Kolumne

Moramo se prilagoditi, čeka nas neizvjesna 2023. godina

Moramo se prilagoditi, čeka nas neizvjesna 2023. godina
Foto: Nezavisne novine /Arhiva | Moramo se prilagoditi, čeka nas neizvjesna 2023. godina

Sveti januar, kako kolokvijalno zovemo prvi mjesec svake godine, polako se završava. Privredna društva svode račune za 2022. godinu.

Polako dobijamo saznanja kakvi su nam rezultati, jesmo li bili uspješni u privredi ili nismo. Okupljaju se porodice na druženjima i svako nastoji saznati kakav je bio onaj drugi, da bi odredio kakav je bio sam.

Mjereći se sa drugima, možda i nije neka sreća. Ispravnije je mjeriti se sa sobom od juče, od prije godinu dana. Traže se razlozi za zadovoljstvo, traže se razlozi za uspjeh. Većina nas vjerovatno nije ostvarila sve zacrtane ciljeve za prethodnu godinu, ali ako smo bili obrazovaniji, bogatiji, srećniji, trebalo bi da budemo zadovoljni.

Pogotovo ako u obzir uzmemo u kakvim okolnostima djelujemo. Svijet se mijenja ubrzano. Neizvjesnost je veća nego ikada do sada. Od Drugog svjetskog rata količina neizvjesnosti nije bila veća. Ako posmatramo američka tržišta kapitala, oscilacije su na nivou 2008 godine. Ostvareni prinosi na akcije i obveznice su katastrofalni.

Performanse su najlošije u ovom vijeku. Inflacija je ostavila trag na dužničkim, a neizvjesnost na vlasničkim. Ipak naš ekonomski sistem, sistem Republike Srpske, nastavio je da funkcioniše. Problemi su svakodnevni, izazovi konstantni, a pravac u kojem svijet ide totalno neizvjestan. Jedini saveznik nam je vjera. Vjera u bolju budućnost, vjera u sebe i povjerenje u druge.

Privreda je radila dobro, profiti su rasli. Podaci naše Poreske uprave ukazuju na to da ekonomski sistem funkcioniše i da imamo potencijal za mnogo više. Realni ekonomski rast u 2022. godini je drugi po veličini u posljednjih 10 godina. Zaposlenost je povećana i rekordna je. Fond plata u Republici Srpskoj je veći za 600 miliona KM, nego godinu prije. Ovo povećanje očuvalo je privatnu potrošnju domaćinstava koja je bila pogođena inflacijom koja u svijetu nije viđena u posljednjih 40-50 godina. Ekonomska šteta od inflacije na privatnoj potrošnji je jednu milijardu KM. Toliko su naša domaćinstva morala izdvojiti više da bi očuvala isti nivo životnog standarda. Privreda je morala izdvojiti više za dohotke svojih zaposlenih, kako bi očuvala životni standard svojih radnika, kako bi ih zadržala na radnim mjestima, kako bi odgovorila šansama i izazovima godine iza nas. Hronični nedostatak radne snage u zemljama Evrope stvara tendenciju da se nude radna mjesta na tim poslovima našim radnicima.

Daleka Kanada nudi radna mjesta putem plakata na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ovaj trend će se nastaviti, ovaj trend će se ubrzati. Tek predstoji bitka za radnike i za zaposlene. Stimulisanje tražnje, očuvanje radnih mjesta, dohodaka u 2020. godini, godini kovida, ranije mjere stimulisanja privrede u kombinacijama sa krizom u lancima snabdijevanja i ratom u Ukrajini proizveli su inflaciju, koja je tihi ubica ekonomije. Već sada se vode rasprave koji je nivo inflacije poželjan. Preispituje se ciljana inflacija od 2%, koja se smatra standardom za stabilan ekonomski rast. Zagovara se nivo od 3-4% u razvijenim zemljama.

Nisu pronađeni argumenti zbog čega je nivo od 2% prihvatljiv, a nije prihvatljiv nivo od 3-4%. Ali je činjenica da se u uslovima ekspanzivnih politika monetarnih vlasti povećava manevarski prostor, kamatnim stopama može se više uticati nego sada, kada je ciljana inflacija 4%.

To daje prednost grupi ekonomista koji zagovaraju veću stopu inflacije. Takođe, veće stope inflacije olakšavaju servisiranje javnih dugova, a nivo ekonomske aktivnosti u nominalnom iznosu je veći, što smanjuje ukupni i javni dug. Ovo opet povećava fiskalni prostor, za nove investicije, povećava arsenal instrumenata za borbu protiv budućih kriza.

