Kolumne

Nepodnošljivost ovdašnjeg života

Nepodnošljivost ovdašnjeg života
Foto: N.N. | Nepodnošljivost ovdašnjeg života
Milan Blagojević

Prije nekoliko godina Kjel Magnuson, profesor Univerziteta u švedskom gradu Upsala, izjavio je da se u Srebrenici nije dogodio genocid, davši i objašnjenje za tu svoju tvrdnju.

On je u jednom svom naučnom radu objasnio da je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) u oktobru 1992. godine imenovao članove komisije koja je imala zadatak da istraži ratne zločine počinjene na prostoru bivše SFRJ, a na čelo te komisije postavljen je Šerif Basiuni, egipatski stručnjak za islamsko pravo, koji je predavao na Pravnom fakultetu Univerziteta DePaul u Čikagu. E, taj Šerif je, kako dalje proizlazi iz objašnjenja profesora Magnusona, tokom saslušanja u američkom Kongresu o tome da li se ono što se dogodilo u BiH može smatrati genocidom, rekao: "Ukoliko se Konvencija Ujedinjenih nacija koristi kao standard, teško je dešavanja u Bosni označiti kao genocid, ali ukoliko se zauzme 'progresivni' stav, tj. da se genocid može izvršiti na lokalnom nivou, situacija može biti različita."

Ne znam kako je Basiuniju njegova stručnost za islamsko pravo mogla biti ulaznica za članstvo u navedenoj komisiji, ali je fakat da je, kako je pokazalo vrijeme, bilo dovoljno da on kao vođa jedne komisije iznese ovakav stav i da to bude prihvaćeno u pomenutoj komisiji SB UN, a potom i u Tribunalu u Hagu, da bi se stvorio koncept tzv. lokalnog genocida. Tragedija ovakvog odnosa spram zločina genocida je u tome što njegovi kreatori takvom svom pristupu žele dati još i epitet navodno progresivnog stava, uprkos tome što se time izvitoperuje objektivni smisao zločina genocida. A taj smisao se, podsjećanja radi, ogleda u sljedećem.

Prema članu 2. Konvencije UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, koja je na snazi, genocid znači djelo (npr. ubijanje ili teško tjelesno povređivanje pripadnika zaštićene grupe) preduzeto u namjeri da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa, kao takva. Riječi kao takva sam apostrofirao s razlogom. Naime, ljudi, naročito oni koji nisu vični pravu, čitajući navedenu konvencijsku odredbu svu svoju pažnju obično usredsrede na radnje ubijanja, teškog tjelesnog povređivanja te namjeru potpunog ili djelimičnog uništenja zaštićene grupe, nakon čega previde riječi kao takva, jer dolaze na kraju ove poduže pravne odredbe. A upravo te riječi su od presudne važnosti, jer upravo one znače da za genocid ne može biti presudno šta izopačeni pojedinac - ubica ima u glavi kada ubija pripadnika zaštićene grupe. Kada bi mozak ubice bio od presudne važnosti, onda bi genocid bio i ako ubica, imajući mens rea za genocid, ubije i samo jednog ili više pripadnika zaštićene grupe na određenom lokalitetu, iako time objektivno posmatrano ni na koji način nije, niti može biti uništena zaštićena grupa kao takva.

Takvim poimanjem, svojstvenim Basiunijevom izopačenom konceptu tzv. lokalnog genocida, koji je primijenjen i u presudama Tribunala u Hagu na događaje u Srebrenici iz jula 1995. godine, izvitoperuju se smisao, suština i cilj genocida. A to je da se radi o radnjama koje su, uz potrebni mens rea koji se traži za genocid, učinjene na sistematičan način. Njihovim izvršenjem je ubijen toliki broj pripadnika zaštićene grupe da je usljed toliko velikog broja ubijenih doveden u pitanje opstanak zaštićene grupe kao takve, u njenom totalitetu, a ne u partikulatetima na pojedinim lokalitetima.

Kada se ova spoznaja ima u vidu, onda je nesumnjivo da opstanak naših Bošnjaka u BiH, a ni Bošnjaka u Srebrenici, nije doveden u pitanje. I hvala bogu što nije.

Tim razlozima se može objasniti zašto je profesor Kjel Magnuson u intervjuu švedskom listu "Geteborgsposten" 2014. godine izjavio da se u BiH nije desio genocid, kao ni u Srebrenici, te da današnja upotreba termina genocid devalvira zločine koji su počinjeni protiv Jevreja u Evropi u Drugom svjetskom ratu.

Sve ovo napisah imajući u vidu nedavnu, od strane bošnjačkih medija u Federaciji BiH, gotovo orkestriranu poplavu zahtjeva i snishodljivih molbi, kojima se što zahtijeva, što moli Valentin Incko da nametne svoj tzv. zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. Ti zahtjevi i molbe nisu samo prethodili ovogodišnjem 11. julu, već se dozirano primjenjuju u sarajevskim federalnim medijima i nakon tog datuma. Takvo ponašanje je jedan u nizu dokaza u kakvoj istinski prokletoj avliji živimo i kolika je nepodnošljivost ovdašnjeg života. U toj prokletoj avliji vladaju kolektivne jednostranosti, ostrašćenosti te voluntarizam i emocije napunjene mržnjom prema svemu i svakome ko misli drugačije, bez obzira na to kakav ratio da govori sa druge strane. Nikakva racionalna argumentacija i dokazi tu ne pomažu, iako je pravu, ne samo kao naučnoj disciplini, već i kao legislativi, svojstven ratio.

Drugim riječima, pravu moraju biti svojstveni isključivo spoznajni psihički procesi, a nikako oni emocionalni i voluntaristički. Pred ovim potonjim ne smiju pokleknuti spoznajni, odnosno racionalni psihički procesi, i to kako prilikom stvaranja prava, tako i prilikom njegove primjene. U protivnom je otvoren put u haos i nasilje, koje bi vrlo često nametalo zakone prema emocijama i (samo)volji određene većine, uprkos njihovoj iracionalnosti, odnosno racionalnoj neodrživosti.

Pogledajmo samo na nekoliko primjera u kakav rašomon bi se pretvorio život svih nas kada bi bio nametnut tzv. zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. To bi, između ostalog, značilo da profesor Kjel Magnuson ne bi smio ni kao naučnik da izgovori ništa od onoga što sam prethodno naveo, pa tako ni da se u BiH nije desio genocid, kao ni u Srebrenici, uprkos svoj naučnoj argumentaciji i dokazima koje je iznio za te svoje tvrdnje. Jer, u tom slučaju bi bio osuđen za krivično djelo i zatvoren, od čega ga ne bi spasilo ne samo to što je za svoje stavove iznio hrpu naučnih dokaza nego ni što je to učinio na teritoriji Švedske, a ne ovdje u BiH. Ovo kažem zato što u Krivičnom zakonu BiH već postoji odredba (član 9, stav 3. tog zakona) koja kaže da se krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje prema strancu koji izvan teritorije BiH prema BiH ili njenom državljaninu počini bilo koje krivično djelo.

Zamislimo nekog našeg naučnika koji bi, podstaknut stavovima i argumentacijom profesora Magnusona, da istraži događaje u Srebrenici iz jula 1995. godine. U tom istraživanju naš naučni poslenik naiđe na presudu pretresnog vijeća Tribunala u Hagu od 10. juna 2010. godine, u predmetu protiv optuženog Vujadina Popovića i drugih, u kojoj se u paragrafima 490-492 kaže da je 14. jula 1995. godine u Orahovcu, na području opštine Zvornik, navodno strijeljano između 800 i 2.500 Bošnjaka. Pretresno vijeće to reče sa takvom lakoćom, svojstvenom onima koji imaju silu iza sebe, iako je samo koju rečenicu prije toga (u paragrafu 491. svoje presude) to isto vijeće napisalo da je u primarnoj grobnici Lažete 1 ekshumirano 89 leševa, kod kojih su nađene platnene trake, a da su tijela triju osoba pronađena sa ligaturama, što znači da se radilo o 92 leša, a ne o 800 ili 2.500 leševa.

Frapiran ovakvim diskrepancijama u presudi Tribunala u Hagu, kao i time da analiza uzetih DNK uzoraka od nekog živog lica i njihovo upoređivanje sa uzorkom preminulog lica samo otkriva identitet preminulog, a ne i uzrok njegove smrti, naš naučnik zaključi da presude Tribunala u Hagu o svemu tome ne sadrže istinu i da u Srebrenici nije izvršen genocid. Na osnovu svog istraživanja naš naučnik izađe pred javnost sa rezultatima svog istraživanja, publikovanog u naučnoj monografiji. Međutim, ni njemu neće biti pomoći, jer će odmah završiti najprije na optuženičkoj klupi, a ubrzo zatim i u zatvoru. Jer, prema nametnutom zakonu, kao posljedici jedne ostrašćene politike, i u tom slučaju bi se radilo o krivičnom djelu negiranja genocida, od kojeg se ni naučni radnici ne bi mogli odbraniti.

Dosljedno toj ostrašćenoj politici, ni u sudskim postupcima optuženi i njihovi branioci ne bi imali pravo da radi sopstvene odbrane podvrgavaju preispitivanju nešto što je ranije presudio Tribunal u Hagu. Štaviše, ni sudije to ne bi smjele učiniti u svojim presudama, jer bi svi oni time negirali nametnutu "istinu".

Postoje i brojni drugi primjeri apsurda i nepodnošljivosti u koju bi bili dovedeni životi svakog čovjeka koji ima, kao što i treba da ima, potrebu da sve podvrgava sopstvenom preispitivanju. Ali i ovih par primjera koje sam ovdje izložio dovoljne govore o kako suludom projektu se radi, kada se krajnje iracionalno zahtijeva nametanje tzv. krivičnog djela "negiranja genocida u Srebrenici".

       

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije