Kolumne

Posjete i posljedice

Posjete i posljedice
Foto: N.N. | Posjete i posljedice

Već dugo živimo u vremenu loših vijesti i medijsko-političkog nasilja. I kako vrijeme prolazi sve su to agresivniji znaci vremena. I sve je teže. Posebno je to primjetno u onom dijelu bivše Jugoslavije koji sada uporno zovu zapadni Balkan. Trebalo bi, međutim, znati da sama riječ Balkan u zapadnoj komunikaciji, i zapadnim jezicima, ima izrazito negativno značenje pa bi i tu trebalo razumjeti zašto je stari geografski naziv "jugoistočna Evropa" zamijenjen novom političkom formulom.

Posebno su na udaru tih znakova vremena srpske zemlje. Bezbrojna su svjedočanstva tih udara, a ovih dana su njihovi simboli dvije posjete i jedna koja se nije desila. I, naravno, njihove moguće posljedice.

Najsuroviji, i gotovo najvažniji, znak tog vremena je posjeta koja se nije desila. Ruski ministar spoljnih poslova, i po mnogim ocjenama najugledniji šef diplomatije u svijetu, Sergej Lavrov je trebalo da dođe u posjetu Srbiji početkom prošle nedjelje. To je u aktuelnim međunarodnim okolnostima trebalo da bude izuzetno važna posjeta. Ali, u posljednjem trenutku posjeta je otkazana jer su Bugarska, Sjeverna Makedonija i Crna Gora zabranile prelet Lavrovljevog aviona. Zašto Bugarska? Pa ona je članica EU i takva zabrana već postoji. Sjeverna Makedonija je najčudnija. Preko te zemlje taj avion i nije planirao da preleti. A Crna Gora se već pridružila američkim sankcijama. Ali, trebalo je demonstrirati silu Zapada ko je gospodar u tom dijelu svijeta, to je bio cilj.

To je dosad neviđen skandal u međunarodnim odnosima i kao presedan mogao bi uskoro da postane i redovna praksa Zapada. Rusija nije oštro reagovala jer, kako je izjavio Lavrov, ne želi da otežava položaj Srbije, a za suštinske odnose dvije zemlje i nije toliko važno. Jer, kako je rekao ruski šef diplomatije: "Naše odnose niko neće uspjeti da uništi". Ali, ostaje činjenica da se desilo nešto nezamislivo i da NATO i EU u stvari žele da blokiraju međunarodnu aktivnost Srbije i to samo prema Rusiji. To je i činjenica koliko daleko mogu da idu NATO i EU u primjeni najgrubljih sredstava. Neće na dobro.

To je, međutim, prije svega politički udar na Srbiju, a manje na Rusiju, koja je ionako odavno crna ovca.

U srpskim zemljama ima jedno staro iskustvo da su od samih vijesti i događaja postala važnija reagovanja pa su tako daleko interesantnija reagovanja u Srbiji. Predsjednik Srbije je izgledao zabrinuto, ali je priznao da su razgovori sa zapadnjacima o posjeti Lavrova trajali danima. Drugim riječima, unaprijed se znalo da će biti zabranjen prelet, što budi sumnju da bi i Srbija mogla biti dio tog projekta. Posjetu su, znači, zabranili zapadni partneri Srbije. I onda na takav potez je predsjednik Srbije obećao da Srbija mora nedvosmisleno da požuri na svom evropskom putu. U prevodu, treba još više požuriti u zagrljaj onima koji te kažnjavaju.

Medijski prostor je takođe bio preplavljen oduševljenjem prozapadnih aktivista što do posjete nije došlo. Čak se i tvrdilo da je otkazivanjem posjete Lavrov učinio uslugu Vučiću i da je zabranom preleta spasen Vučić. Ali, najaktivnija je bila potpredsjednica (tehničke) Vlade Srbije i ministarka energetike Zorana Mihajlović. Veoma aktivna u medijima, ona je poručivala da je dobro što je otkazana posjeta, jer je i sama njena najava dovela Srbiju u komplikovanu poziciju. Ona tvrdi da ako su nam Rusi prijatelji, pošto govore da jesu, onda nije ni trebalo da planiraju posjetu u ovom trenutku i to je dobro što Lavrov nije došao. Jer, Srbija je na putu u EU, kaže ona.

