Petru Đokiću, ne samo kao predsjedniku Socijalističke partije Republike Srpske, već i kao osobi sve može stati pod kapu. On se, kako bi rekli naši muslimani, ponaša prema izreci svojstvenoj licemjerima, koji vole reći: "Sabahhajrula, čaršijo, na sve četiri strane."
Ako mi ne vjerujete ili ako su vam ove riječi prejake, onda pogledajte u oči činjenicama koje su samo nekoliko primjera iz inače mnogo šire lepeze licemjernog ponašanja Petra Đokića.
Gostujući prije neki dan na sarajevskoj televiziji "Face", Đokić je, kako su prenijeli mediji, izjavio: "Moramo biti spremni da se suočimo sa istinom o genocidu! Imamo i presude međunarodnih sudova, priznanja, pokajanja." Gostujući prije toga na RTRS, u emisiji "Telering", Đokić je u decembru ove godine u suštini izjavio to isto, rekavši: "Ja mogu prihvatiti da je legitimno zahtijevati donošenje takvog zakona, a zar ga nismo mogli u nekoj proceduri mi donijeti sami… A da li treba negirati genocid koji se desio ili ne, ne treba ga negirati."
Pravo je Petra Đokića da o svemu misli šta želi i da to javno govori, ali nije ljudski, licemjerno je, medijima govoriti jedno, a u institucijama vlasti Republike Srpske o istom pitanju govoriti i odlučivati sasvim drugo.
Naime, u julu ove godine Petar Đokić i politička partija na čijem je čelu najprije su se zalagali za to da Republika Srpska donese svoj zakon o neprimjenjivanju tzv. "zakona Valentina Incka o zabrani negiranja genocida". I ne samo da su se zalagali za to, već su i izglasali Zakon o neprimjenjivanju tog Inckovog kriminala. Takav zakon Narodna skupština Republike Srpske usvojila je na prijedlog Vlade Republike Srpske, u kojoj Petar Đokić ima funkciju ministra energetike i rudarstva. Drugim riječima, Đokić je najprije kao ministar glasao za takav prijedlog, a to znači glasao je za to da se ljudi na teritoriji Republike Srpske neće krivično progoniti niti slati u zatvor ako kažu da u Srebrenici nije bilo genocida.
Kada se sve to uzme u obzir, nije moralno da nam poslije svega Đokić, kad ode u Sarajevo, o istom pitanju priča drugu priču. Đokić bi, izgleda, da on umjesto Incka donese zakon, pa da po njegovim idejama pretočenim u zakon ljude šalje zatvor ako kažu da u Srebrenici nije bilo genocida.
Petre, nije to ljudski od tebe, jer između onoga što hoće Incko svojim nedavnim tzv. zakonom i ovoga čime bi ti da nas indoktrinišeš, plasirajući nam ideju, koju vjerovatno nisi osmislio ti, već je samo prenosiš od onih koji su je skovali i koji stoje u tvojoj pozadini, da "moramo biti spremni da se suočimo sa istinom o genocidu!", nema nikakve supstancijalne razlike. I jedno i drugo je jednako pogubno za sve nas i Republiku Srpsku. Kažem to zato što je čovjeku svejedno da li će u zatvor zbog svog kazivanja o Srebrenici otići po Inckovom ili tvom zakonu, kao što će i Republici Srpskoj biti svejedno da li ju je genocidnom nazvao Inckov ili Đokićev zakon, budući da između onoga što je kriminalno nametnuo Incko i onoga što bi da nam nametneš ti, i snage čiji si ti alter ego, nema suštinske razlike.
Osim toga, kako možeš, Petre, govoriti to što govoriš u Sarajevu, ili bolje rečeno za političko Sarajevo, kada Statut i Programski ciljevi Socijalističke partije Republike Srpske govore drugo u vezi sa slobodom, koja je poslije života najvažnija ljudska vrijednost. U Statutu tvoje partije je propisano (član 9) da su njeni ciljevi i zadaci "podsticanje i razvijanje stvaralaštva", te "izgradnja društva na osnovnim vrijednostima i socijalističkim idejama slobode", dok je članom 10. istog statuta propisano da će programske ciljeve i zadatke tvoja partija ostvarivati "borbom za slobodu, jednakost i zaštitu svih građana od bilo kakvih prinuda".
U Programskim principima tvoje stranke od 8. jula 2018. godine, dostupnim u PDF verziji na njenom internet portalu, zapisali ste (str. 3. te PDF verzije) da je vaš cilj da "omogućite kvalitetno obrazovanje i znanje". Taj cilj zatim razrađujete u Programskim principima tako što na str. 47. kažete da su ciljevi Socijalističke partije u sistemu obrazovanja "unapređenje dostupnosti, pravednosti i ravnopravnosti u obrazovanju", te da "svi građani Srpske moraju da imaju ravnopravan pristup obrazovanju i znanju", dok ste na str. 49. Programskih principa zapisali da "paralelno sa obrazovanjem i nauka i istraživanje u Republici Srpskoj moraju da uhvate korak sa savremenim tendencijama napretka u svijetu".
Petre, nema ništa od svega toga, ni razvoja stvaralaštva, ni pristupa znanju, ni napretka nauke i naučnog istraživanja, ako bi u djelo bilo sprovedeno ovo što ti zagovaraš, želeći da nam umjesto Inckovog nametneš tvoj zakon. Vidiš, sloboda za koju se tako deklarativno zalažete ti i socijalisti u Statutu i Programskim principima tvoje partije je temeljno stanje svakog čovjeka koje mu omogućuje izbor između spoznatih mogućnosti ponašanja. A da bi čovjek, ma koje vjere i nacije bio, mogao da spozna te mogućnosti, ne smiju mu se postavljati prepreke u njihovom istraživanju i otkrivanju, niti mu prijetiti krivičnim djelom i zatvorom ako otkrije i dokaže da službena istina nije istina. To je sama (kvint)esencija svake nauke, pa bez toga, bez tako pojmljene nauke i istraživanja, Republika Srpska neće moći uhvatiti korak sa savremenim tendencijama napretka u svijetu, za šta se deklarativno zalažete u svojim Programskim ciljevima.
Jer, ponoviću sada nešto o čemu sam već pisao, svugdje u civilizovanom svijetu jedno od osnovnih ljudskih prava je pravo na slobodu misli i slobodu izražavanja misli, odnosno sloboda govora. To pravo može da podliježe ograničenjima samo u interesu nacionalne bezbjednosti, pa zato država ima pravo da, na primjer, propiše kao krivično djelo kada neko prijeti upotrebom fizičke sile. Ta prijetnja jeste izražavanje misli, ali ona ne može uživati pravo na slobodu, jer se njome dovodi do nasilja od kojeg se društvo i država moraju braniti. Ili, nikome nije dozvoljeno i ne treba biti dozvoljeno da izražava misli kojima izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost.
Htjedoh ovime reći, na primjeru naše sumorne stvarnosti, da niko nema pravo da, pozivajući se na slobodu izražavanja misli, vrijeđa porodice žrtava proteklog rata, bez obzira na to kojoj naciji i vjeri pripadale te žrtve i njihove porodice, jer se time izaziva nacionalna i vjerska mržnja. To su, dakle, ograničenja koja svaka država ima pravo da postavi u odnosu na slobodu izražavanja misli. Ali takva ograničenja već postoje u našem krivičnom zakonodavstvu, pa zato ne trebaju ni Incko, a ni Petar da nam izmišljaju i nameću toplu vodu. Jer, već imamo tu vodu u vidu krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, zatim krivičnog djela napada na ustavni poredak, koje se između ostalog čini i verbalnim putem - prijetnjom upotrebe fizičke sile, odnosno krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti nekog lica koje se čini ozbiljnom prijetnjom, dakle verbalnim putem, to jest izražavanjem misli.
Osim ovih primjera, država nema pravo da ljudima zabranjuje da slobodno izražavaju misli, pa i da tim mislima kritikuju sudske odluke. Kod nas se već odomaćilo potpuno pogrešno shvatanje, u kojem se kaže "sudske odluke se moraju poštovati". Umjesto ovog iščašenog shvatanja, treba znati da se sudske odluke, kad postanu pravnosnažne, jedino moraju izvršiti, pa i upotrebom prinude, prema onim licima na koje se odnose. I ništa više od toga.
To drugim riječima znači da se ljudima ne smije zabranjivati da misle o presudama i da te misli javno izraze, te da u svojim mislima podvrgnu kritici neistine i druge defekte sadržane u presudama, ma koji sud da ih je donio. E upravo to je Incko svojom samovoljom zabranio da se čini. I ta zabrana je, u suštini, propisana samo za Srbe, a sada bi Petar Đokić to Inckovo nasilje nad slobodom da samo prepakuje u svoj zakon. To bi, praktično, značilo da će bošnjačka djeca u školama i bošnjački studenti na fakultetima imati pravo da im se saopštavaju misli iz presuda Tribunala u Hagu koje konveniraju isključivo bošnjačkoj populaciji, a da bošnjački intelektualci i profesori pišu knjige i drže predavanja takođe u istom pravcu, dok je srpskim intelektualcima i profesorima zabranjeno da ne samo srpskoj djeci i studentima, već i cjelokupnoj javnosti napišu knjige i drže predavanja kojima bi im naučnom argumentacijom i dokazima objasnili i ukazali na neistine sadržane u presudama određenih sudova.
Petre, kada se tako postupa, a ti si spreman na to, onda time samo pokazuješ svoje licemjerje, radeći jedno u institucijama Republike Srpske, kako bi ostao na ministarskoj poziciji, a onda čineći sasvim suprotno od toga kada odeš u Sarajevo. Zato je bolje da ti najprije napustiš ministarsku fotelju i fotelju šefa stranke, jer ćeš u protivnom urnisati i fotelju i stranku. Pa onda nastavi pričati do mile volje to što pričaš u Sarajevu.
Nije ljudski, Petre, pričati i raditi kao ministar jedno, zatim otići u Sarajevo i pričati sasvim drugo, a onda se vratiti u Republiku Srpsku i mirno nastaviti tvoje ministrovanje kao da se ništa nije dogodilo. A dogodilo se da grđe teško može biti, ne samo za Socijalističku partiju Republike Srpske, koja u svom Statutu i Programskim ciljevima piše jedno, a njen šef radi sasvim drugo, već je sve to flagrantno iskazivanje spremnosti za atak na slobodu govora, slobodu naučne misli i istraživanja, a u konačnom i spremnost za atak na Republiku Srpsku. Neki bi sve to nazvali autošovinizmom. I ne bi pogriješili.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.