Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je tiskana knjiga "Miroslav Krleža - hrvatski klasik".
Reklo bi se - redovna aktivnost domaćih kroatista, preostalih poslije redukcije Katedre za jugoslavensku književnost u fakultetski odsjek znatno suženih obzora. Očekivao bi po jedno takvo djelo svake dvije ili tri godine - od doktorata ambicioznih asistenata do solidnih docentskih radova znanstvenih suradnika Hrvatskog leksikografskog zavoda ''Miroslav Krleža", koji je cijelu jednu enciklopediju od tri sveska posvetio tom svojem tvorcu. U stvari, te se nikom potrebne knjižurine u kvarto-formatu mogu kupiti preko interneta za 100 kuna, a Krležom se danas u Hrvatskoj nitko ne bavi. Djela mu se ne čitaju, nema novih edicija, a bez obzira na to što je ministrica kulture u sadašnjoj vladi (jedna prilično promašena intelektualka) prilikom stupanja na dužnost najavila kako će joj "vraćanje Krleže u fokus nacionalne kulture" biti prioritet, to je obećanje ostalo neispunjeno kao i sve zamisli iz koalicijskog akcionog "Plana 21", koji je, sad je to očito, zapravo proizvela reklamna agencija unajmljena za vođenje izborne kampanje.
Naravno, vraćanje Krleže u (književni) život ne bi bio lak pothvat - s Andrićem to ide, jer se još mnogo čita, a najbolje Krležine stranice, nerazumljive su bez povijesnog i jezičnog konteksta, koji je iščezao sa Austrougarskom, memorijom na K. u K. miteleuropsku civilizaciju, zatim s Jugoslavijom i jugoslavenskim pitanjima "od Strossmayera do Stipe Šuvara", pa je suvremeni čitatelj koji, uostalom, u Hrvatskoj gotovo ništa ne čita, a domaća mu se literatura, s pravom, uglavnom gadi - istinski nezainteresiran podjednako za lik i za djelo "osamljenika s Gvozda", koji u tuškanačkom parku podno svoje vile figurira u bronci ovjekovječen kao klinički slučaj pretilosti čovjeka koji je i umro od komplikacija prilikom zapletaja crijeva... Poneko Krležino djelo, doduše, bude postavljeno u kazalištu, češće u Beogradu nego u Zagrebu. Hrvatska, očito, ima neki problem sa svojim najvećim piscem 20. stoljeća, kao i s jedinim važnim državnikom koji je odavde potekao - s Josipom Brozom Titom. Problem je isti - obojica su bili programatski Jugoslaveni. No za književnost, odnosno kulturnu politiku, to je još veći problem nego li ovaj čisto politički i političko-ideološki, jer kad se osvrneš i realno pogledaš hrvatska literatura nema velikih modernih pisaca koji nisu bili odani jugoslavenskoj ideji, u bilo kojoj njenoj derivaciji. Krleža je bio komunistički Jugoslaven i titoist, Andrić unitarist koji se pretvorio u Beograđanina, a Tin Ujević, najveći moderni pjesnik, teški vidovdanski jugonacionalist. I sad ti gradi novu, hrvatsko-hrvatsku književnu samosvijest na Aralici, ili nekim drugim efemernim poluanonimusima, na samoj ideji o "književnom suverenitetu", odnosno predodžbi da postoji li nacionalna država, mora postojati i nacionalna književnost. Ne mora na Balkanu! To ovdje ne vrijedi, jer tu nacije nisu dovršene ni realizirane, što se najbolje vidi upravo u književnosti…
Objektivno najznačajniji suvremeni hrvatski pisac - Miljenko Jergović - došao je iz Sarajeva, kao što su Meša (ili Momo Kapor) u Sarajevu optirali za Beograd, a većina mlađih autora za Ameriku ili Kanadu. Biraš civilizacijsku i profesionalnu sredinu u kojoj možeš raditi, a ne rezervat, bantustan koji ima neke nedefinirane potrebe za reprezentativnom umjetnošću radi legitimiranja svog postojanja. Za pisca to nije jako povoljna okolina, kako za živog, tako ni za mrtvog...
