Kolumne

Pratite nas na Google news

Netransparentni posao EU

Milan Blagojević

Evropska unija voli da se hvali svojom transparentnošću i to u takvoj mjeri da se jednostavnim pretraživanjem putem interneta može naći podatak prema kojem "Službeni žurnal Evropske unije" (Official Journal of the European Union) predstavlja službene novine te organizacije i da su pravno obavezujući samo oni pravni akti EU koji su objavljeni u tom glasilu.

To je u skladu sa jednim od principa iz dokumenta pod naslovom "Bijela knjiga o vladavinskom sistemu" (European Governance: A White Paper), koji je 2001. godine usvojila Evropska komisija. 
 
Prema toj knjizi, prvi od principa sistema vladanja je transparentnost (otvorenost) institucija vladanja, s čim u vezi je rečeno da institucije EU moraju djelovati na otvoren način. 
 
A toga nema ako se propisi evropskih institucija ne objavljuju u odgovarajućem službenom glasilu. Ništa neobično nema u tome, rekli bismo mi pravnici, jer tako treba raditi u svakoj organizaciji koja je državna, a EU je već sada to, ma koliko se u pravnoj nauci i politikologiji upinjali da dokažu suprotno. 
 
Uzaludan je to posao, što se jasno vidi ako se uzme u obzir samo činjenica da države članice EU, kao i one koje bi da to postanu, moraju voditi računa da im zakoni, pa čak i ustavi, ne budu u suprotnosti sa propisima EU, a ako im se kojim slučajem i desi takva pogreška, tu je Evropski sud pravde kao vrhovna sudska instanca EU da to pogrešku poništi. 
 
Stoga organizacija koja ima takve moći u odnosu na druge države nije ništa drugo do (nad)država. 
 
Međutim, osim prethodno rečenog, ima EU i još jednu osobinu, a to je da, ako su njeni interesi u pitanju, voli odstupiti, bolje reći pogaziti ono što neopravdano prisvaja kao navodne "evropske vrijednosti" (i tzv. pravne vrijednosti - acquis communautaire), to jest da, kako bismo mi ovdašnjim eufemizmom rekli, zažmiri na jedno, a često i na oba oka kada je riječ o vladavini prava.
 
Jednom takvom netransparentnom poslu EU posvećena je ova moja nevelika kolumna. Ona je u vezi sa mojim nedavnim tekstom pod naslovom "Autokratizacija prema EU receptu(ri)", u kojem sam pisao o tome koliko su ovdašnji nosioci javne vlasti spremni da ovu državu pretvore u banana državu i da, u funkciji ostvarivanja interesa neoliberalizma, 2006. godine pristanu na Ugovor o uspostavljanju energetske zajednice zemalja jugoistočne Evrope. 
 
Tim ugovorom Bosna i Hercegovina je, a time i Republike Srpska, pristala da političko raspravljanje i odlučivanje o strateškim pitanjima energije, zaštite životne sredine, tržišta, konkurencije i spoljnotrgovinske energetske politike doslovno izmjesti iz domaćeg zakonodavnog tijela i prepusti ga u ruke nekolicine pojedinaca u tzv. Ministarskom vijeću navedene energetske zajednice. Toj nekolicini pojedinaca, a ne domaćem parlamentu, dato je pravo da produži važenje Ugovora o uspostavljanju energetske zajednice na još deset godina, što su ti autokratizovani pojedinci pod dirigentskom palicom EU i učinili. 
 
Ali, osim što su nas oni (oba)vezali da i poslije 2016. godine, kada je isteklo prvih deset godina važenja tog ugovora, moramo da ih slušamo još deset narednih godina, ta nekolicina iz Ministarskog vijeća Energetske zajednice dobila je i pravo, zahvaljujući nemaru naših nosilaca javnih funkcija na nivou BiH (a bogami i entiteta), da jednoglasnom odlukom može mijenjati pojedine odredbe tog ugovora, to jest odlučivati o tome koji propisi EU o energiji, zaštiti životne sredine, tržištu, konkurenciji i spoljnotrgovinskoj energetskoj politici se moraju primjenjivati u BiH. 
 
To je isto kao kada parlament BiH ili Narodna skupština Republike Srpske donesu zakon, svako u okviru svojih ustavnih nadležnosti, kojim prihvataju da se ovdje kod nas primjenjuje neka direktiva EU o, recimo, životnoj sredini, s jedinom ali ogromnom i nepremostivom preprekom, što to u potonjem slučaju čine državni parlamenti, na osnovu izbornog demokratskog legitimiteta i ustavnog kapaciteta, dok je navedenim ugovorom takav zakonodavni posao neustavno povjeren nekolicini pojedinaca, koje predvode dva člana iz EU.
 
U Ministarskom vijeću Energetske zajednice ta dva člana EU, a to znači EU, s ostalom nekolicinom pojedinaca (njih još šest - po jedan iz Albanije, BiH, Crne Gore, Srbije, Sjeverne Makedonije i tzv. Kosova) netransparentno obavljaju posao EU, time što bez parlamenata nameću propise EU. I nikome oni ne samo što ne polažu račune, već ni te svoje odluke ne objavljuju, što se najbolje može zapaziti kroz sudijski posao u konkretnim predmetima. 
 
Da bih objasnio to moje sudijsko zapažanje prethodno ću u kratkim crtama podsjetiti na nešto čemu se pravnici uče tokom osnovnog studija prava... Riječ je o nečemu što se u predmetu uvod u pravo, koji se uči na prvoj godini pravnog studija, naziva nižom kritikom pravne norme. Ona podrazumijeva da se za primjenu prava u svakom pojedinačnom slučaju, bilo da pravo primjenjuje sud ili upravni organ, mora utvrditi izvor prava (domaći ili inostrani), kao i sredstvo kojim je taj izvor objavljen. E kad je riječ o tom sredstvu, to je u svakoj državi isključivo njen službeni glasnik, baš kao što je to u EU njen Official Journal of the European Union s početka ove kolumne. Vidjeli smo da u EU važi pravilo prema kojem su za sudove i druge organe EU i njenih država članica pravno obavezujući samo oni pravni akti EU koji su objavljeni u tom glasilu. I kao u EU, tako je i u svakoj drugoj državi koja drži do sebe. 
 
Međutim, ovdje kod nas mi smo već odavno prestali držati do sebe, pa sam se kao sudija i kao čovjek bijedno osjećao kada sam nedavno shvatio koliko EU sa sve nama ne drži do navedenih temeljnih pravnih vrijednosti. 
 
Naime, stranka je u jednom predmetu zahtijevala od mene kao postupajućeg sudije da na konkretni sudski slučaj primijenim Direktivu EU broj 2011/92/EU i njene izmjene broj 2014/52/EU od 1. januara 2019. godine. 
 
Pri tome je isticala da obaveza primjene te direktive proizlazi iz odluke Ministarskog vijeća Energetske zajednice, broj 2016/12/MC-EnC od 14. oktobra 2016. godine, jer je tom odlukom ona nekolicina pojedinaca, a ne domaći parlamenti, odlučila da nama ovdje nametne obavezu da primjenjujemo Direktivu EU broj 2011/92/EU. 
 
Pošto sam ja naučen da se svi propisi koje primjenjuje sud (kako domaći, tako i inostrani propisi) prethodno moraju objaviti u službenom glasilu države čiji sam sudija da bih ih mogao primjenjivati, te znavši da to isto pravilo važi i u EU, bezuspješno sam pokušao da navedenu odluku od 14. oktobra 2016. godine pronađem u "Službenom glasniku BiH". Nije mi pošlo za rukom, zato što je tamo nije bilo, kao što je nije bilo ni u "Službenom glasniku Republike Srpske". Ne vjerujući svojim očima, pozvao sam i stranku da obavijesti sud je li odluka Ministarskog vijeća Energetske zajednice, broj 2016/12/MC-EnC od 14. oktobra 2016. godine objavljena u domaćim službenim glasnicima, na šta mi je stranka zvanično odgovorila da se odluke Ministarskog vijeća Energetske zajednice "ne objavljuju u 'Službenom glasniku BiH', ali da su obavezujuće".
 
Možete misliti u kako bijednu poziciju su dovedene domaće sudije kada se od njih traži da odstupe od temeljne vrijednosti pravne civilizacije prema kojoj su pravno obavezujući samo oni opšti pravni akti koji su objavljeni u službenom glasilu države čije su oni sudije.
 
Ta vrijednost jednako važi i u EU, jer bez nje nema pravne sigurnosti, a bez te sigurnosti nema ni vladavine prava. 
 
Stoga ja od te vrijednosti nisam mogao odstupiti ne samo u konkretnom slučaju, već to ne bih nikada učinio, bez obzira o čijim interesima se radilo i ma kako visoku cijenu morao zbog toga platiti.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije