Kolumne

Lov na Srbe

Lov na Srbe
Foto: N.N. | Lov na Srbe

Nevjerovatno je koliko se ponavlja istorija na našim prostorima, a jedino nevjerovatnije od toga je koliko mi to zaboravljamo i olako prelazimo preko toga, pokazujući i time krajnji nemar i nepoštovanje prema sebi.

Ostalo je zabilježeno, što se ne može sakriti, da je onomad, za vrijeme vladavine Austrougarske, ta tamnica naroda putem svoje Zemaljske vlade u Sarajevu odmah po okupaciji 1878. godine otpočela s politikom davanja prednosti latinici nad ćirilicom. Kako je svojevremeno zapisao Vojislav Bogićević u svojoj knjizi "Pismenost u Bosni i Hercegovini", štampanoj 1975. godine u izdanju tadašnje izdavačke kuće "Veselin Masleša" u Sarajevu, "forsiranje latinice se manifestovalo ne samo u zapostavljanju ili potpunom eliminisanju ćirilice iz državnih nadleštava nego i u nametanju latinice pravoslavnim opštinama ne samo u školskim nego i u crkvenim poslovima" - str. 265. navedene knjige. Takva politika je primjenjivana u kontinuitetu, a svoju kulminaciju je doživjela 1914. i 1915. godine.


Možda će vas zanimati i ovo:

Milan Blagojević podnosi ostavku zbog Incka: Odgovor kriminalu OHR-a 


Naime, oslonivši se na primarne istorijske izvore, zabilježio je Vojislav Bogićević u istoj knjizi da se austrougarski ministar rata general Krobatin u to vrijeme "izjasnio ne samo za pitanje naziva narodnog jezika u Bosni i Hercegovini nego i za pitanje zabrane ćirilice. U obrazloženju svog prijedloga 1915. godine general Krobatin smatra da je prema shvatanju jugoslovenskih naroda ćirilsko pismo pismeni način izražavanja srpskog jezika, pa je prema tome i pismo veleizdajničkog karaktera. General Krobatin predlaže za onoga ko se ogriješi o zabranu ćirilice novčanu kaznu od 50 do 1.000 kruna".

Nema šta, ovo je školski primjer ličnog ludila koje će biti kolektivizovano jer je ono, da bi tragedija bila kompletna, doživjelo i svoje opredmećenje. Naime, Zemaljska vlada u Sarajevu je citirano ludilo generala Krobatina, na insistiranje generala Stjepana Sarkotića, posljednjeg zemaljskog poglavara BiH (koji je na tom mjestu naslijedio Oskara Poćoreka), 10. novembra 1915. godine pretvorila u naredbu u kojoj, kako ističe Vojislav Bogićević (str. 271-272. navedene knjige), glavne tačke glase ovako (čitaocima uzgred skrećem pažnju da su čak i ovakve okupatorske vlasti ovdašnji jezik nazivale srpskim, odnosno hrvatskim, a ne bosanskim): "a) Sve bosansko-hercegovačke vlasti, uredi i zavodi upotrebljavaće u pismenom srpskohrvatskom saobraćaju samo latinicu (čl. 1); b) U svijem zemaljskijem nastavnim zavodima sa srpsko-hrvatskim nastavnim jezikom upotrebljavaće se u nastavi samo latinica (čl. 1.4); c) Knjige u narodnim osnovnim školama štampane ćirilicom imaju se odmah zamijeniti knjigama štampanim latinicom (čl. 5).

Nadalje se naređuje da učenici srpsko-pravoslavne vjere prvog razreda odmah moraju da prestanu da uče ćirilicu." To je, kako s pravom ističe Vojislav Bogićević, bio kraj ćirilice u BiH pod Austrougarskom. Bio je to ne samo kraj jednog pisma i ljudske pameti, već su ovakve naredbe značile i otvoreni lov na pismo srpskog naroda, a time i lov na Srbe, i to svakog od njih koji bi se usudio da piše ćirilicom.

Podsjetih sebe i sve nas na ovu patologiju, jer između nje i onog što je 23. jula ove godine učinio visoki predstavnik Valentin Incko nema nikakve suštinske razlike. Incko je tog 23. jula nametnuo svoju samovolju, baš kao što je onomad austrougarski ministar rata general Krobatin predložio za onoga ko se ogriješi o zabranu ćirilice novčanu kaznu od 50 do 1.000 kruna. Njegovo ludilo je, kako je pokazano, doživjelo ostvarenje u praksi, a u suštini na isti način je to sada učinio i Valentin Incko nametnuvši svoj tzv. zakon o zabrani negiranja genocida.

On to, kao i onaj Krobatin, čini tiranski, jer ne postoji nijedan, ali bukvalno nijedan, pravni izvor koji bi mu dozvolio da u BiH nameće zakone niti da tim zakonima propisuje krivična djela i kazne. Ne postoji nijedan pravni akt (konvencija, pakt, deklaracija, rezolucija) bilo kog organa Ujedinjenih nacija kojim bi visokom predstavniku bilo dato takvo pravo niti u tom pravcu postoji bilo kakav međunarodni ugovor (bilateralni ili multilateralni). Ni fantomski tzv. Savjet za primjenu mira u BiH nikada to nije učinio, pa ni u bonskim zaključcima iz 1997. godine, jer u tim, kao ni u bilo kojim drugim zaključcima, nikada nije upotrijebljena riječ zakon, odnosno da visoki predstavnik može da donosi zakone. Zato Incko, kao i svi drugi visoki predstavnici prije njega, obmanjuje domaću i svjetsku javnost navodeći da je svoje tzv. "krivično djelo zabrane negiranja genocida" donio na osnovu tačke XI.2. zaključaka tzv. Savjeta za primjenu mira iz Bona 1997. godine.

Ne bih da šire pišem o ovoj zloupotrebi i kriminalu Valentina Incka, jer sam to u dovoljnoj mjeri već učinio u mom tekst "Odgovor kriminalu OHR-a". Umjesto, dakle, ponovnog objašnjavanja tog Inckovog kriminala, ovdje bih da ukažem kako je odlukom Valentina Incka od 23. jula 2021. godine otvoren lov na Srbe.

Nemojte se čuditi ovoj tvrdnji, jer njena istinitost proizlazi iz onoga na šta ću ukazati u nastavku. Svugdje u civilizovanom svijetu jedno od osnovnih ljudskih prava je pravo na slobodu misli i slobodu izražavanja misli. To pravo može da podliježe ograničenjima samo u interesu nacionalne bezbjednosti, pa zato država ima pravo da, na primjer, propiše kao krivično djelo kada neko prijeti upotrebom fizičke sile. Ta prijetnja jeste izražavanje misli, ali ona ne može uživati pravo na slobodu, jer se njome dovodi do nasilja od kojeg se društvo i država moraju braniti. Ili, nikome nije dozvoljeno i ne treba biti dozvoljeno da izražava misli kojima izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost.

Hoću reći, na primjeru naše sumorne stvarnosti, da niko nema pravo da, pozivajući se na slobodu izražavanja misli, vrijeđa porodice žrtava proteklog rata, bez obzira na to kojoj naciji i vjeri pripadale te žrtve i njihove porodice, jer se time izaziva nacionalna i vjerska mržnja. To su, dakle, ograničenja koja svaka država ima pravo da postavi u odnosu na slobodu izražavanja misli. I takva ograničenja već postoje u našem krivičnom zakonodavstvu, u vidu krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, zatim krivičnog djela napada na ustavni poredak, koje se između ostalog čini i verbalnim putem -  prijetnjom upotrebe fizičke sile, odnosno krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti nekog lica koje se čini ozbiljnom prijetnjom, dakle verbalnim putem, to jest izražavanjem misli.

Osim ovih primjera, država nema pravo da ljudima zabranjuje da slobodno izražavaju misli, pa i da tim mislima kritikuju sudske odluke. Kod nas se već odomaćilo potpuno pogrešno shvatanje koje bi da se nametne, u kojem se kaže "sudske odluke se moraju poštovati". Umjesto ovog iščašenog shvatanja, treba znati da se sudske odluke, kad postanu pravnosnažne, jedino moraju izvršiti, pa i upotrebom prinude, prema onim licima na koje se odnose. I ništa više od toga.

To drugim riječima znači da se ljudima ne smije zabranjivati da misle o presudama i da te misli javno izraze, te da u svojim mislima podvrgnu kritici neistine i druge defekte sadržane u presudama, ma koji sud da ih je donio.

E upravo to je Incko svojom samovoljom zabranio da se čini. I ta zabrana je, u suštini, propisana samo za Srbe. To znači da će bošnjačka djeca u školama i bošnjački studenti na fakultetima imati pravo da im se saopštavaju misli koje konveniraju isključivo bošnjačkoj populaciji, a da bošnjački intelektualci i profesori pišu knjige i drže predavanja takođe u istom pravcu, dok je srpskim intelektualcima i profesorima zabranjeno da srpskoj djeci i studentima napišu knjige i drže predavanja kojima bi im naučnom argumentacijom i dokazima objasnili i ukazali na neistine sadržane u presudama određenih sudova.

Ukoliko bi se neko od tih studenata ili profesora na času, koji je javan, ili na bilo kom drugom javnom mjestu i usudio da iznese valjanu kritiku tih presuda, mora biti spreman na odstrel, jer je otvorena sezona lova na Srbe i sve druge koji ne misle kao Incko. Baš kao što nam je Austrougarska onomad zabranila da pišemo ćirilicom i lovila i sankcionisala svakoga ko bi se usprotivio toj neljudskoj zabrani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije