Kolumne

Odluka nije zakon

Odluka nije zakon
Foto: N.N. | Odluka nije zakon
Branko Dokić

Kristijan Šmit je osmi i, nadamo se, posljednji visoki predstavnik međunarodne zajednice u postdejtonskoj BiH. Sticajem okolnosti, njegov dolazak izazvao je neuporedivo najsnažnija osporavanja do sada.

Prvi put, dvije stalne članice Savjeta bezbjednosti UN osporavaju njegov legitimitet. Čini mi se da je svemu tome najmanje doprinio Šmit. U ovako neprijatnu situaciju doveli su ga njegov prethodnik i, uopšte gledano, različiti pristupi po pitanju kompatibilnosti postojanja visokog predstavnika i suvereniteta BiH.

Prethodni visoki predstavnik Valentin Incko je nametnutim dopunama Krivičnog zakona BiH uvukao zemlju u možda najveću poslijeratnu političku krizu i stvorio veoma lošu atmosferu prijema njegovog nasljednika. Pritom, uradio je nešto na šta nije imao pravo, bez obzira na činjenicu da su to radili i njegovi prethodnici. Još jednom se pokazalo da su pravo i interes dva pojma koja često ne idu skupa. Nije mi namjera da polemišem u čijem interesu je gospodin Incko bespravno nametnuo sporni zakon niti o njegovom sadržaju. Cilj mi je da ukažem samo na neke elemente koji nedvosmisleno ukazuju na to da visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone.

Prije svega, Venecijanska komisija je još 2005. godine u svom izvještaju Savjetu Evrope konstatovala da visoki predstavnik nema izborni demokratski legitimitet, koji crpi iz naroda BiH, i da nema pravo da donosi zakone. Kreatori nametnutog zakona sa nevjerovatnim cinizmom pozivaju se u preambuli na pravo koje im niko nije dao ("ovlaštenje za donošenje obavezujućih odluka kada ocijeni da je to neophodno o pitanjima koja je Savjet za implementaciju mira razmatrao u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine"). Prije svega, odluke nisu zakoni. Drugo, bonskim ovlaštenjima jasno su definisana pitanja po kojima visoki predstavnik može da donosi obavezujuće odluke. Pošto imam utisak da se mnogi po inerciji pozivaju na bonska ovlaštenja, iako ne poznaju njihov sadržaj, prenijeću ih eksplicitno. Dakle, prema bonskim ovlaštenjima, visoki predstavnik može da donosi obavezujuće odluke "po sljedećim pitanjima:

a) vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija,

b) privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u stanju da dođu do sporazuma, koje će važiti dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoje odluku u vezi sa datim pitanjem u skladu sa Mirovnim sporazumom,

v) druge mjere kojima se obezbjeđuje sprovođenje Mirovnog sporazuma u cijeloj BiH i njenim entitetima, kao i nesmetan rad zajedničkih institucija. Takve mjere mogu uključivati djelovanje protiv lica koja su na javnim funkcijama ili zvaničnika koji ne prisustvuju sastancima bez valjanog razloga, ili koji krše zakonske obaveze preuzete Mirovnim sporazumom u vezi sa uslovima njegovog sprovođenja."

Ovo su, dakle, izvorna bonska ovlaštenja. Ona visokom predstavniku omogućuju da zakazuje sastanke i donosi privremene mjere kada strane nisu u stanju da dođu do sporazuma. Narečene mjere odnose se isključivo na Predsjedništvo i na Savjet ministara, ne na Parlamentarnu skupštinu. Prema tome, bonska ovlaštenja ne daju pravo visokom predstavniku da nameće zakone niti da donosi bilo kakve odluke koje su u nadležnosti parlamenta.

Ako ovome dodamo i neprihvatljiv sadržaj nametnutog zakona, stavovi poslanika Narodne skupštine Republike Srpske nisu iznenađujući. Tako je bivši visoki predstavnik, umjesto posredovanja u postizanju neophodnih dogovora, na kraju svog mandata doveo do najveće političke krize u BiH u posljednjih desetak godina. Ovim je nagoviještena mogućnost da će i novi visoki predstavnik koristiti odavno sporna bonska ovlaštenja, iako je u više navrata potvrđeno da su ta ovlaštenja izvan ustavnopravnog sistema BiH i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Parlamentarna skupština Savjeta Evrope je još 23. juna 2004. usvojila Rezoluciju 1384 o jačanju demokratskih institucija u BiH. U stavu 13 Rezolucije između ostalog stoji: "Skupština smatra da je nepomirljivo sa demokratskim principima da visoki predstavnik donosi izvršne odluke, a da za njih ne snosi nikakvu odgovornost, niti obavezu da opravda njihovu validnost, a da pritom nema pravnog lijeka. Skupština traži od Venecijanske komisije da odredi koliko je ova praksa u skladu sa Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda..."

U izvještaju Venecijanske komisije od 11. marta 2005. godine, u poglavlju VI, koje govori o kompatibilnosti ovlaštenja visokog predstavnika sa standardima Savjeta Evrope, između ostalog stoji: "Potreba da visoki predstavnik vrši široka ovlaštenja svakako jeste postojala u ranom periodu poslije zaključenja Dejtonskog sporazuma. Međutim, takav aranžman je fundamentalno nekompatibilan sa demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičniji. Postoji jak rizik suprotnog efekta: domaći političari nemaju hrabrosti da prihvate bolne, ali neophodne političke kompromise, jer znaju da će, ako se ne dođe do saglasnosti, na kraju visoki predstavnik nametnuti zakon. Zašto onda preuzimati odgovornost, a ne ostaviti je visokom predstavniku? Postoji rizik da se stvori kultura zavisnosti nekompatibilna sa budućim razvojem BiH."

Bosna i Hercegovina je poslije Bonske deklaracije postala stalna članica Savjeta Evrope. Bonska ovlaštenja su nespojiva sa članstvom u Savjetu Evrope. Kao država članica Savjeta Evrope, BiH je odgovorna za obaveze u odnosu na tu organizaciju i ovu obavezu mora ispunjavati zemlja, a ne međunarodna zajednica.

I Ustavni sud BiH, u presudi od 26. jula 2006. godine, odlučio je da mjere visokog predstavnika prema pojedincima "predstavljaju kršenje Evropske konvencije za ljudska prava, koja je prema Ustavu BiH najviši zakon u državi."

Bonska ovlaštenja u suprotnosti su sa Rezolucijom 1384, po kojoj neizabrani stranac ne može imati takva ovlaštenja kakva koriste visoki predstavnici u BiH. Ovlaštenja visokog predstavnika nekompatibilna su sa demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH.

Sve ovo ukazuje na to da su bonska ovlaštenja davno trebala biti povučena iz upotrebe. Prećutno je to i urađeno, ali je ponovo zloupotrijebljeno. Sad je prilika da se to uradi eksplicitno, kao dio mjera za prevazilaženje političke krize. Savjet za sprovođenje mira, koji je uspostavio bonska ovlaštenja, ima mandat i da ih ukine. Drugi korak trebalo bi da napravi sam Kristijan Šmit, novi visoki predstavnik. Predmetni zakon Valentina Incka nikada neće biti usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH na način na koji su prethodno usvajani nametnuti zakoni. Jedino rješenje vidim u tome da visoki predstavnik povuče zakon iz upotrebe i uputi ga Parlamentarnoj skupštini BiH u redovnu proceduru, što podrazumijeva amandmansko djelovanje. Mogao bi to da bude početak novih odnosa u BiH koji bi, između ostalog, omogućili Kristijanu Šmitu, kao posljednjem visokom predstavniku, da u normalnoj atmosferi integriše Kancelariju visokog predstavnika međunarodne zajednice u Kancelariju Evropske unije, što je davno trebalo da bude urađeno.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije