Dok posmatram događanja u Srbiji posljednjih mjeseci, kroz glavu mi prolazi ubjedljivo najpoznatija pjesma kultne grupe "Škorpionsi" "Vjetar promjena". Kako vjetar promjena nije u duhu srpskog jezika, u naslovu se nađe riječ vihor.
Uglavnom, Srbija je ušla u procese čiji ćemo ishod vidjeti u godinama koje dolaze, ali je već danas jasan njihov smjer i namjera. Međutim, kako sam profesionalno najviše zainteresovan za dešavanja u monetarnoj i finansijskoj sferi, moram priznati da mi ponašanje Narodne banke Srbije, odnosno njihovih predstavnika, već neko vrijeme ide na živce i to kako populizmom tako i kratkovidnošću koja odudara od opšteg smjera promjena.
Tako se danas mnogi dive sposobnosti aktuelne guvernerke da kontroliše inflaciju i stabilizuje devizni kurs. Prije nje su ovo pokušavali brojni guverneri sa daleko većim pedigreom/kredibilitetom u finansijskim (Jelašić) ili akademskim krugovima (Šoškić), ali nijednom nije pošlo za rukom. Pa šta je onda "čarobni štapić" gospođe Tabaković?
Jednostavno, podrška cijele Vlade, a i onih koji tu vlast podržavaju u zemlji i inostranstvu! To je ono što njeni prethodnici nisu imali, a što pravi razliku. Jer poznavanje kretanja kursa nije nikakav bauk. Kurs se kreće u skladu sa promjenama ponude i tražnje za valutama. Vlasti Srbije su stabilizujući političku situaciju i privlačeći investicije iz inostrantva stabilizovali i tokove kapitala sa inostranstvom i time stabilizovali devizni kurs. Potrebno je zapaziti i to kako je u Srbiji devizni kurs najznačajniji pokretač inflacije pa je njegova stabilizacija povoljno uticala i na stabilizaciju cijena uz nekoliko drugih faktora.
Sve ovo govori da su ciljevi Vlade Srbije i Narodne banke Srbije u proteklom periodu praktično bili istovjetni, iz čega je NBS profitirala. Međutim, ovo Narodnu banku uvlači u zamku koja bi im se brzo mogla obiti o glavu. Naime, teoretski utemeljeno, a kroz istoriju je potvrđeno da se ciljevi fiskalnih i monetarnih vlasti skoro nikada ne podudaraju (izuzetak mogu biti samo centralne banke bogatih i moćnih zemalja, ali kako kažu Rimljani "što je za Jupitera nije i za vola"). Cilj monetarnih vlasti trebalo bi da bude cjenovna stabilnost, a fiskalnih razvoj. Srbija će kroz nekoliko mjeseci ili godina, svejedno, doći u situaciju da će se ciljevi fiskalnih i monetarnih vlasti opet razići u većoj ili manjoj mjeri. Tada bi sadašnje "bratimljenje" monetarne sa fiskalom vlašću mogla skupo da košta NBS i kroz nju građane sa fiksnim primanjima.
Rizik povećava i to što je postojeća guvernerka dovedena "na silu", odnosno kroz dopune Zakona o NBS, nakon koje je bivši guverner morao da abdicra mnogo prije isteka njegovog mandata. Dodajmo tome i da ciljevi NBS ni prije ni sada nisu baš najjasnije definisani (u Zakonu o NBS postoji hijerarhija koja je češće kršena nego poštovana) i sadašnja situacija se ne čini baš tako ružičastom.
Zbog toga bi neko (nažalost, takvu težinu, izgleda, ima samo jedna manje poznata organizacija sa akronimom MMF) trebao da šapne motoru promjena u Srbiji (izvjesnom A.V.) da je u najboljem interesu Srbije da iskoriste povoljnu situaciju i ustoliče Narodnu banku na novim principima sličnijim onima koje je ta organizacija oktroisala u BiH.
Time bi kratkoročna cjenovna i kursna stabilnost prerasle u dugoročnije, dajući time Srbiji deceniju monetarne stabilnosti tokom koje bi treblo da sprovede suštinske reforme koje bi dovele do strukturnih promjena (rasta konkurentnosti i svih drugih privrednih pokazatelja). Nažalost, mi u BiH smo svoju deceniju monetarne stabilnosti u priličnoj mjeri protraćili što bi trebalo da bude opomena Srbiji da nikada ne spava na lovorikama uspjeha, već da nastavlja sa reformama sve dok se u potpunosti ne priključi evropskoj porodici (EU i EMU).
Ipak, treba priznati da je fiksiranje kursa vrlo opasna igra ako vam nedostaje volje za reformama. Za početak morate se odreći korištenja politike deviznog u svrhu ispravljanja spoljnotrgovinske neravnoteže. To, doduše, i nije neko odricanje za Srbiju, budući da se ova politika i do sada pokazala u potpunosti beskorisnom. Zatim, tu je problem vezanja domaće valute za valutu grupe zemalja sa različitim stanjem privrede i nekoreliranim privrednim ciklusima sa vašim, a što može dovesti do pritisaka za napuštanjem fiksiranja (upravo ono što se trenutno dešava u EMU sa Grčkom, Portugalom, Španijom itd). Problem apresijacije realnog deviznog kursa je takođe već izražen u Srbiji i prelazak na fiksni devizni kurs bi ga čak mogao umanjiti. Na kraju tu su i problemi krajnjeg uspjeha ili krajnjeg neuspjeha reformi koji se ogledaju u potencijalnom inflatornom pritisaku u slučaju obimnih deviznih priliva, odnosno socijalne neprihvatljivosti tzv. Hjumovog mehanizma prilagođavanja ako reforme ne daju rezultata. Međutim, svi ovi kontrarazlozi su u potencijalu, dok je dobitak koji bi Srbija imala od decenije monetarne stabilnosti konkretan i teško ga išta može zamijeniti.
Da sumiram moje razmišljanje. Ako Srbija želi da postane balkanski tigar, a izgleda da želi, ovaj potez je nešto što će morati da povuče i to vrlo skoro. To što se danas ovo čini nevjerovatnim, ne znači mnogo. Mnogo toga što se sada dešava se do prije samo godinu dana činilo nezamislivim.