I, naravno, ona ne može, a da ne spomene i gas. Ona je stari lobista protiv energetske saradnje s Rusijom, ali joj to očigledno nije smetalo da bude ministarka energetike Srbije. Istovremeno, zagovara takozvanu diverzifikaciju pa je čak nedavno pitala kakve veze ima da li je gas iz Rusije ili Amerike. Ima, međutim, i te kako veze. Ruski gas je jeftiniji i stabilnije je stanbdijevanje, dok Amerika nema gas, a on što prodaje je daleko skuplje. Čija je u stvari ona ministarka?

U javnoj komunikaciji u Srbiji se kada je riječ o odnosima s Rusijom uglavnom govori o gasu i nafti. To je, međutim, banalizacija odnosa s Rusijom, koji se, ma koliko gas bio važan, ne mogu svesti samo na energetsko polje. Odnosi s Rusijom su daleko složeniji i zahvataju izuzetno širok spektar - od političke zaštite Srbije u međunarodnim institucijama do otvaranja prostora i podrške u nadolazećim globalnim promjenama.

Pa šta je onda politika aktuelne Srbije? Jer, Zorana Mihajlović je potpredsjednica Vlade, ministarka i istaknuta funkcionerka vladajuće partije. I poslije ovakvih njenih javnih istupa ona ne snosi, barem dosad, nikakvu odgovornost. Naprotiv. Da li je riječ o neiskrenosti političke Srbije ili ona govori ono za šta se zaista politički Beograd zalaže?

Rusija je, naravno, znala da će se s posjetom tako desiti. Ali, nije se odustajalo. Postiglo se da sada te tri zemlje imaju dugove prema Rusiji i ti dugovi će da ostanu. Rusija se ne uzbuđuje, ali i ne zaboravlja, život traje mnogo duže od jednog političkog dana.

U osnovi sve je to djetinjasta i kratkovida politika Zapada.

* * *

Potom je u Srbiju došao kancelar Njemačke Olaf Šolc. U diplomatskim krugovima se pričalo da do posjete Lavrova upravo zbog toga nije došlo, jer Berlin ne želi da prije Šolca u Beogradu bude Lavrov. Možda je to i tako, liči na zapadni način razmišljanja, ali ipak malo je vjerovatno. Sumnje budi i dilema zašto je Šolc uopšte dolazio, jer prije oko dvije nedjelje predsjednik Srbije je bio u Berlinu i tu sada poslije tako kratko vremena ne bi trebalo da ima bilo šta novo. I nije ni bilo ništa novo. Kancelar Šolc je i u Prištini i u Beogradu samo ponovio stare zapadne i njemačke stavove da Srbija treba da uvede sankcije Rusiji, disciplinuje Republiku Srpsku i zvanično prizna Kosovo. Nova je samo odavno poznata, ali sada javno rečena formulacija, izrečena u Prištini, da Kosovo i Srbija kao "dvije zemlje" ne mogu u EU dok se međusobno ne priznaju. U Beogradu nisu, kako se čini, bili iznenađenje njemački stavovi, nego sama ta formulacija.

Postavlja se ipak pitanje zašto je dolazio Šolc. Utisak je da se u Njemačkoj procjenjuje da je u aktuelnoj međunarodnoj krizi Srbija znatno oslabljena i da bi sada mogao biti trenutak da Beograd prizna Kosovo. To je izgleda naročito važno Berlinu, jer Njemačka je politikom Amerike prema Rusiji, a povodom rata i krize u Ukrajini, dosad najviše ponižena, postala je američki vazal i izgleda da svoju navodnu moć može još samo da demonstrira na zapadnom Balkanu. U prevodu, Berlin pokušava da pred svojom domaćom javnošću prikrije poniženje demonstracijom sile u Srbiji i na Balkanu. Ali, ako je to jasno, onda je nejasno šta je stvarna pozicija Srbije. Ili o tome svjedoči dan kasnije večera sa Šolcom u Solunu, gdje je uz predsjednika Srbije bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani.

Poznati novinar njemačkog lista "Frankfurter algemajne cajtung" Mihael Martens, koji je nekoliko godina i živio u Srbiji, govori srpski jezik i napisao je zanimljivu knjigu o životu Ive Andrića, kaže da Šolc i nema šta da ponudi Srbiji. U pogledu sankcija prema Rusiji on kaže da Njemačka neće da kažnjava Srbiju, njene kompanije će ostati da rade i Srbiji neće biti uvedene sankcije. On posebno naglašava da kada predsjednik Srbije kaže da je članstvo u EU strateški cilj on sam zna da to nije istina, jer to nije realno. I svi znaju da od toga nema ništa, ocijenio je Martens.

Nekoliko dana prije dolaska Šolca Beograd je bio okićen njemačkim zastavama, a na bilbordima su plakati "Dobro došli od srca". Nejasno je otkud tolike zablude o Njemačkoj. U Srbiji je zvanična verzija da je Njemačka ključni partner i da bez Njemačke mi ne možemo.

Ne smije se zaboraviti da je Njemačka, kao i cijeli Zapad, politiku prema Srbima preuzela od nekadašnje Austrijske imperije i tu nema nikakvih promjena. A valjda je dovoljno poznato šta je Austrija mislila o Srbima i kakvu je politiku vodila prema njima. Takođe, bilo bi korisno prisjetiti se i iskustva iz Krimskog rata, kada je Srbija uprkos pritiscima ipak ostala neutralna.

* * *

Ništa manje zanimljiva i važna nije ni posjeta predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića Vaseljenskoj patrijaršiji u Istanbulu. Zvanično, Đukanović je u Istanbulu bio na 25. Evroazijskom forumu, ali, utisak je, to je bilo samo pokriće za glavni cilj boravka. Đukanovića je primio i vaseljenski patrijarh Vartolomej, koje mediji obično zovu "NATO patrijarh". To je prvi susret lidera Crne Gore i jednog vaseljenskog patrijarha još od 1899. godine, kada je u Fanaru bio tada knez Nikola Petrović.

U svjetlu neizvjesnosti oko Srpske pravoslavne crkve i favorizovanja nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve posjeta Đukanovića zaista dobija na značaju. Takođe, uočljivo je da se sve dešava u vrijeme davanja statusa autokefalnosti Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Umnogome cijeli projekat podsjeća na posjetu u to vrijeme predsjednika Ukrajine Petra Porošenka vaseljenskom patrijarhu, poslije koje je Fanar dodijelio status autokefalnosti raskolničkoj Pravoslavnoj crkvi Ukrajine.

Prije nekoliko mjeseci je u posjeti vaseljenskom patrijarhu bio i predsjednik Skupštine Crne Gore i minulih dana su bili i studenti i profesori Bogoslovije s Cetinja.

Tokom posjete predsjednika Crne Gore obavljeno je i krštenje unuka predsjednika Đukanovića u Vaseljenskoj patrijaršiji. Zanimljivo? Kojoj onda crkvi pripada Đukanovićev unuk?

U mnogo čemu posjeta Đukanovića liči na samo još jedan korak u ostvarivanju zapadnog plana da se razbije pravoslavlje. Zapadni cilj je da oslabi i rasparča pravoslavne crkve kako bi na taj način oslabili uticaj Rusije. Procjena je, naime, da su pravoslavlje i Ruska pravoslavna crkva među glavnim polugama "meke moći" Rusije.

Uočljivo je da se u saopštenjima iz Fanara uopšte ne spominje Srpska pravoslavna crkva, koja je ipak dominantna u Crnoj Gori. Čak i kada su studenti i sveštenici cetinjske Bogoslovije bili u Istanbulu, iako je Bogoslovija dio Srpske pravoslavne crkve.

Sve su to novi i veliki izazovi za SPC, utoliko prije što Srpska crkva djeluje u nekoliko formalno nezavisnih ili NATO ili pronatovskih država. Ako je suditi po nakaradnoj kapitulaciji u slučaju Makedonske crkve i narastajućoj crkvenoj sklonosti ka evropskom putu, onda se čini da se SPC slabo snalazi u tim novim geopolitičkim igrama. Ili je možda i sama saučesnik u tom projektu razgradnje pravoslavlja.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije