Kolumne

Politički ponor Velike Britanije

Politički ponor Velike Britanije
Foto: N.N. | Politički ponor Velike Britanije

Velika Britanija je s najstarijim parlamentom u svijetu godinama bila primjer stabilne demokratske države i političkog sistema. Zaklanjajući se iza tog statusa skoro neprestano je dijelila lekcije drugima šta i kako treba da rade i bila je šampion kasnijeg intervencionizma u poslove drugih država. Što kaže narod, u svakoj čorbi je bila mirođija. I kao da je uplitanjem u sudbine i živote drugih prikrivala svoje sopstveno političko urušavanje.

Iza svega stoji ekonomska i finansijska kriza i, prema projektu Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, vlast u stvari preuzimaju banke i centralna banka Engleske. Parlament više nije važan i samo je sredstvo, fasada.

Dosadašnja premijerka Liz Tras je podnijela ostavku, a u stvari je otjerana pritiscima poslanika njene Konzervativne partije, koji su operativci takozvane duboke države, banaka i velikih kompanija.

Premijerka je bila samo 44 dana i ušla je u istoriju kao predsjednik vlade s najkraćim mandatom u istoriji.

Prethodno je u toj istoriji ocijenjena kao najgori premijer dosad. Otišla je s mjesta premijera pod pritiskom, ne javnosti, nego poslanika njene Konzervativne partije i to onih koji su je i izabrali za liderku stranke i predsjednicu Vlade. Dosad najogoljenije svjedočanstvo ne samo neviđenog licemjerja, nego i provalije političke krize.

Ona je bila treći premijer iz Konzervativne partije koji u minule tri godine podnosi ostavku. Prije nje Boris Džonson je podnio ostavku samo prije četiri mjeseca, a njen nasljednik će biti peti predsjednik Vlade u posljednjih šest godina. Takođe, Britanija je u minula četiri mjeseca imala čak četiri ministra finansija, koji je, prema sistemu, druga ličnost Vlade. Liz Tras je bila vodeći ratni huškač u Londonu i obećavala je da će podrškom Ukrajini poraziti Rusiju i Putina. Desilo se drugačije. Suština, međutim, nije samo u njenoj ostavci, nego u odgovoru na pitanje kako su poslanici i dio članstva Konzervativne partije uopšte mogli da dovedu Liz Tras na mjesto lidera. Prije nepuna tri mjeseca mediji su je hvalili kao novu Margaret Tačer, kao spasioca Britanije i njenog ugleda, kao pravog ratnog lidera. Dozvoljena je manipulacija u Parlamentu tokom selekcije budućeg lidera, za kojeg će onda članstvo da glasa. Na glasanju je dobila podršku 80.000 članova stranke, bio je veoma mali odziv, i tako i priliku da vodi zemlju od 67 miliona stanovnika. Čudna neka demokratija. Dominantno je vjerovanje da je ona imala podršku američke duboke države zbog rata u Ukrajini.

Javno, bijes poslanika je izazvan njenim ekonomskim mjerama. Ironija je, međutim, da te mjere i nisu bile toliko loše. Dodijeljena je pomoć svim domaćinstvima za gas i struju, na primjer, i povećana je korporativna taksa, a osnovni porez je smanjen za 0,5 odsto. Kada su poslovni moćnici digli pobunu preko medija, ona je odmah odustala od tih odluka. Prema dogovoru poslanika Konzervativne partije novi lider, pa tako i premijer, treba da bude predložen za sedam dana. Tada će članovi Konzervativne partije glasati internetom za novog partijskog lidera, što se dosad nikada nije desilo. Sada je promijenjeno pravilo, jer je kriza i treba što prije izabrati premijera. Zakonska mogućnost je i da poslanici predlože samo jednog kandidata, koji onda automatski bude proglašen za lidera, bez glasanja članstva, kao što je bio slučaj s Terezom Mej. Utisak je da je ipak riječ o manipulaciji i Liz Tras je, kakva god da je, samo žrtveno jagnje, izgovor za dubinu krize, pokušava se kupiti političko vrijeme. Među potencijalnim liderima ponovo mediji guraju bivšeg ministra finansija Rišija Sunaka, koji je ljetos izgubio od Trasove, kao i Peni Mordent, ali medijski se najviše gura bivši premijer i lider Boris Džonson. Politička reciklaža.

Utisak je da je ipak sve to već poznati projekat takozvane duboke države i nevidljive elite okupljene u Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Sve su to već viđene obmane. Suština je u dubokoj ekonomskoj krizi. Ekonomska kriza odavno traje, a rat u Ukrajini je samo izgovor. Energija je poskupljivala još prije rata u Ukrajini, a sada su, zaključno s oktobrom, struja i gas ove godine za domaćinstva poskupjeli 80 odsto. Sve je poskupjelo i u samoposlugama i do 100 procenata, a to svako mora da kupi. Zatim, Trasova jeste ratni huškač, ali ona nije kriva što je Britanija od 1998. do danas neprestano u ratovima, a to košta. Javni dug Ujedinjenog Kraljevstva je 2,7 milijardi funti, što je oko 120 odsto bruto društvenog proizvoda. A Britanija je, ukupno gledano, još bogata država pa kako se moglo desiti da je toliko zadužena? Problem je u modelu društva, među čijim šampionima je i Ujedinjeno Kraljevstvo. Nema izlaska iz krize dok se ne iskorači iz tog modela društva i ratničke politike i soljenja pameti drugima. Ali, utisak je da sadašnja generacija političara nema snage da to učini i kriza će potrajati sve do konačnog sloma.

Riječ je o zapadnom projektu poznatom kao "veliko resetovanje", čiji je cilj potpuno urušavanje društava. Dakle, britanski problem je u modelu zapadnog društva. Takav zapadni model društva je od Britanije napravio prezaduženo i u osnovi poniženo društvo. Prema zvaničnim podacima, oko 60 odsto britanskih kompanija je najavilo zatvaranje, a i mnogi restorani i pabovi će biti zatvoreni tokom zime jer ne mogu da plate struju i gas, koji su ove godine poskupjeli 80 odsto. Sve se teže živi, a Britanija troši stotine miliona funti na podršku Ukrajini i na neki način je u ratu s Rusijom. Da li to zaista žele Britanci? Sindikati skoro svih djelatnosti su najavili generalne štrajkove tokom jeseni i zime, od transportnih radnika, doktora, učitelja pa i do, što je i najbizarnije, proizvođača mrtvačkih sanduka.

U takvom ambijentu se nameće pitanje koju to politiku i s kojim autoritetom zastupaju britanske diplomate po svijetu. Na to bi, prije svega, trebalo da misle oni koji odlaze u britanske ambasade i slijede savjete tih diplomata, koji su u osnovi samo podizvođači tuđih, a ne britanskih radova.

Kriza u Britaniji se već naziva "britanska bolest", koja bi, međutim, mogla da se vrlo brzo proširi i na cijelu Evropu i takozvani kolektivni Zapad. Suština je u finansijskoj i ekonomskoj krizi. Glavni indikatori nadolazeće katastrofe su osnovne kamatne stope i cijena državnog zaduživanja, a države se u velikoj mjeri zadužuju prodajom državnih obveznica. Na primjer, kamate na državne obveznice Grčke su nešto preko pet odsto, Italije 4,8, Francuske 3,5 i Njemačke 2,5 procenata. I skoro da niko i ne želi da ih kupi po toj cijeni. I sada, kako će te države da plaćaju taj dug kada su sve one u ekonomskoj recesiji? To je kolaps sistema, koji će se vrlo brzo desiti, to je epidemija "britanske bolesti".

 * * *

I koga onda ti "oboljeli" mogu da savjetuju ili da im naređuju šta će da rade? Ali, ne odustaju.

Jedan od najbesmislenijih i najuvredljivijih instrumenata zapadne politike prema srpskim zemljama je i neformalna grupa koja sebe naziva "ambasadori Kvinte". Ko su oni? A upravo dolaze iz "oboljelih" zemalja. Oni su samoproglašena grupa bez ikakvog formalnog osnova koja se lažno predstavlja kao gospodar sudbine srpskog naroda. To su ambasadori Amerike, Velike Britanije, Njemačke, Italije i Francuske. U novije vrijeme s njima je i ambasador Evropske unije. Koga tek on predstavlja? I svaki njihov sastanak s liderima srpskih zemalja je udarna vijest u medijima. Kao da se sastaju s Božjim izaslanicima.

Tako je ovih dana objavljeno kako se predsjednik Srbije sastao s Kvintom i to na njen zahtjev. U saopštenju je navedeno da su ambasadori predsjedniku Srbije uručili dokument u kome izražavaju zabrinutost zbog mogućeg narušavanja stabilnosti u regionu, a uoči isticanja roka za preregistraciju vozila sa srpskim tablicama na Kosovu i Metohiji. Taj rok ističe 31. oktobra.

Predsjednik Srbije je kasnije rekao da ne može da otkrije detalje tog dokumenta. Jer, dogovor s Kvintom je da se taj dokument ne objavi. Oni predstavljaju zemlje koje su i dovele do kosovske nesreće, a sada su "dušebrižnici". Oni, u stvari, brinu o tom svom zlu, a ne o ljudima.

Istovremeno, glavni pregovarač kosovskih Albanaca Besnik Bisljimi je izjavio da predsjednik Srbije na privatnim sastancima u Briselu kaže da shvata da treba da prizna Kosovo, ali da je potrebno vrijeme da pripremi teren u Srbiji. A poslije u javnosti priča suprotno, da neće priznati.

Naravno, nije jasno koliko je to što kaže Bisljimi tačno, ali iskustvo pokazuje dok se u srpskoj javnosti po pravilu praktično ništa ne zna o čemu se pregovara prave vijesti uglavnom dolaze iz Prištine.

 * * *

Utisak je da se zvanični Beograd sve više pokušava uvući u zbivanja u Republici Srpskoj. Problem je čiju to politiku zagovara zvanični Beograd. Prozapadni mediji prenose da se takozvani visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Kristijan Šmit ponovo obreo u Beogradu. Ti mediji tvrde da se, osim s predsjednikom Srbije, sastao i s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve. Mediji primjećuju da je Šmit nenajavljeno došao u Beograd samo dan nakon sastanka patrijarha s liderom Republike Srpske Miloradom Dodikom.

Srpska crkva je, međutim, demantovala da se patrijarh Porfirije sastao i s predsjednikom Srbije i s Kristijanom Šmitom, koji se u Beogradu i dalje zvanično tretira kao "visoki predstavnik". Ali Crkva priznaje da je Šmit 20. oktobra posjetio Hram Svetog Save.

Autor ovih redova vjeruje da je do susreta ipak došlo. Kao što je govorio Bizmark, ne vjerujte dok se ne demantuje. Da neće biti kao s Kosovom, da se politika Srbije svede na "zaštitu kulturno-istorijskih spomenika Crkve"?

 * * *

I na kraju, jedna zanimljiva vijest. Predsjednik ostrvske države Madagaskar je smijenio svog ministra spoljnih poslova jer je na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija glasao za rezoluciju kojom se povodom Ukrajine osuđuje Rusija.

I Srbija je glasala za tu rezoluciju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije