Ne prestaje medijski rat između ministra bezbjednosti Dragana Mektića i Ružice Jukić, potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (VSTS). Povremeno se u polemiku ubaci poneko saopštenje iz Tužilaštva BiH, da čorba bude gušća. Nema književne vrste u koju bi se ova javna blasfemija mogla svrstati. I gotovo da nema sličnog primjera u primitivnoj praksi javnog blaćenja, koju su, sa dolaskom demokratije, u medijski prostor uveli političari.
Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi u tu kaljugu od javnog govora moglo zagaziti pravosuđe, i to na najvišem državnom nivou! A bilo je, izgleda, neminovno.
Svakodnevno osluškujem glas javnosti i vidim da se na sukob prenio sindrom farme. Ljudi navijaju, imaju svoje favorite, jedva čekaju nastavak... Trenutno je Mektić (Zmaj od Prnjavora, kako ga zovu njegovi fanovi) u taktičkoj prednosti.
I sam sam pao u tu navijačku zamku. Mektić mi postaje sve zanimljiviji i simpatičniji. Ima nečeg prostodušnog, poštenog i iskrenog u njegovoj retoričkoj nespretnosti. Govori jednostavno, ne petlja, ne trudi se da bude učen. Vjeruje u ono što govori. Izliv srca u mozak, što bi se reklo. Nema u njemu osornosti, nema primitivne nadmenosti. Nema ni mudrosti da se zaustavi pred prostaklukom, ali ne uzvraća istom mjerom. Prosto, ne ostaje dužan! Plemenska pravda, po svemu sudeći.
Iako nije političar od karijere, Mektić vješto koristi zavodljivost populističkog javnog obraćanja. Prirodni talenat! Nekako mu to pristaje pa mu se i glas daleko čuje. Narod traži junaka koji liči na njega, koji ga razumije i koji mu je ostao u svemu blizak. Trampizam na naš način! Mogu se Mektiću podsmijevati i zbijati šale na njegov račun, ali običan svijet Mektiću vjeruje i kad je nevjerovatno.
Koliko god Mektić zna šta se od njega očekuje, toliko njegovi protivnici ništa ne razumiju. Njihov odgovor se svodi na frazu "otkud pravo političaru da se petlja u pravosuđe"! Ta pogubna poštapalica pokazuje zabrinjavajuće nerazumijevanje odnosa pravosuđa i politike. Možda Mektić baš i ne razumije dobro gdje je demarkaciona linija između uplitanja izvršne vlasti u rad pravosuđa, ali on odlično razumije da nije isto komentarisati rad pravosudnih institucija i petljati se u konkretne sudske predmete. I on tu, koliko vidim, ne pravi greške.
Ljudi koji u javnosti istupaju u ime pravosuđa zaboravljaju da je Mektić više od svih funkcionera izvršne vlasti pozvan da sarađuje sa pravosuđem i da komentariše njegov rad i dostignuća. Evropska zajednica bezbjednost i pravosuđe tretira kao jedno i jedinstveno polje na koje će se odnositi pretpristupni pregovori. O tim pitanjima u ime BiH sa Briselom razgovara ministar Mektić. On mora znati kakvi su rezultati pravosuđa kada je u pitanju borba države BiH protiv korupcije, šta je sa sprečavanjem pranja novca i kako stoje stvari sa finansiranjem terorističkih organizacija. Dakle, Mektić je državna adresa! On je nezaobilazan partner pravosuđa sa kojim se mora sarađivati, bez obzira na to da li je u Sarajevo došao u starom golfu i da li je diplomirao na policijskoj višoj školi ili na pravnom fakultetu. Voditi rat sa Mektićem je suludo. U tom ratu gubitnik može biti samo pravosuđe!
Ministar Mektić može u javnom diskursu da pređe granicu, da padne ispod svog nivoa; može i da ne razumije neke stvari, može i da pogriješi. Ljudi iz politike su nas navikli na olako baratanje teškim riječima. Ljudi iz pravosuđa ne smiju da prave takve greške! Oni u dijalogu sa političarima moraju sačuvati dostojanstvo profesije i ugled koji se od njih očekuje. Oni moraju sa sagovornicima razgovarati jezikom činjenica, kristalno jasnih i svakom razumljivih. Ljudi iz pravosuđa ne smiju da odgovaraju uvredama. Sagovornik, ma kakav bio, ne smije se ponižavati.
Spuštati se u brlog legalizovanog komunikacijskog primitivizma, sramota je za pravosudnu profesiju. U ratu sa Mektićem VSTS sramoti i sebe i pravosuđe.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.