Bertolt Breht, "Prosjačka opera", režija Lenka Udovički, "Ulisis" sa Briona i Gradsko dramsko kazalište "Gavela" iz Zagreba…
I ova predstava počinje već u Fažani, odakle kreće brod "Mali Brijun" koji vozi isključivo gledaoce za predstavu na Malom Brionu u tvrđavi Miron, najvećem utvrđenju na Jadranu u 19. vijeku.
Sredovječni par u klupi do nas na brodu naglas komentariše šta se to hoće sa predstavom jednog staljiniste i marksiste Brehta sada u Hrvatskoj dok traje rat u Ukrajini.
Očigledno ne znajući da je taj Breht još dvadesetih godina prošlog vijeka nagovijestio dolazak nacizma i fašizma protiv kog se borio svim svojim sredstvima i bio kažnjavan i proganjan, pa je dolaskom na vlast nacista napustio takvu svoju zemlju Njemačku, da bi se 1948. vratio u Istočni Berlin, gdje osniva "Berliner Ensemble" i tu živi i stvara do smrti 1956. godine.
Zaboravljamo, nadam se ne svi, da je Breht pripovjedač, pjesnik, režiser, teoretičar, veoma posebni dramski pisac, zagovornik i pokretač epskog pozorišta, koji je svojim društvenim angažmanom i kritikom stanja u kome živi u dobroj mjeri unio revolucionarni pristup pozorištu i njegovom značaju u društvu.
Rediteljka Lenka Udovički se vraća svom omiljenom piscu Brehtu sada kada je njegovo stvaralaštvo ništa manje aktuelno nego u vrijeme nastajanja ovog rukopisa. Ova muzička satirična predstava je 1928. godine premijerno izvedena u Berlinu u već ustaljenoj saradnji sa kompozitorom Kurtom Vajlom, a realno nastala je po motivima veoma uspjele predstave Džona Greja iz 18. vijeka "Opera za prosjake" koja je igrala u Londonu. I nije Breht tada, a ni sada slučajno. Osmišljenom umjetničkom orijentacijom kao osoba koja je zadužena i za ukupnu pozorišnu produkciju na Brionima sada možda nego ikada Breht biva aktuelan i njegovo novo pozorišno iščitavanje samo podvlači crtu osjećaja za trenutak ovog pozorišta i ljudi koji ga vode. A rediteljka Udovički kao iskusni beogradski đak i stvaralac to zna.
Umjetnica i rediteljka Udovički je taj svevremeni tekst bez potrebe za nekom aktuelizacijom, uz veoma vještu dramatizaciju iskusne Željke Udovičić Plešina, postavila na način da brehtovski govori o sadašnjem trenutku korumpiranosti društva, na svim nivoima i u svim porama, o sveprisutnom kriminalu i nekažnjivosti onih koji su se ogriješili o zakon i čovjeka, korumpiranih ljudi iz sistema koji bi trebalo da budu na strani zakona i građana, a sveprisutni su sa druge strane morala, ljudskosti i zakona.
Predstava ne pedagogizira, ne nudi gotova rješenja, ne kažnjava, ali jasno prstom upire, kao i sam Breht, u srž problema društva nagriženog unutrašnjim slabostima i nefunkcionisanju osnovnih poluga sistema.
I pored naizgled benigne ljubavne priče u londonskom bordelu, u prvom planu predstava zahtijeva potpunu uključenost u tok radnje i mnoštvo poruka koje nam se šalju sa prepune, zgusnute pozornice aktera.
Deset glumaca, od kojih je devet žena, jer se rediteljka opredijelila da o nepravdi i socijalnom i moralnom raslojavanju jednog društva i sistema baš progovore žene koje igraju i ženske i veoma uspješno i muške uloge.
Na sceni nepuna tri sata je stalno sedamnaest aktera ove predstave, šest članova ansambla i dirigent Karlo Hubak, koji je pomalo i glumac i muzički vođa i aranžer i osoba koja vodi računa o kompletnom efektu zvuka i muzike u ovoj predstavi. A i preveo je ovaj tekst sa njemačkog jezika za ovo izvođenje.
Iako je ova predstava svojim brehtovskim vrsnim jezikom i taj osjećaj Vaijla za pisanje muzike za narod, bježeći od vagnerovskih intelektualističkih nakana, koji muziku piše za "više slojeve", namijenjena u vrijeme nastanka za komercijalne namjene, ona je nadživjela vrijeme i dala prostor danas rediteljki da kroz autentične, ponekad karikaturalne likove progovori o skaradnosti tada, a i sadašnjeg trenutka, kada je sve podređeno materijalističkim ciljevima i kada su pohlepa i sticanje bogatstava iznad svega.
Predstava prati ljubavne odnose i uspon na kriminalnoj skali moralnih skaradnosti vođe kriminalne bande lopova, koga izvrsno na sceni donosi Deni Stanković i njegov svakovrsni odnos sa Poli, kćerkom kralja prosjaka, koju igra Nika Ivančić, ispreplićući ih u najrazličitijim odnosima kriminala, nemorala i korupcije sa lepezom likova prepunih najrazličitijih oblika moralnih bolesti i nastranosti.
Aktuelnost predstave govori kao da se radi o savremenom tekstu iz našeg vremena, a istovremeno nam pokazuje veličinu i značaj svevremenosti klasičnog dramskog i uopšte stvaralaštva. Samo ono stvaralaštvo koje nadživi svog autora i vrijeme imalo je smisla i da bude pokazano. A to je ova predstava sada.
Ansambl predstave, sa živom muzikom kompozitorke Bjanke Adžić Ursulov, daje onu dinamiku i živost kompletnom doživljaju, a kostimi karikaturalni, ali pogođeni i prilagođeni radnji i muzici Deni Šesnić daju punoću i autentičnost čitavoj sceni. Scenografija Staše Zurovca je svedena na igru i premještanje šest velikih sanduka koji imaju višenamjensku ulogu, ali i funkciju u ovom komadu (ormari, skrivalice, stepenice, kaskade, ležajevi) i rešetke koje asociraju na zatvor i tamnicu više su nego dovoljni da se stekne jasan uvid u vizuelni prostor događanja veoma kompleksne i dinamične radnje.
Da bi se razumjela rediteljska zamisao narator nas uvodi iz priče u priču iz čina u čin i iz slike u sliku. Glumice kostimima, maskama i brkovima mijenjaju svoje uloge tako da ih je teško i pratiti na sceni ko je ko, ali razumijemo poruke koje one nedvosmisleno iznose pred publiku koja ih prihvata i prisvaja. Staša Zurovac je umnogome pomogao glumcima i rediteljki da savladaju sve zahtjevne pokrete i igru na sceni. Da li su glumci sve arije otpjevali na nekom operski profesionalnom nivou nije bio prevashodni cilj ovog projekta, ali se mora reći da je dramski ansambl Gradskog pozorišta "Gavela" iz Zagreba veoma korektno "odradio" i sve teške zahtjeve glume (što im je i najbliže), koreografije i pjevanja uživo, normalno. Nepuna tri sata koncentrisane igre, pjesme, glume i smislenog teškog teksta uvezano je u opominjuću priču koja nikoga sada ne ostavlja ravnodušnim. Ukazuje sada na trenutak u kome svi živimo i sve one anomalije koje su oko nas, a mi ih ili ne vidimo jer smo se sa njima srodili i na njih navikli ili smo preveliki konformisti da bi se s time uopšte bavili.
U svakom slučaju predstava koja nas opominje, otrežnjuje i ukazuje da se u društvenoj istoriji i trajanju civilizacije mnoge stvari ponavljaju samo u drugim sistemima, vremenima i okolnostima. Suština nemorala, korupcije, lopovluka, kriminala i socijalnih raslojavanja nije izum današnjice, nego matrica od kada je čovjeka i vijeka.
I da ne zaboravimo sjajnu glumačku ekipu, prije svega žena, koje su nepuna tri sata nosile publiku kroz igru, pjesmu, ples i glumu nudeći nam predstavu za otrežnjenje i nauk: odlična Bojana Gregorić Vejzović, Anica Kontić, Ana Kvrgić, Lana Meniga, Barbara Nola, Mada Peršić, Tara Rosandil i Dijana Vidušin uz pomenutu Niku Ivančić i Denija Stankovića.
Teška satirična predstava sa tematikom i radnjom koja se mora s puno koncentracije pratiti i razumjeti kontekst i vrijeme, poruke koje kroz igru, songove i interpretaciju kompletiraju ovaj veliki pozorišni projekat.
Ne zaboravimo, predstava se igra na otvorenom prostoru u tvrđavi na platou, i to je pozorište. Veliki prostor tvrđave Miron na Malom Brionu bio je prepun aktera ove "opere", koji nisu iznevjerili veliko interesovanje publike iz svih krajeva, gdje se jezički dobro razumijemo. A tu je i prevod teksta, za koji baš nisam siguran kako je neko predstavu shvatio ko ne poznaje duh ovih naroda i jezičke i muzičke varijacije.
I nema konačnog suda, jer za to i nije zaduženo pozorište. Kriminalca rediteljka ne vješa, što je običaj tog vremena, već ostavlja nama da prosuđujemo!
A muzičari: Jurica Bajević, Jakov Gojmerac, Martina Jembrišak, Filip Lusavec, Sven Matijević i Filip Mlinarić uživo su nam ponudili tri sata najrazličitijih muzičkih izražaja.
I na kraju vraćajući se iz tvrđave prema brodu "Krasnica" koji nas vodi na Veliki Brion džombastim putem iza ponoći jedva osvijetljenim improvizovanim sijalicama na samom putu čujem komentare u koloni koja pažljivo korača prema svojim brodovima da je ovo predstava koja se mora još jedanput pogledati da bi se sva sagledala i razumjela, bolje shvatila i da bismo se sa njom saživjeli.
Možda su i u pravu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.