Arapi su bili okrutni osvajači. Legenda tvrdi da su željeli gotovo potpuno razoriti perzijsku kulturu, napose pisanu riječ - kaže iranska književnica Nafisi u knjizi "Stvari o kojima sam šutjela".
O sličnome mi je 2000. g. dugo svjedočio (bili smo skupa tri mjeseca na jednoj stipendiji!) i jedan alžirski pisac, iz naroda Kabila, odbijajući identifikaciju s arapskim i islamskim Alžirom i govoreći mi o povijesti svoga naroda, ponosno ističući da su iz toga naroda velikani od Hanibala i svetog Augustina do Edith Piaf ili uglednog nogometaša Zinedina Zidanea. I ako tom alžirskom disidentu odbijem neizbježno patetični dio svake disidentske priče, još uvijek stoji strašno svjedočenje o militantnom islamu, o kojemu govori i Nafisi već u pokušaju prve revolucije 1962 - 1963. godine. Već je tada svjedok nasilnosti Homeinijevih pristaša, svjedok njegove surove autoritarnosti. Autorica na to postavlja pitanje što će u tom svijetu militantnog islama biti s Firdusijem, agnostikom Omarom Hajamom, što s Rumijem ili Hafizom koji su se bunili protiv vjerske ortodoksije, ili što sa satiričnim pjesnikom Iradžem Mirzom?
Okrutnost osvajača zarazila je vjerskom okrutnošću i pokorene. Vidimo to sve češće u književnosti koja nam dolazi iz islamskoga svijeta, a koja opisom strahota ne zaostaje za Solženjicinom ili Šalamovim. Gdje su tu duh i duša onoga čime se vole hvaliti i domaći branitelji (militantnog) islama? U nasilju nad ženom koju su utjeruje u burku, pa se onda priča kako je to njezin izbor? U teroru i nasilju nad manjinskim? Gdje je tu šarm, kritička svijest, duhovitost, vic...? Posvuda samo zabrana, zabrana... Islam kao religija zabrana, kako ga s pravom vidi Anne-Marie Delcambre!
Zašto su Mel Books, Woody Alen ili Monthy Python nemogući u tom svjetonazorskom milieu? Kako bi i bili mogući kad se tolika buka nadigla oko karikature (ovaj put u JAR!) na kojoj, kažu, Muhamed leži na kauču kod psihijatra i žali se da mu sljedbenici nemaju smisla za humor... Kao da taj bog u kojeg vjeruju i ta vjera za koju sebe svako malo uvjeravaju (ako je to već tako, čemu čudna navada stalne samohvale, samouvjeravanja!?) da je najbolja, nije stvorio i (samo)kritičku misao i humor i komediju i vic...
I onda čitamo, svjedoči nam o tome Esad Duraković, kako se u Egiptu traži zabrana izdavanja "Tisuću i jedne noći" jer je, zamislite, "djelo nemorala", a presuda ide dotle da tvrdi kako "onaj kome se sviđa 'Hiljadu i jedna noć' bolesnik je koji nema ukusa..." Sve, jasno je, podsjeća na već viđeni avganistanski ili homeinijevski recept, gdje "zbog ojačalog utjecaja vehabija na izdavačke kuće u arapskom svijetu danas tamo ne izdaju djela ni takvih velikana ljudskoga uma kao što je Ibn Sina, al-Džahiz, Abu Nuvas... Situacija je zaista nevjerovatna jer su, eto, pod embargom najveća imena arapsko-islamske kulture" - svjedoči ovaj ugledni prevoditelj.
I hajde što sve to nasilje okrutni ideološki osvajač čini u njemu stranim kulturama i civilizacijama (to smo mi iskusili s Osmanlijama), ali jedva da je razumljiv i ičim opravdiv teror nad vlastitom kulturnom baštinom. Sad bi, zar ne, trebalo ići rušiti piramide, kao što su talibani rušili Budhine statue?!
I dok bismo za nasilje nad književnošću, nad umjetnošću uopće, nad civilizacijskim vrijednostima negdje daleko od naših prostora još možda i mogli pokazati dozu nezainteresiranosti, na način na koji ovdašnji vjerski policajci u svojim publikacijama ignoriraju nasilje nad "kaurima" pred njihovim nosem, ne možemo ne ukazati, zajedno sa odličnim prevoditeljem Durakovićem, da je na djelu "sukob modernizma i primitivizma, progresa i retrogradnosti". I to ne samo u istočnjačkim despocijama, nego i na našim prostorima na koje se napadno primitivno i sve agresivnije sukob instalira.
I dok doista sâm nisam reagirao na smiješne napade smiješnih novina, tipa "Preporoda", a koje bi, sudeći po imenu, trebale biti otvorene za novo, ne mogu ne registrirati ono što o njima iz svoga iskustva svjedoči E. Duraković: "Napadaju me žargonom i argumentima ulice", a "povod je moj javni poziv da javno raspravljamo o nužnom prevladavanju tradicionalizma i o potrebi reinterpretacije nekih pitanja u islamu, jer me sram mnogih stvari". Dakako, ne branim g. Durakovića, niti njemu moja obrana treba, ali na njegovu primjeru, na primjeru uglednika u svakom smislu, ma što pritom ja mislio o nekim njegovim stavovima ili uvjerenjima, p(r)okazujem što tek čeka one koji ne misle ni blizu kao g. Duraković, a kamoli kao neobrazovani ili poluobrazovani i suglasno tomu jednako militantni vjerski policajci bosanskohercegovačkog varijeteta islama. I opet p(r)okazujem, zajedno s Durakovićem, fetvu iz 2000. godine, a koju autoriziranu objavljuju novine "Novi horizonti" (baš su "novi"!) i u kojoj, između ostaloga, stoji: "...Smatram da je ovo knjiga ('Hiljadu i jedna noć') nemorala te ju je zbog toga grijeh čitati (...) Prema tome, ako si uvidio, a iz tvog pitanja mi se čini da jesi, da ta knjiga nije za muslimansku kuću, onda je u svojoj kući nećeš držati, niti ćeš je muslimanima prodavati niti poklanjati."
Nakon nedavnog ideološkog obračuna s Mešom Selimovićem od strane jednog samodeklariranog pisca-muslimana, u javnost izlazi glas i o nužnosti obračuna s E. Durakovićem, ili o uništavanju nepoćudnih knjiga. Dakle, prevoditelja na lomaču! Knjige na lomaču! Nije li to zato, pita se čitatelj u meni, jer je "Tisuću i jedna noć" literarno daleko bolja od "Kurana"!?