Kreleža je premoderan da bi bio dio tradicionalne romantičarske nacionalne književnosti, a nedovoljno avangardan da bi ušao u korpus internacionalne
Kako ne postoji "krležološka" znanstvena aktivnost u Hrvatskoj, stvar je riješena uvozom, kao i u svim ostalim sferama, budući da zemlja više nema vlastitu proizvodnju. Studiju o Krleži - klasiku, napisao je, dakle, Reinhard Lauer (78), profesor emeritus s beskrajno uglednog njemačkog Sveučilišta u Goettingenu, slavist posvećen najvećim ruskim temama, ali i hrvatskim, srpskim, bugarskim. On je recenzent "Frankfurter Allgemeine Zeitunga", što je najviši stupanj ugleda koji se može postići u njemačkoj javnosti. Dopisni je član Slovenske, Hrvatske i Srpske akademije. Odrastao je i školovao se u istočnoj Njemačkoj, početkom šezdesetih bio je njemački lektor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: tada je ovo njemu bila Amerika...
Pisana hladno, s njemačkom distancom i akribijom, ovo bi bila nevjerojatno korisna knjiga za znanstvenike i obične čitatelje koji bi htjeli uspostaviti elementarni odnos s Krležinom pojavom na političkoj i književnoj sceni, a intrigantna je i kao biografija. Ono što smo sami imali odranije, djela su Stanka Lasića, nadasve njegova "Krležologija", te "Krleža - kronologija života i rada". Politički je najznačajniji bila Lasićeva knjiga "Sukob na književnoj ljevici" iz 1970. godine. Razjasnila je bit predratnog sukoba Krleže sa lijevim intelektualcima i samim Titom, koji ga je napadao u ilegalnom partijskom listu "Proleter". Krleža se suprotstavio njihovoj staljinističkoj i ždanovitičkoj političkoj liniji, pa je izopćen sve do časa kad je opet zatrebao - 1948, nakon razlaza sa Staljinom. No, sve te knjige koje su Krležu demistificirale - pa Krleža Lasića nije podnosio - istodobno su Krležu mistificirale kao jedan lokalni literarni monument, koji, međutim, nije odolio vremenu. Nacionalisti su ga izbacivali iz čitanki, ali stvar je u tome što su ga čitatelji prestali čitati, jedno stoga što su nepismeni, a drugo zato što je dotrajala njegova temeljna funkcija. Nije, znači, temeljni problem u njegovu političkom jugoslavenstvu (to, vidimo, Andriću nimalo ne smeta), nego je potrošena krivo usmjerena energija njegova onovnog angažmana, kao tvorca jedne "nesvrstane" titoističke kultur-ideologije razapate između Istoka i Zapada, te 19. i 20. stoljeća... Najbolje je i najzanimljivije kod Krleže što je autentični predmoderni srednjoeuropski pisac "kraja stoljeća" (fin de seicle), koji stilski pripada secesiji, odnosno art-decou (ali to je zanimljivo samo za specijaliste s golemim znanjem, uključujući poznavanje njemačkog, mađarskog i kajkavskog idiolekta). Kreleža je premoderan da bi bio dio tradicionalne romantičarske nacionalne književnosti, a nedovoljno avangardan da bi ušao u korpus internacionalne. Djelo mu u tome nalikuje na opus Gabriellea d'Annunzija, izumitelja talijanskog fašizma, koji je također književno mrtav, ali ga silno izdiže biografija čovjeka koji je premostio dva stoljeća odajući se najvećim porocima ljudi obje epohe, pa svake godine izađe po jedna njegova bestseler-biografija koja dospije na vrh top-lista (tako je prošle godine izašla silno nagrađivana - "Štuka" povjesničarke Hughes-Hallet). Krleža je bio kabinetski tip. On je funkcionirao u simbiozi s drugom Titom, koji je tu monopolizirao svu akciju…