Nezavisni univerzitet Banjaluka (NUBL) je 25. maja ove godine navršio osamnaest godina svog postojanja. To je dobar povod za kratak osvrt na stanje u visokom obrazovanju u RS. Ali, prije toga nekoliko riječi o Univerzitetu.
Nezavisni univerzitet je navršio punih osamnaest godina uspješnog rada. Prošao je dugu fazu infantilnosti i zakoračio u fazu punoljetstva i zrelosti, sa pojačanim optimizmom u pogledu svog daljeg rada i razvoja.
Osnivač Univerziteta, prof. dr Zoran Kaliniić, prije osamnaest godina je vizionarski procijenio da je pravi trenutak da se krene u osnivanje visokoškolske ustanove pod nazivom Nezavisni univerzitet. Bilo je mnogo prepreka i izazova, ali najviše entuzijazma tima koji je okupio i krenuo u neizvjestan put, ali put bez povratka. Nezavisni univerzitet je počeo s radom 25. maja 2005. godine.
Sve protekle godine bile su godine uspješnog rada i mnogih prepreka. Najveće probleme u radu Univerziteta stvarale su predrasude o visokoškolskim institucijama u privatnom vlasništvu, a najveći broj medija, jedan broj političkih zvaničnika, a i značajan broj građana je učestvovao u kreiranju negativne percepcije o privatnim visokoškolskim institucijama. I pored činjenice da je Zakon o visokom obrazovanju u članu 4. jasno definisao ravnopravnost visokoškolskih ustanova, bez obzira na oblik svojine, odnosno na to ko je osnivač, to u praksi nije tako. Kada su u pitanju javne institucije koje na vidljiv i nedvosmislen način demonstriraju isključivost i diskriminaciju prema univerzitetima u privatnoj svojini jeste Savjet za visoko obrazovanje, koji je gotovo nemoguće savladati da bi se dobio novi studijski program. Najčešći razlozi odbijanja zahtjeva su nepostojanje društvene opravdanosti za taj studijski program, nedovoljno dokaza da tržištu trebaju ti kadrovi, studijski program slične strukture već postoji na javnim univerzitetima u RS itd. Pored toga, studijske programe koje imaju samo javni univerziteti nemoguće je dobiti na privatnom, jer Zakon o visokom obrazovanju traži da Univerzitet mora priložiti ugovor o poslovnoj saradnji sa drugim univerzitetom u RS kojim se reguliše da će taj univerzitet preuzeti studente u slučaju da matični univerzitet bude spriječen da nastavi dalji rad. Kada se obratite javnom univerzitetu radi potpisa takvog sporazuma, dobije se odgovor da javni univerzitet ne sklapaju nikakve sporazume i saradnju sa privatnim univerzitetima. Mišljenje Savjeta je obavezujuće i na osnovu njega resorni ministar odbija izdavanje dozvole za traženi studijski program. Na taj način Univerzitet je uskraćen za mogućnost razvoja i osavremenjavanja studijskih programa. To je, dakle, direktno u suprotnosti sa članom 4. Zakona.
Laganje sa predumišljajem je tužna svakodnevica u oblasti visokog obrazovanja. Kada sam izrekao riječ laganje, na trenutak sam se zamislio da li da upotrijebim eufemistički termin "neistina" radi umjerenije intonacije, ali sam tada shvatio da eufemizam u ovom slučaju nije prihvatljiv. Neistinu govori onaj ko ne zna istinu, a laž govori onaj ko zna šta je istina, a govori drugačije. Povod za ovaj osvrt je nedavno objavljeni esej kolege Slobodana Nagradića pod nazivom "Odsustvo kritike i kupovina diploma". Pomenuti esej vrvi od paušalnih i izmišljenih konstrukcija i konstatacija, prvenstveno pokupljenih sa uličnih tračaonica, dokonih naklapanja u frizerskim salonima i kafanskim debatama nakon nekoliko sati ispijanja čašica omiljenog alkohola. Autor ističe da fenomenološki prati i opisuje rasprostranjenost prodaje i kupovine diploma, što je, kako ističe autor, "jedna od najtransparentnijih manifestacija svesno i ciljano nakaradno shvaćene i implementisane Bolonjske deklaracije", dajući joj čak patološku dimenziju. Naravno, nijednom riječju nije ponudio neoboriv dokaz za tu tvrdnju. Takođe, navodi da je na sceni zapošljavanje kadrova školovanih i diplomiranih na ustanovama "spornog" obrazovnog i naučnog kredibiliteta, ne dokazujući činjenicama šta je to sporno i koje su to ustanove sporne. Iz ponuđene elaboracije Nagradić ne adresira pojam "spornog" na tačno određenu ustanovu, već problem relativizuje i redukcionistički uopštava pojavu koja se ne može uopštavati. Ona traži konkretnu adresu, koju Nagradić ili ne zna ili neće da zna. Nakon niza izrečenih kvalifikacija bez pokrića Nagradić konstatuje da ipak treba "kakva-takva analiza i dublje promišljanje" kako bi se dobila "ona druga, reversna strana akademskog obrazovanja danas". Kome je ova analiza poslije njegove analize uopšte potrebna. On je samo ovjekovječio usmena predanja kafanskih i frizerskosalonskih debata i usmenih predanja. Autor pomenutog eseja, slučajno ili namjerno, ali sigurno protivrječno sebi samom primjećuje "da je percepcija javnosti kod nas, za razliku od nekih država u svijetu u kojima su privatni univerziteti najpoznatiji i najprestižniji, takva da se privatne visokoškolske ustanove gotovo a priori negativno kvalifikuju". Pa šta se drugo i može očekivati nakon organizovane i orkestrirane kampanje protiv obrazovnih ustanova u privatnom vlasništvu u BiH?
Ovaj osvrt nije usmjeren na amnestiju bilo kog vida neakademskog i nezakonitog ponašanja bilo koga iz akademske zajednice tamo gdje ima negativnih pojava o kojima piše Nagradić, ali je nemoralno i nedopustivo te pojave generalizovati i posmatrati ih kao nešto etablirano i opšteprihvaćeno pravilo u svim ustanovama, sve dok postoji i jedan slučaj moralno i akademski korektnog ponašanja. Namjera mi je da ukažem na opasnost ovakvog načina posmatranja problema visokog obrazovanja, da ukažem na to da ovakve aktivnosti tjeraju naše studente da studiraju izvan ovih prostora, a studente iz drugih zemalja odvraćaju od namjere da studiraju na nekom od univerziteta u BiH, jer ako mi tako govorimo o našim institucijama, kako da očekujemo pozitivno mišljenje iz inostranstva. Ovaj tekst daje punu podršku državnim institucijama da kontrolišu zakonitost, ali se mora spriječiti hajka koja je, prvenstveno, motivisana čaršijskim glasinama, ali i sličnim tekstovima kao što je ovaj esej Slobodana Nagradića. Pitanje: Da li smo svjesno ili nesvjesno ovakvim aktivnostima postali oruđe hibridnog rata protiv vlastitih institucija i nacionalnih interesa? U čije ime rade oni koji rade na destrukciji obrazovnog sektora u RS pravdajući to mogućnošću da se radi nezakonito i nemoralno? Jesmo li svjesni šta činimo obezvređujući vlastiti obrazovni sistem? Hoćemo li nekom drugom otvoriti vrata da nam obrazuje omladinu bez vaspitne komponente koja treba da očuva nacionalne vrijednosti, prvenstveno nacionalni identitet? I ono što je najgore, presude se donose prije suda, a kada nakon dužeg vremena dođe presuda suda, ona se više ne vidi niti za njom postoji interesovanje, jer fokus je usmjeren na neku drugu aktivnost. Kuda to idemo?
I pored svih teškoća sa kojima se vrijedni tim profesora i ostalog osoblja Nezavisnog univerziteta, a posebno studenata koji su spoznali vrijednost i kvalitet nastavnog procesa, Univerzitet je obezbijedio konstantan rast i razvoj i postao jedna od vodećih visokoškolskih ustanova u RS i BiH. U proteklom periodu diplome ovog univerziteta steklo je 5.500 studenata sva tri ciklusa studija.
Od posebnog značaja je činjenica da su gotovo svi diplomci sa diplomom Nezavisnog univerziteta dobili posao u struci za koju su se školovali i postali uspješni i cijenjeni učitelji, vaspitači predškolske djece, direktori i uspješni radnici na različitim pozicijama širom Republike Srpske, BiH, kao i u državama regiona bivše SFRJ.
(Piše: Prof. dr Ostoja Barašin, rektor Nezavisnog univerziteta Banjaluka)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.