Ako razvijeni svijet zagovara inflaciju koja je veća, šta treba da čini manje razvijeni svijet ili nerazvijeni? Šta treba da činimo mi? Pa za naše ekonomske sisteme, sisteme sličnih karakteristika kao Bosna i Hercegovina, inflacija između 4-7% se smatra prihvatljivom.

Ovo se smatralo prihvatljivim kada je zlatno pravilo inflacije od 2%. Ako se ono mijenja, onda se mijenjaju i prihvatljivi nivoi za BiH. Da li ćemo živjeti u vremenu gdje je inflacija u svijetu prihvatljiva na nivou od 3-4%, a u BiH između 5 i 10%? Misaoni eksperiment života u takvom vremenu je nešto što bi trebalo da razmotrimo. Razloga za to imamo više. Ukoliko smo u prethodnom periodu živjeli u deflatornom vremenu, vremenu inflacije ispod željene granice od 2%, realno je očekivati da ćemo jedan period živjeti u periodu višeg nivoa inflacije preko 2%.

Ukoliko oni kojima je uloga data nisu uspijevali da održe cjenovnu stabilnosti na nivou 2%, više su bili ispod granice, nego iznad, javlja se problem. Problem je u kredibilitetu što institucija, što instrumenata koji su se koristili ili se koriste.

Iste institucije će koristiti iste instrumente da se izbore sa problemima, ali sada sa suprotne strane. Nastojaće obuzdati inflaciju, sa ciljem vraćanja kredibiliteta i vjere u njihovo funkcionisanje. Tradicionalne društvene institucije, način organizacije iz prethodnog perioda se evolucijom mijenjaju, mijenja ih okruženje.

Promjene koje su stalne stavljaju pred izazov organizaciju. Iako odgađanje krize, odgađanje promjene nije dobro, jer sistemi koji žive u prosperitetu i bez problema u stvari sitne probleme zanemaruju, vremenom se gubi sposobnost odgovora na krizu.

Teško se mijenjamo kada funkcionišemo dobro, ali da li znamo možemo li bolje? Zato krize koje smo preživjeli od rata naovamo treba da posluže kao lekcije i iskustvo. Da li smo došli do prelomne tačke, gdje godišnji planovi, trogodišnji planovi, sedmogodišnje strategije više nisu instrument upravljanja? Ukoliko oni nisu od koristi, šta jeste? Pristupilo se jačanju kapaciteta za razvoj projekcija, scenario analizama i onda se javljaju događaji koji nisu viđeni, od svjetske finansijske krize, krize evrozone, kovida-19, rata u Ukrajini. Najavljuje se veliki rizik sajber sigurnosti, gdje će zemlja stati u digitalnom smislu zbog sajber napada.

Mi kao društvo idemo u digitalni svijet, ovaj rizik postaje značajan. Vrijeme provedeno sa mobilnim telefonom je duže od vremen koje provodimo sa porodicom. Na koji način mala, otvorena ekonomija može da funkcioniše. Složićemo se da kohezija društva doprinosi, a ne odmaže. Složićemo se da dobre rezultate treba priznati, ali da se ne treba dobrim rezultatima zanijeti.

Složićemo se da, ako imamo drugi ekonomski rast po veličini u realnim veličinama u prethodnih deset godina, to jeste nešto dobro, a ne loše. Ako imamo rekordan broj zaposlenih, da je to dobro, a ne loše. Složićemo se, ako nam je nivo duga u odnosu na BDP na nivou od prije 15 godina, da je ista početna pozicija kao prije 15 godina. Da nije loše nego isto. Možemo se složiti da smo u 15 godina izvršili konvergenciju dohodaka ka EU određenom brzinom.

Možemo se zapitati da li smo kao društvo spremni da idemo brže. Ako idemo bržim tempom nego prije, promjene u ekonomskom sistemu su češće. Od 2010. godine dohodak u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini je konvergirao prema dohotku Evropske unije. Dok smo 2010. godine bili na četvrtini dohotka, 2021. godini smo na trećini.

Prosječna konvergencija za period u prethodnih 15 godina je niža nego za posljednje tri. Svjedoci smo da su u našem ekonomskom sistemu bile velike promjene u posljednje tri godine. U narednom periodu živjećemo u neizvjesnim vremenima, svijet ne zna u kojem pravcu ide, kako ćemo znati mi? Mi se moramo prilagoditi.

Interesantna je činjenica da statističke mjere, ekonomski podaci koji se objavljuju su na individualnom nivou, kada se odobrava kredit posmatra se individualna kreditna sposobnost. Ipak, kada posmatramo privatnu potrošnju, posmatramo potrošnju domaćinstava.

U Republici Srpskoj posljednji podatak koji imamo je da kod nas obitava 408.000 domaćinstava, da je prije 10 godina prosječan broj zaposlenih bio 238.000, da je potrošnja bila 6,3 milijarde, danas je to drugačije, danas je to više. Danas je zaposleno 290.000 radnika, a potrošnja je preko devet milijardi KM. Da li u narednom periodu treba da mjerimo efekte ekonomskim, društvenih, političkih odluka na to kako se odražava na domaćinstvo, na porodicu. Na kraju, iako smo svi individue, pojedinci, smisao života je porodica, pripadnost nečemu. Svi vjeruju u nešto. Pojedini vjeruju u religiju, neko u zdrav život, u rad, u neku ideologiju.

Smisao života je vjerovanje, a izuzetno korisni članovi i saveznici u budućnosti će biti oni koji se bave pitanjem vjere i vjerovanja. Jer da bi se živjelo, da bi se opstalo u nestabilnim vremenima, u vremenu neizvjesnosti, moramo u nešto vjerovati. Vrijeme napetosti, tenzija, stresa, brzine, stalnih kontradiktornih informacija destabilizuje sistem, porodicu, pojedinca. Pojedini ekonomski sistemi usvojili su ponašanje na osnovu racionalnih obrazaca, na osnovu budućih projekcija, razvijali su sopstvene modele.

Na osnovu toga su pravili planove, strategije, usvajali su obrasce ponašanje. Napoleon je u svom životu imao mnogo manje informacija nego što to ima današnji čovjek, onaj ko brine o porodici, o sistemu, o društvu, rukovodilac, premijer, ministar ili predsjednik.

Napoleon je započeo bitku, ona je dobijena, poslije se dobije informacija šta je za ručak, na to se svodio nivo informacija tog doba. Danas se u Bosni i Hercegovini u prosijeku na svaka dva minuta objavi jedna vijest ili oko 750-1.000 novih informacija u toku dana. Naše iskustvo, obrazovni sistem, porodične vrijednosti, arhaično u nama, naših predaka nije nas učilo kako da se danas ponašamo.

Postavlja se pitanje šta je ispravno, šta nije. Postavlja se pitanje odlučivanja u uslovima neizvjesnosti. Zatim se tu javljaju upravljači rizicima, koji nastoje kvantifikovati neizvjesnost i pružiti rješenje. Dva puta godišnje međunarodne finansijske institucije koje su dobile mandat da brinu o ekonomskom stanju u svijetu ili pojedinoj ekonomskoj cjelini kakva je npr. evrozona objavljuju podatke. Posljednji objavljeni podaci za 2023. godinu su loši, problematični, pesimistični. Na osnovu tih projekcija zauzima se osnovni scenario u budžetima, poslovnim planovima.

Objave se obično dešavaju u aprilu, oktobru ili decembru, zauzima se položaj osnovnog scenarija, uzimaju se različite varijable, svako ima neko svoje iskustvo i metodologiju. Na osnovu tih iskustava i metodologije se određuje ponašanje pojedinih ekonomskih sistema, učesnika, države, privatne firme, pojedinca ili porodice. Zajednička karakteristika svih procjena je da nisu apsolutno tačne i to je smisao procjene. Ali one daju neki okvir, međutim kada imamo svijet kakav imamo, kada ništa nije kao što je bilo… Kada nakon svih procjena, u januar, danima nakon Božića, ekonomski sistem koji je zaslužan za trećinu svjetskog ekonomskog rasta saopšti da se otvara, da ukida politiku nulte tolerancije ka riziku, da procjenjuje da će ostvariti ekonomski rast od 6%, svi planovi, sve procjene dotada padaju u vodu. U takvom vremenu živimo. Vremenu neizvjesnosti. Jedini saveznik u takvom vremenu je vjera u budućnost, u bolje sutra, vjera da će sve biti u redu, da krize prolaze, da se one ponavljaju, da mi izlazimo sa iskustvom, jači i kao društvo na većem nivou dohotka. Naš osnovni saveznik postaje onaj koji pozitivno razmišlja, onaj koji vjeruje u bolje sutra, koji zna šta vjera znači. U vremenu nestabilnosti vjera nam je saveznik. Vjerujmo da će i 2023. godina biti godina uspjeha, prosperiteta, porodičnog mira, sreće i godina većeg nivoa dohotka. Vjerujmo da smo bolji danas, nego juče. Vjerujmo u bolje sutra. Vjerujmo u sebe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije