Na natječaju časopisa "Jezik" za najbolju novu hrvatsku riječ, prošle je godine pobijedio moj profesor Bulcsu Laszlo. Četiri semestra predavao mi je "Ilijadu": Menin aede Paleiaides Ahileos... i tako dvije godine.
On je i hrvatske riječi pisao na ploči s akcentom, kao u mađarskom. Sad sam potpuno uvjeren da je to bilo jako korisno: ako ovladaš akcentologijom vlastitog jezika, što uopće nije teško, stekneš za nj neusporedivo precizniji osjećaj, lakše usvajaš prozodijska pravila, bolje govoriš, dublje razumiješ njegovu obavijesnu strukturu i metrička svojstva.
Prošle godine profesor Bulcsu - ime mu dolazi na kraju, na čemu je uvijek inzistirao prema ugarskoj ortografiji - obogatio je hrvatski jezik riječju suosnik, što je zbilja zgodna alternativa za koaksijalni kabel. Kraće je, a razumljivo i vjerno pojam tehnički definira. Ove godine, pak, pobijedila je na natječaju časopisa `Jezik` riječ uspornik, koja bi trebala zamijeniti `ležeće policajce`. Ranije smo to naprosto zvali - hupser, kao izbočine na skijalištu u Austriji, a zatim je prodro duhovit metaforički naziv, koji je odmah proizveo mnoge viceve. A sada bismo, na poticaj neduhovitog zbora jezičnih skrbnika, to trebali zamijeniti jednom dosadnom riječju koja nalikuje njemačkom tehničkom terminu `kočiona točka`... Engleski, opisno, takve se konstrukcije na cesti nazivaju `traffic-calming devices`, znači, sredstva za ublažavanje prometa, ali kome je vragu to potrebno, ako imaš zabavan i svim razumljiv naziv? Dođavola s ležećim jezikoslovcima!
U finalu ovogodišnjeg natjecanja pojavile su se i riječi smećnjak - dakle, kontejner-škovacijera, zatim raskružje - umjesto kružnog toka ili uličnog cirkumfleksa, pa svemrežje - što nije hrvatska korupcija, nego World Wide Web, Internet, interaktivna svjetska mreža, pa istinomjer - poligraf, blesimetar naričite namjene, te sučelište - što nije tekma, panel, diskusioni kružok ili svađaonica, nego talk-show... Kome te riječi trebaju, hoće li one obogatiti hrvatski jezik, hoće li uopće u nj ući, te tko ih i zašto u leksik ućeruje, elegantno kao u lirskoj narodnoj pjesmi koja opisuje kako je vuk magare na plot nagonijooooo, pa je mago noge polomijooooo..?
U uredništvu časopisa `Jezik` sjedi prof. Stjepan Babić, osujećeni lingvist koji je pod starost zapeo da budućim naraštajima namre pravopisnu ostavštinu koja bi im teže pala nego nacionalani dug - njegov polukorijenski pravopis obećava nedogledne nevolje, i isto takve troškove za njegovo uvođenje. Taj Babićev pravopis mina je prema kojem su ove jezikotvorne inovacije `Jezika` bezazlene diverzije. One tek svjedoče o neobuzdanoj imaginaciji ljudi koji, očito, nisu preokupirani stvaranjem nekog velikog djela. Nije stoga čudno što nemamo pravi rječnik književnog jezika poput oksfordskog, a onaj ponajbolji, izdan u Novom Liberu, nastao je privatnom inicijativom genijalnog novinara sa srednjom stručnom spremom, Slavka Glodštajna... Umjesto da se prihvate kolosalnog nacionalnog zadatka, jezikoslovci pak krštavaju jariće: ti ćeš se Jumbo-jetu od sada zvati Mamutnjak, a tebi Bingo dajem ime Velezgoditnjak!
Nepriličan vigor uglednih arheopteriksa, pravodobno smo izvrgli ruglu još prilikom Afere Zrakomlat, kad je Tuđmanov akademik Brozović bio naručio izradu vojne terminologije kojom je, usred rata, trebalo riješiti i tako teško pitanje kao što je ono o autentičnom hrvatskom nazivu za helikopter. No, beskrajno duhovita zamisao o uvođenju riječi zrakomlat, izazvala je duboku zavist profesora Babića, koji je u `Jeziku` i u `Vjesniku` stao inzistirati da se uzme njegov vlastiti termin `vrtolet`, koji je zatim, zaista, godinama upotrebljavan u časopisu `Hrvatski vojnik`.
Kod kovanja riječi ključno je razumijevanje pojma, a kod termina, funkcije onoga što označava. Je li ikome zasmetala riječ helikopter, helić, nastala od francuskog naziva za elisu? U engleskom, uz tu istu, univerzalnu posuđenicu, koristi se rodni, opisni naziv `rotorcraft`, u kojemu se spajaju `rotor`, rotacijsko krilo, položen propeler (pokretač, pomicatelj ili pogurnik, iako postoji i vucitelj, s obrnutom aerodinamikom) uz koji se dodaje naziv za vozilo, letilo, čamac, sve u jednoj, širokoobuhvatnoj riječi, što bi bilo kao `čun`, kojem bismo dugotrajnom uporabom ispraznili semantički ruksak, pa više ne bi specifično označavala izdubeno deblo, monoksil, ili gnjilu riječnu šajku, s kojim će Nazor forsirati Unu, nego svaku napravu koja je namijenjena za prijevozne zadaće s manjim brojem ljudstva. Znači, ideš s usko definiranim terminom za rotor, koji nemamo u hrvatskom, jer nam i ne treba, budući da je rotor ko grom i precizno označava samo jednu vrstu elise ili propelera, `zračnog vijka`, kojim se ostvaruje vertikalni manevar, i onda ga vežeš uz opću riječ, `craft`, kao njezinu specifikaciju. Kako jezikoslovci ne razumiju tehniku, pristup terminima i napravama im je telatološki - čude se kao telad, izdaleka, pa svojim neupućenim dojmovima nadijevaju smiješna imena. Helikopter im izgleda kao neka nesuvisla mašina koja bez veze mlati zrakom, poput predimenzioniranog miksera, ili ih se doima kao leteće čudo na kojemu se nešto vrti, znači vrtolet, a po sličnoj logici, može vrtirep, ili vrtoglavac, ili bilo koji domišljaj promatrača bez tehničke kulture i inženjerske introspekcije. Bilo bi interesantno promatrati kako bi iz Brozovićeva zrakomlata i Babićeva vrtoleta dalje izvodili hrvatski nazivi za autožir, što je vertikalno pokretljiva letjelica izrazitih STOL-karakteristika (Short Take-off and Landing), s rotorom koji nije spojen na pogon, nego se vrti sam od sebe, pa ga njegova aerodinamična finesa pretvara u veoma učinkovito, pokretljivo krilo. Tu je i koleopter, čiji rotor ne mlatara nesputan, nego je spregnut u dukt, cijev, po kojoj se vrte krute lopatice. Valjda bi autožir Brozović prozvao `nesuvislim zrakomlatom`, a Babić, `samovrtom`, dok bi koleopter kod jednoga mogao biti `cijevomlat`, a kod drugoga `rupovrt`. Treba li hrvatskom jeziku takvih riječi i jezikoslovaca? Posuđenice koje koristimo obavijesno su bogate - sadrže historijsku memoriju tih izuma i tehnologija: autogiro je konstruirao Španjolac Juan de la Cierva koji se za termin, logično, poslužio romanskom leksičkom podlogom, dok je prvi giroplan pak izradio Louis Breguet, čuveni francuski konstruktor koji je, uz ostalo, osnovao Air France (ali nema veze s poznatim urarom istog prezimena iz Neuchatela). Koleopter su prije i poslije rata također razvijali Francuzi, pa mu odatle i naziv - na francuskom to je buba, hrušt... Ne znam, ali čini mi se da ovdje gubim i zadnjeg čitatelja, koji će u materiju ući ne radi interesa za historiju aeronautike, nego da dopre do neke zaključne uvrede na račun lingvista. Oni, naime, u javnosti pobuđuju strahovito negativne emocije: samo se iščekuje njihov tvoran napad iz zasjede. Običan čovjek osjeća da bi prekonoć mogao izgubiti status izvornog govornika - kao da ostaneš bez domovnice - pa više ne bi mogao instiktivno primjenjivati govorne norme, niti se za pravopis oslanjati na znanje iz osnovne škole. Lingvisti su stoga izašli na zao glas: potencijalno opasne štetočinje, oni su istodobno osumnjičeni za kriptorecidivizam retrogradne ideologije s kojom koketira i Marko Perković Thompson. Ukratko, na njih se gleda kao na bijesne pse. Nikad jedna znanost nije uživala manji ugled - ako učenjak prizna da se bavi ufologijom ili radioestezijom, ne riskira podsmijeh, jer je prema alternatrivi, znanstvenoj kao i seksualnoj, uspostavljena elementarna tolerancija, ali kaže li u pristojnom društvu da je renomirani jezikoslovac, doprijet će mu do ušiju mrzovoljno brundanje - Fuj, pijani stari zrakomlat! I može biti sretan što se Bad Bluie Boys još nisu zainteresirali za jezična pitanja...
Iako mamutnjak, zapravo, i nije tako loša ideja - kad uđe u upotrebu superjumbo, airbus A380, lako se uvede augemtirana imenica `velemamutnjak`, ili čega se već dosjeti neki stariji dinosaur I klase, polupenzionirani jezikoslovac s viškom vremena i nedostatkom angažmana - a takvo bogaćenje rječnika, čisti je lingvistički zgoditnjak, da ne kažem valutni bingovac, ili lovni dokrovnik!