Kolumne

Politika nemoći i Njemačka

Politika nemoći i Njemačka
Foto: N.N. | Politika nemoći i Njemačka

Globalne tektonske promjene najviše pogađaju takozvani kolektivni Zapad, koji nikako da iskorači iz sudbinskog kruga gubitka moći i značaja. Sve se još odavno pretvorilo u čekanje novih loših vijesti. Simptom tog sada već nezaustavljivog procesa je zapadni eksperiment u Ukrajini, koji je doveo do rata u toj zemlji.

U pozadini ukrajinskog rata je, to je sada bjelodano, i ambicija Amerike da u padu njene moći zadrži kontrolu nad Evropom i prije svega da zauzda industrijski razvoj i, do skoro, neizbježnu evropsku moć Njemačke. U tom njenom strateškom cilju Amerika je zasad uspjela. Njemačka je ponovo kapitulirala pred Amerikom - drugi put u minulih 77 godina.

To je obznanio i predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer. On je prije nekoliko dana u obraćanju naciji ocijenio da su sukob u Ukrajini i ruska specijalna vojna operacija u toj zemlji doveli do toga da se u odnosima Moskve i Berlina stvorio epohalni jaz. Ostvaren je stari anglo-američki san da se Njemačka odvoji od Rusije i Istoka, san koji je svojevremeno i Hitlera doveo na vlast i finansirao njegov teror.

Njemački predsjednik, koji formalno nema moć, ali govori zvanične stavove Berlina i američkih okupatora, mada mu se mnogo ne vjeruje, je takođe ocijenio: "Kada pogledamo današnju Rusiju, stari snovi su nestali. Naše zemlje su danas suprotstavljene jedna drugoj."

Prevedeno na obični jezik - Njemačka je i zvanično u sukobu s Rusijom.

To je zahvalnost Njemačke za sve što je Rusija učinila za nju, od ujedinjenja zemlje do energetske stabilnosti i naučne saradnje, na čemu se, pored ostalog, i temeljila njemačka privredna i politička moć.

Predsjednik Njemačke je rat u Ukrajini ocijenio kao prekid epohe i najavio teške godine te zatražio od Nijemaca da pokažu duh otpora. On traži od Nijemaca i da se pripreme za tešku budućnost. Prema njegovim riječima, Njemačka je u najdubljoj krizi od ponovnog ujedinjenja i prelomni dan je bio 24. februar, kada je počeo rat u Ukrajini. Do tada je, kaže, Njemačka snažno napredovala i profitirala, ali sada za Njemačku počinje teško vrijeme. Priznao je da je Njemačka napredovala zahvaljujući i saradnji s Rusijom.

Ali, kao i obično na Zapadu, nije moglo bez licemjerja i laži. On tvrdi da je u Ukrajini Njemačka igrala po pravilima a, kako je rekao, Rusija nije. Ruski predsjednik je doveo u pitanje granice. A šta je s Kosovom, u čemu njegova zemlja prednjači, a i on sam, dok je bio ministar spoljnih poslova, je predvodio politiku otimanja Kosova i mijenjanja granica?

Štajnmajer je pozvao Nijemce na duh otpora i jačanje oružanih snaga Njemačke, koja, kako je rekao, mora da postane sposobna za sukobe, kako iznutra tako i prema spolja. "Potrebna nam je volja da se samopotvrdimo i snaga da se samoograničimo", smatra on.

Prema njegovim riječima, od početka krize u Ukrajini san prvog predsjednika Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova o zajedničkom evropskom domu se srušio, Njemačka je ušla u period teškog ekonomskog previranja i nesigurnosti, s kojima Nijemci nisu računali. Iako naoružava Ukrajinu i uskoro će i obučavati ukrajinsku vojsku, Štajnmajer je izgovorio da Njemačka nije strana u sukobu u Ukrajini.

Zanimljivo je da se Štajnmajer obratio naciji poslije posjete Kijevu, za koju ga u Njemačkoj već uptužuju jer se, ocjenjuje se, stavio u službu ukrajinske propagande. On je, naravno, ukrajinskom predsjedniku Zelenskom obećao novu pomoć u naoružanju.

Sve je već viđena zamjena teza. Njemačka nije na udaru Rusije nego Amerike. Rusija je nastavila da isporučuje gas i naftu, a onda je došlo do diverzije na gasovodima "Sjeverni tok" 1 i 2. Amerika je u hibridnom ratu s Njemačkom, a onda Njemačka to predstavlja kao njen sukob s Rusijom.

To je tektonska promjena ne samo u odnosima Moskve i Berlina, nego u ukupnoj bezbjednosnoj strukturi Evrope. I to će imati dalekosežne posljedice ne samo za Njemačku, nego i za cijelu Evropu, a ponajviše Evropsku uniju, koja je opstajala zahvaljujući novcu i motornoj snazi njemačke industrije. Toga više nema, barem u dogledno vrijeme.

Kako se to ni u Njemačkoj ni u cijeloj Evropi ne razumije da već sada nije više dovoljno opredjeljenje po sistemu Rusija ili Zapad, sada je ključno Amerika ili Evropa. To je sada osnovna evropska strateška dilema, za koju, međutim, Evropa nema ni kapaciteta ni hrabrosti.

Teške riječi njemačkog predsjednika su i svjedočanstvo duboke nemoći Njemačke, koja je pod američkom okupacijom još od 1945. godine, ali i ozbiljnog političkog haosa. Sve liči na tumaranje poraženog, ali uz neprimjerenu aroganciju i uvjerenje da su svi drugi ludi i budale.

Tako njemački kancelar Olaf Šolc planira da početkom novembra posjeti Kinu i s njim će da putuje oko 200 poslovnih ljudi. Očigledno je da Šolc, u ambiciji održavanja važnosti Njemačke, želi da bude prvi svjetski državnik koji će Si Đinpingu da čestita treći mandat na čelu Komunističke partije Kine. Ali, veliko je pitanje kako će ta posjeta da prođe.

Šolc je, treba podsjetiti, u avgustu ove godine bio u Japanu i u Tokiju se zadržao samo 26 sati. Toliko je ta posjeta valjda bila hitna i važna. On je pored ostalog tada od Japana tražio da pooštri politiku sankcija prema Kini i da se ojača vojna saradnja.

Takođe, njemački vojni avioni jurofajter i ratni brodovi su u području Južnog kineskog mora, a u funkciji prijetnje Kini. Evropska unija, gdje je Njemačka još dominantna, nedavno je proglasila Kinu sistemskim rivalom, što znači da je Zapad smatra protivnikom.

Nedavno je ministarka spoljnih poslova i vodeća glasnogovornica američke politike i izdaje Njemačke Analena Berbok takođe posjetila Japan i tražila da se pridruži napetostima Zapada protiv Kine i, naravno, Rusije.

I šta može kancelar Šolc da onda očekuje od Kine, s kojom Njemačka ima veoma široku finansijsku i industrijsku saradnju? Da li njemačka politička elita zaista vjeruje da su Kinezi budale kao što tako smatra mnoge druge?

Svega toga su, naravno, svjesni mnogi u Njemačkoj, ali ta zemlja jednostavno ne može da iskorači iz tog začaranog kruga destrukcije. Ona, kao što smo već rekli, ne samo da je u sukobu s Rusijom, nego i s Amerikom. A Amerika ima vojne baze u Njemačkoj i trenutno preko 110.000 vojnika i u slučaju bilo kakvog iskoraka iz američkog bloka bila bi i vojno zgažena. Njemačka može da se vojno odbrani samo uz pomoć Rusije.

Njemačka sada pokušava da ojača svoje oružane snage i to izvan NATO saveza i beskrajnih, a neostvarivih projekata armije Evropske unije. Njemačka uz još 14 zemalja članica EU i Britanija i Norveška potpisale su sporazum o izgradnji sopstvenog raketnog štita, nezavisno od NATO-a. A sve pod izgovorom rata u Ukrajini.

Istovremeno, međutim, i Francuska i Italija razvijaju sopstveni, odvojeni, sistem protivraketne odbrane, svoj štit. Dva štita u jednoj političkoj grupaciji plus NATO. Nešto tu debelo nije u redu.

Međutim, ipak je neizvjesno šta će od svega toga da bude, jer raketni štiti se ne može kupiti u prodavnici. Za razvijanje tih sistema potrebno je najmanje pet do šest godina, a vjerovatno i više, a za to vrijeme niko ne može da pouzdavno zna šta će se dešavati u Evropi i svijetu. Sigurno je, međutim, da su ti planovi pouzdani nagovještaji raspada Evropske unije i NATO pakta.

Ti planovi takođe svjedoče i o sve lošijim odnosima Njemačke i Francuske, bez kojih nema ni EU ni NATO pakta u Evropi. To pogoršanje odnosa se pokušava prikriti navodno zajedničkom politikom prema Rusiji i podrškom Ukrajini, ali činjenice su drugačije. Nedavno je tako otkazan zajednički sastanak vlada Francuske i Njemačke, koji se redovno održavao još od ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Razdor unosi i njemački plan da svoju privredu pomogne s oko 200 milijardi evra i to nezavisno od EU, a Francuska smatra da će to ugroziti ne samo evropsku integraciju, nego i njenu privredu, jer će se tako favorizovati njemačka industrija.

 * * *

I u takvom haotičnom i krajnje neizvjesnom ambijentu sudbine EU na takozvani zapadni Balkan došla je predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen. Očigledno je da je cilj njene posjete održavanje privida postojanja evropske integracije i antiruske politike. Ipak, nije jasno zašto je uopšte dolazila, jer rezultat tog njenog putovanja uopšte ne postoji. Vjerovatno ni njoj samoj to nije jasno.

Primjetno je bilo da je ona i u Prištini i u Sarajevu i u Beogradu držala istovjetne govore, od riječi do riječi, i davala potpuno identične izjave. Simboli besmisla savremene Evrope. Ali, šta drugo i očekivati od Evropske unije koja sad čak planira da blokirani novac Rusije i konfiskuje i time finansira "svoju" pomoć Ukrajini. Danas konfiskovanje ruskog, a sutra ko zna čijeg novca. Sreća, zemlje koje je posjetila Ursula fon der Lajen nemaju novca u evropskim trezorima.

 * * *

EU i Zapad se uporno drže tradicije da stare navike teško umiru. Jedan od najsvježijih primjera je vještačka postizborna napetost u Republici Srpskoj. Zapad se izgleda vratio pravilu koje se pripisuje Staljinu da nije važno ko i kako glasa, nego ko broji glasove, pa su sve nade bile uperene u Centralnu izbornu komisiju Bosne i Hercegovine. Treniranje strogoće CIK-a je pratio i već viđeni scenario takozvanih obojenih revolucija.

To su ipak bile nerealne procjene i te postizborne "obojene" manipulacije su pokazale nemoć i limite tog modela obojenih revolucija kao i zapadnog kolonijalizma, barem kada je riječ o Republici Srpskoj. Izborni rezultati su bili jači od sile zapadne birokratije detaširane u Sarajevu, ali cijeli ambijent je razotkrio i spremnost te birokratije da vrlo jeftino prodaje mrežu svojih lokalnih saradnika. Uz to, pokazali su i limite uticaja Beograda na politička opredjeljenja ljudi koji žive u Republici Srpskoj.

Ali, trebalo bi imati na umu da zapadna birokratija uprkos porazu neće odustati. "Obojeni" pritisci i manipuacije neće prestati. Laži i metode iz postizborne krize će se i dalje koristiti pod izgovorom političke borbe, iako je jasno da se radi o rušenju Republike Srpske, pa čak i o mržnji prema njoj. Zapad je uporan čak i onda kada to postane očigledno besmisleno. To je politika nemoći.

Sve je to odavno poznato. Kao što je prije nekoliko godina autoru ovih redova rekao jedan gorštak na Manjači: "Još ništa nije gotovo".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije