali u muzeju, ne na ulici ili u emisiji televizijskih vijesti. Deluziju civiliziranog postojanja razbija tek dokumentarni film koji se vrti u jednoj od dvorana prikazujući sudbinu spomenika Narodnooslobodilačkog rata u Jugoslaviji koji su u Hrvatskoj temeljito devastirani. Bakićev spomenik u selu Kamenska tu je egzamplarni slučaj.

U ustaničkom bilogorskom kraju formirana je 1991. Srpska Autonomna Oblast (SAO) Zapadna Krajina. U šumama Papuka uvijek se ratovalo protiv režima - poslije Prvog svjetskog rata proglašena je "zelenokaderaška" odmetnička republika, pa je morala intervenirati kraljevska vojska. Za vrijeme Drugog svjetskog rata operirali su tu partizani, pretežno Srbi (ali komesar odreda bio je Hrvat, jer je lokalnim gerilcima Partija uvijek slala kao političkog instruktora nekog gradskog proletera). Poslije rata, nekoliko godina tu se šunjaju ustaški "križari". Ako plane, možeš se okladiti da će se na Papuku najbrže razgorjeti…

U zimu 1991, kad je u Hrvatskoj naposlijetku provedena mobilizacija i oko 250.000 ljudi pozvano pod oružje, ovdje počinje prva ofanziva Hrvatske vojske, operacija "Orkan", kojom je zapovijedao jedan bivši pukovnik JNA, a izvodila se kao koncentrirano napredovanje tri brigade na područja pod kontrolom zapadnoslavonske SAO Krajine. Zaustavljena Sarajevskim primirjem na Novu godinu 1992, ofanziva je rezultirala zauzimanjem cijelog masiva Papuka i redukcijom srpskog teritorija do Pakraca i Lipika, gdje su se tada vodile veoma oštre borbe. No, tako su hrvatske oružane snage, osim pakračkog područja, ovladale koridorom kojim se iz Zagreba moglo stići u Viroviticu i Osijek, što je bilo ključno, jer je tu, kao i kod Karlovca, zemlja trebalo da bude presječena. Kod Karlobaga zaista jest pa se u južnu Dalmaciju moglo jedino preko napola razrušenog mosta ili trajektom, koji bi raketirali avioni JNA. Razbucana na četiri krpice te je zime nova hrvatska država zamalo kolapsirala.

Požeška 123. brigada, koja je sudjelovala u pohodu na Papuk, zauzela je krajem decembra selo Kamenska, gdje se nalazio Bakićev spomenik. Nekoliko tjedana kasnije, vojnici su postavili dinamit da ga razore. Nije uspjelo od prve - bio je strahovito solidno građen i statički prostudiran - i morali su miniranje ponoviti još tri puta… Tko je naredio da se to izvede? Zapovjednik na terenu bio je 31-godišnji Miljenko Crnjac, bivši profesor predvojničke, koji će poslije napraviti sjajnu karijeru. U doba operacije "Bljesak", kojom je likvidirana "pakračka izbočina", ostatak zapadnokrajinske oblasti, postao je general, a zatim, u operaciji "Oluja", je zapovijedao zbornim (korpusnim) područjem Karlovac. Potom je unaprijeđen u čin general-pukovnika i postavljen za pročelnika vojnog kabineta predsjednika Republike. Da bi ga s tog mjesta maknuli i umirovili, prije navršene četrdesete godine! Nije se, naime, uklapao u vojni poredak, u kojem su dominirali Hercegovci. Šušak je namjeravao instalirati za načelnika Stožera (generalštaba) Antu Gotovinu, koji se oženio njegovom tajnicom (pukovnicu, upućenu u ratnu školu da se na brzinu obrazuje za aktivnu generalicu), pa su smetali svi oficiri zaostali iz JNA i ovakvi kadrovi koji su bili povezani s drugim frakcijama vladajuće stranke. Crnjac je poslije pokušao nadoknaditi propušteno kad je stao na čelo generalske udruge, koja je u doba Sanadera pokušavala odigrati neku političku rolu. Sanader ih je sve razjurio ili potkupio. Potom se Crnjac razbolio, a tvrdio je da je to uzrokovao stres neprekidnog osporavanja njegove herojske role kao i one ostalih hrvatskih branitelja kojima ni broj od pola milijuna priznatih boraca Domovinskog rata - masovnost što je ne može dostići ni ruska vojska koja danas ima oko 360.000 vojnika - nije dovoljna satisfakcija za sve što su učinili za prosječno 54 dana svoga ratnog staža… (Nastaviše se)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije