Nenadmašni šampion, od nedjelje, 4. avgusta 2024. godine, i olimpijski, Novak Đoković je u finalu jednog od svojih najznačajnijih teniskih mečeva priredio pokaznu vježbu, pored svega ostalog, i iz patriotizma.
Pokazao je da nacionalno nije samo po sebi vrijednost, već da mu punoću određuje sadržaj koji mu svako od nas pojedinačno, i svi zajedno, kad smo okupljeni oko zajedničkih ciljeva, prislužimo! Na nacionalno znamenje imaju pravo samo oni koji su ga dostojni. Novak Đoković je posvjedočio ono što mi kao narod teško postižemo više od jednog vijeka: da budemo najbolji onda kada je najteže i najvažnije! Da se pobjedonosno uzvisujemo kad (ponajviše) zavisi od nas. U višedecenijskoj defanzivi, mi smo pretežno prosječni kad je najteže i kad se (i) mi pitamo za našu sudbinu.
Blistavi meč za olimpijsko zlato, koje ga samo utvrđuje na mjestu vjerovatno najboljeg sportiste svih vremena, uokviren je sa dva znakovita detalja, dvije moćne slike. Prva je, kako se to uobičava reći, Đokovićev "govor tijela" sa početka meča, posvećenost, nesvakidašnja usredsređenost i želja, koja u svim ljudskim poslovima stvara vrijednosni višak. Druga slika je još upečatljivija. To je Novakov iskren i naglašeno emotivan plač, koji će ostati jedno od najsnažnijih znamenja čitave njegove bogate i brojnim događajima obilježene karijere. Njegove suze nisu one uobičajene radosnice, kako bismo površno i na prečac bili skloni da ih protumačimo. Novakov plač je autentični izraz duhovne dubine i bićevne punoće koja krasi samo odabrane.
Po čemu je Novak Đoković potpuno unikatna pojava našeg vremena? Ne samo po tome što posjeduje vrline i sposobnosti najvećih sportista. Jer, da je tako, onda njegov fenomen i ne bismo posmatrali izvan sporta, od koga je toliko dobio, kako često voli da naglasi, i kome nije ostao dužan. Potpisnik ovih redova počeo je da prati Đokovićev put ka svakovrsnom sportskom Olimpu nakon jedne konferencije za štampu, tada mladog tenisera, koji još nije bio osvojio svoju prvu titulu. Po sabranosti, sposobnosti verbalizacije, impresivnoj razložnosti, sedamnaestogodišnji Novak Đoković je plijenio. Ni u sportu nije važan samo "govor tijela", već i onaj govor koji ozvučuje misli i otkriva tajnovitu unutrašnjost.
Kad bi se sačinila knjiga od Đokovićevih govora na ceremonijama dodjela nagrada na turnirima koje je osvojio ili koji su mu se izmakli u finalnoj borbi, bio bi to biserni primjer jezičkog umijeća, mentalne koncentracije, lijepog saglasja misli i emocija te vladanja situacijama povišene emotivnosti. Kao što ga praktično nema u njegovoj igri, prazan hod je stran i njegovim verbalnim iskazima. Zato napretek ima zavodljivog šarma i pitome duhovitosti, jer ovaj rođeni pobjednik shvata da je u osnovi svega čega se čovjek prihvati - igra, duhovno plemenitaško nadmetanje. Veličanstven kad pobijedi, on je uvijek dostojanstven kada izgubi. Za protivnika nađe birane riječi pohvale, a za sebe utjehe, ponekad i šarmantne pokude. Viteštvo koje iskazuje poslije igre, Đoković je bezbrojno puta posvjedočio u žaru, nerijetko iscrpljujuće borbe. Ne znam ni za jednog sportistu koji je toliko puta primjerenim gestovima nagradio briljantne poteze svojih protivnika. Ponovimo: on nadmetanje shvata prije svega kao duhovnu igru, jer je duh rodno mjesto svake, pa i sportske kreacije.
Uprkos svemu što je postigao i postiže, Novak Đoković nije postao medijska zvijezda, u kakve su se izmetnuli toliki sportisti znatno manjeg formata. On je po nečemu određujuće suštinskom bio i ostao starovremenski čovjek. On nikad nije bio idol, jer se to protivi njegovoj pitomoj vjerujućoj prirodi. Đoković je znatno više od toga, on je uzor, onaj koji one što ga poštuju diskretno poziva na podvig samoprevazilaženja.
I još nešto. Božidar Maljković je u jednom razgovoru prije nekoliko godina nabrajao vrline kojima je obremenjen Novak Đoković. Na kraju te podugačke liste, harizmatični predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije naglasio je da mu se posebno dopada što Novak nema nijedne tetovaže na svome tijelu. Nema, jer Novak dobro zna ono što je Dobrica Ćosić napisao na početku svojih Korena: "Samo su sitne ptice šarene, gavrani su crni, a ni orlovi se ne kite." Zašto da se obilježava onaj koji je tolikim darovima obilježen?! Zato se ni mi nemojmo euforično kititi perjem koje pripada samo Novaku, koji svoje olimpijsko zlato, kao i tolike uspjehe do sada, daruje svima nama, jer ima naglašen, a tako kultivisan osjećaj pripadništva srpskome narodu. I po tome je on poseban, a taj osjećaj da igra za Srbiju, bio je još jedan od razloga koji mu je donio prednost u nadmetanju sa izvanrednim mladim Špancem. Uostalom, u tome je bila i ostala posebnost olimpijskih igara.
Piše: Prof. dr Duško Pevulja, profesor na Filološkom fakultetu u Banjaluci
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.