Kolumne

Laž kao politika

Laž kao politika
Foto: N.N. | Laž kao politika

U politici se oduvijek lagalo ili, u najmanju ruku, prećutkivalo. Mi, međutim, sada živimo u vremenu kada je laž postala osnovni instrument politike i to prije svega na Zapadu. Svjedoci smo, dakle, politike laži. Ali, kao što mahom na bolan način potvrđuju događaji, laž ipak ne može da bude politika.

Laž je na Zapadu postala osnova politike i došlo je vrijeme kada je javno pozivanje na istinu i činjenice postalo zločin. I tako uspostavljena struktura politike nema kraja, to je jednostavno put bez povratka i tako će i biti sve do konačnog sloma, ekonomskog, političkog i socijalnog.  U stvari, laž je postala i ključni dio hibridnog ratovanja koje Zapad u odsustvu sopstvene vojne moći intenzivno sprovodi. To je informativni rat. Zapad je, doduše, tu u prednosti, što zbog engleskog jezika koji je postao osnova globalne komunikacije, što zbog kontrole interneta i moćnih društvenih mreža. Laž, međutim, može biti instrument informativnog rata, ali ne može da promijeni realnost, a na kraju se zbilja, sam život ne može izbjeći. To je gubljenje vremena. Čak kada laži dovode i do ratova, kao u Vijetnamu, Iraku i Libiji. Laži, dakle, ne mogu da promijene stvarnost, ali nažalost mogu da dovedu do mnogo ljudskih žrtava. Srpske zemlje su jedan od tih bolnih primjera. Ali, laži u politici Zapada prema srpskim zemljama i dalje traju. što drugim riječima znači da je hibridni rat uveliko u toku.

Taj hibridni rat je posebno intenziviran prema Republici Srpskoj. Kažemo intenziviran, jer on traje od samog stvaranja Republike Srpske. Intenziviranje hibridnog rata lažima je motivisano zbog odlučnosti Republike Srpske da joj se vrate oduzeta dejtonska prava i da na tome povrati svoj izvorni status. Republika Srpska ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet državne zajednice Bosne i Hercegovine. Umjesto razumijevanja, Zapad je, u osjećaju sopstvene krivice za bosanskohercegovački kolonijalni status, krenuo u kampanju laži optužbama da Republika Srpska ruši Bosnu i Hercegovinu i da želi da se otcijepi, optužuje se za separatizam. Istovremeno se plasiraju izjave bosanskih političara kojima se u stvari samo podgrijava mržnja. Čak se nameće i prijetnja da će buknuti rat. Sve laž do laži. Koji rat? Ko će to da ratuje? Ali, na taj način se unosi psihoza straha, koja onda izaziva zabrinutost i urušava socijalno tkivo. 

Bilo bi korisno podsjetiti na jednu ocjenu Semjuela Hantingtona u drugom poglavlju njegove knjige "Sukob civilizacija": "Zapad nije pobijedio svijet superiornošću svojih ideja ili vrijednostima svoje religije (koju je samo nekoliko grupa drugih civilizacija prihvatilo), nego superiornošću organizovanog nasilja. Zapadnjaci često to zaboravljaju, ali nezapadnjaci to nikada ne zaboravljaju."

To je stvarni Zapad. A ne treba zaboraviti da je i laž nasilje. U ovo novo vrijeme masovnih komunikacija laž je postala veliko nasilje. Ono udara na svijest, na mozak ljudi, a tu onda nema popravke.

Te nekadašnje pobjede Zapada više nema, zapadna moć je u padu i to bi trebalo da bude svima jasno. Naravno, Zapad još može da izazove lokalne sukobe i nasilje, ali samo to, njegova moć da mijenja svijet više ne postoji. 

To bi trebalo da se razumije i da u tom duhu i srpske zemlje uspostave svoju odbranu u intenziviranom ratu lažima.

Bahatost zapadnih diplomata

Već dugo je u srpskim zemljama nekako uspostavljena praksa davanja velike važnosti stranim diplomatama, posebno zapadnim. Malo su gdje u "normalnom" svijetu strane diplomate vijesti dana. Kako se god neki diplomata, od ambasadora do trećeg sekretara, sastane s nekim funkcionerom, uključujući i predsjednike, to je onda među udarnim vijestima. Istovremeno se gotovo redovno u medijima prenosi šta je ko od tih diplomata rekao o Srbiji ili Republici Srpskoj i te izjave su mahom diktati šta bi trebalo uraditi, kao da su te diplomate izabrani predstavnici građana srpskih zemalja. A među tim diplomatama je malo onih koji su čak u svojoj karijeri ikada vidjeli nekog šefa države. To je, međutim, dio hibridnog rata u kojem nažalost svojom snishodljivošću učestvuju i lokalni lideri i mediji. Nejasno je zašto je to tako.

Primjeri su svakodnevni, a najnoviji je dolazak novog američkog ambasadora u Srbiju Kristofera Hila. Jedan beogradski "stručnjak" je čak izjavio kako je došla "teška artiljerija" Vašingtona. Po čemu je to Hil "teška artiljerija"? On je u diplomatiji bio samo čovjek takozvanih specijalnih operacija. Pomalo liči na nevjerovatan mazohizam. Čovjek koji je dio onih koji su nanijeli veliko zlo Srbima sada kao penzioner dolazi da završi posao. Naravno, pitanje je da li će da uspije, ali je sigurno da će medijski biti prisutniji i agresivniji nego njegovi prethodnici. Možda su najdalje otišli ambasadori Velike Britanije i Norveške. Britanski ambasadori, na primjer, savjetuju Srbiji da je za nju najbolje da pristupi Evropskoj uniji, a Britanija je referendumskom voljom izašla iz EU. Ili ambasadori Norveške, koji takođe urgiraju da Srbija slijedi i pristupi EU, a njihova zemlja je dva puta na referendumima odbila članstvo. Da li, zaista, oni smatraju da su Srbi, građani Srbije, idioti?

Ili nedavno saopštenje Ambasade Ukrajine u Beogradu, u kojem se od vlasti praktično zahtijeva da sa javnih površina uklone natpise sa slovom "Z" koje na svojoj opremi nosi ruska vojska. Što bi, u prenesenom smislu, rekao mađarski premijer Viktor Orban - u Srbiji žive građani Srbije, a ne Ukrajinci. Otkud taj osjećaj prava na takav zahtjev? Mnoge, prije svega zapadne, diplomate se u Beogradu i Sarajevu ponašaju kao da su oni vlast, a ne samo predstavnici stranih zemalja. Često čak javno komentarišu i sudske presude, da li su zadovoljni ili nisu. Ali, sada kada je Amerika uspostavila punu kontrolu nad takozvanim kolektivnim Zapadom, ne bi trebalo očekivati da je važno bilo šta što kaže neki zapadni diplomata, niti će imati pravo na bilo kakvu inicijativu, možda samo kao predstavnici za štampu. Njihov gazda je američki ambasador i ništa drugo nije bitno i to će mahom ići preko Beograda.

Ali, treba samo izdržati, jer to je samo dio informativnog hibridnog rata, i podsjetiti ih da pripadaju vremenu kojeg više nema.

Zapad je ipak usamljen

Ne može se izbjeći tema Ukrajine, iako smo već pisali o tome.

Pokazalo se sada bjelodano, mada je to i odranije bilo poznato, da je cijeli Zapad talac Amerike. U stvari, ključni problem su Amerika i njeni interesi, koji su mahom prije svega interesi najbogatijeg sloja od jedan odsto i velikih korporacija, a nisu interesi običnog čovjeka, Amerikanca. Kada se čita ili gleda većina medija u srpskim zemljama utisak je da uglavnom prenose zapadnu propagandu, koja uporno ponavlja da Rusija gubi rat u Ukrajini i da ga je već izgubila. A rat još traje. Teško je razumljiva tolika odanost zapadnoj propagandi, što je doduše i prije Ukrajine bila uobičajena praksa. To je dio tog informativnog rata o kome je u prethodnom dijelu ovog teksta ukazano. A sve su to laž do laži. 

Amerika jeste povodom Ukrajine ujedinila Zapad, to je sada zaista jedan blok pod komandom Vašingtona. Ali, ironija je da Zapad nikada nije bio usamljeniji. Može da računa na samo od 36 do 45 zemalja, ako su Monako, Andora, Lihtenštajn, San Marino, Gibraltar i britanska Kanalska ostrva uopšte države. Nijedna zemlja Afrike, zapadne, centralne i jugoistočne Azije nije uvela sankcije Rusiji, a u Južnoj Americi samo Urugvaj. To razotkriva i pogrešno uvjerenje Vašingtona da su svi drugi budale. E, nisu.  

Sve se ruši, sav koncept ucjenjivanja i manipulacije. Šta je suština? Zapad je izgubio igru u Ukrajini, u koju je uložio silne milijarde dolara. I sada je nemoćan i to cijeli svijet vidi. Sankcije kao ratno oružje se postepeno obesmišljavaju i veliku štetu donose i Zapadu.  Desilo se nešto što Zapad nije očekivao. Od 1. aprila 2022. Rusija uvodi plaćanje zasad samo gasa, a vremenom i svega ostalog, u rubljama. Bilo je predviđeno od 31. marta, ali je poslije telefonskog razgovora ruskog predsjednika Vladimira Putina i njemačkog kancelara Olafa Šolca to pomjereno za 1. april. Očigledno Evropa je uprkos suprotnim izjavama i saopštenjima pristala da ruski gas i ostali uvoz plaća u rubljama.

Prvi je to već uradio Vatikan.Potom dolazi novi udar. Ruska centralna banka sada vezuje rublju za zlato. Tako je sada 5.000 rubalja vezano za jedan gram zlata. To je za početak, a zavisno od cijena zlata i taj odnos će se mijenjati. Tako se u stvari postepeno uvodi zlatna rublja, rublja sa zlatnom podlogom, što već čini i Kina sa zlatnim juanom. Time će se spriječiti manipulacije valutama na berzama. 

I to je jedna od tektonskih promjena do kojih su dovele zapadne sankcije Rusiji zbog rata u Ukrajini. Time se završava era dolara kao jedine strateške rezervne valute. Tako se i razotkriva da rat u Ukrajini u stvari i nije zbog same Ukrajine, nego je to borba kakvo će biti buduće uređenje svijeta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije