Iako je najveći deo 2011. protekao u znaku pripreme za još goru 2012, na samom kraju 2011. i na početku 2012. nekoliko je pozitivnih znakova.
U SAD se privredni rast drži na oko 2%, a u januaru ove godine zaposleno je 243.000 osoba. Berze su nedeljama u porastu, a stopa nezaposlenosti je opala na 8,3% - najniže od dolaska Obamine administracije. U Evropi je indeks Euro Stoxx porastao čak 6% u januaru, a skoro 18% od avgusta prošle godine. Da ne bude van trenda, i indeks Beleks 15 je porastao od 25. januara za skoro 15%.
Da li su to znaci iznenadnog dolaska boljih vremena i izlaska iz krize? Bilo bi sjajno da je tako, ali nije. Pomenuti pokazatelji su znak samo prolaznih poboljšanja u nekim segmentima tržišta, jer ima i loših podataka, možda i mnogo više. Još više od trenutnog statusa pozitivnih promena može da zabrine razlog za ove trendove. Oni su i u SAD i u Evropi rezultat ekspanzivne monetarne politike. Pravo ime za "kvantitativno olakšanje" jeste štampanje para. A i SAD i Britanija i evrozona lansirale su u protekle dve godine "olakšanja" kakva u istoriji nisu viđena.
Takav rast ponude novca samo pri lošoj poslovnoj klimi ne izaziva inflaciju, jer se novac iz opticaja usporeno multiplikuje u kredite i agregate poput M3. M3 je po pravilu skoro desetak puta veći od mase novca u opticaju i zato M3 vrši najjači pritisak na cene. Suočene sa velikom ponudom novca, neke banke i fondovi kupovali su dužničke hartije sigurnijih zemalja. Oni koji su sumnjali u državne hartije okrenuli su se berzi. U SAD, gde su "kvantitativna olakšanja" bila pre dve godine, novac je očito stigao i do realnog sektora, čim nezaposlenost opada.
Problem je što sva poboljšanja stoje na staklenim nogama. Monetarne vlasti i u SAD i u Evropi povukle su rizičan potez većom ponudom novca. Da toga nije bilo, i SAD i Evropa bi odavno bile u recesiji. Ali, i sa ovom enormnom emisijom novca, sedam od 17 zemalja evrozone je u recesiji.
Posle ovako velike emisije od aktera zavisi kako će iskoristiti priliku. Emisija novca je kupovina vremena. Vlade treba ozbiljnije da se suoče sa dugovima, banke sa tankim bilansima. Njima značajno doprinose teško naplativi krediti i kupovina dužničkih hartija zemalja u problemima. A prilika će trajati dok inflacija osetnije ne počne da raste, pa će i novac morati da se povlači i da se dižu kamatne stope. Ili, dok se ne desi nešto neočekivano, recimo da Grčka ili Portugal bankrotiraju, pokrećući niz nepredvidivih događaja.
Znaci oporavka koji se vide poslednjih nedelja u SAD i Evropi nisu nagoveštaj izlaska iz duboke krize u koju bi privreda narednih godina mogla otići, nego jedna prolazna epizoda izazvana monetarnim manipulacijama
Nekoliko je loših posledica ovakvog inžinjeringa poboljšanja. Prvo, ono podseća na povećanje narko-doze zavisnika, umesto lečenja. Veća doza ga privremeno anestezira, ali njegov problem postaje sve teži sa svakom novom, a jačom dozom. Drugo, povećana ponuda novca slabi podsticaj vlada i banaka da se bave svojim bilansima. Dok pomoć stiže spolja, ne bavimo se sami sobom, što je najteže. Treće, ovakvi potezi razaraju kreditno tržište. Ako banke od ECB dobiju novac po 1%, to je i najviše što će banke nuditi štedišama. Ali, ko će štedeti po 1%, ako je inflacija 2,5%. Nadalje, ako po 1,5% firme neće kredite, jer je poslovna klima loša, kako bi ih uzimali po višoj kamati, da sredstva potiču iz štednje? U stvari se ne zna ni šta traži štednja, ni koliko su firme voljne da plate kredit. I to razara kreditno tržište, a da je tako videće se kada ECB povuče većinu sredstava koje je pustila. Četvrto, ovakvi potezi povećavaju zavisnost banaka, realnog sektora i vlada prema centralnim bankama. Zato će se ubuduće umesto lečenja tražiti još jača narkoza, tj. veće "olakšanje". I što je najgore, ovakva olakšanja koja pokreću parcijalne i privremene oporavke čine krizu još opasnijom, zbog kumulacije i rasta dugova i loših plasmana.
Tako znaci oporavka koji se vide poslednjih nedelja u SAD i Evropi nisu nagoveštaj izlaska iz duboke krize u koju bi privreda narednih godina mogla otići, nego jedna prolazna epizoda izazvana monetarnim manipulacijama. I 2011. je počela dobro, ali su je cunami u Japanu i evro-kriza okrenuli u lošem pravcu. Možda neko negde dobije izbore dok traje pozitivni trend. Najverovatnije će biti još mnogo ovakvih epizoda. I lek će biti isti. To će ovu krizu činiti sve opasnijom, jer će troškovi izlaska iz nje rasti. Zbog velikih državnih intervencija i masivnih intervencija centralnih banaka ova kriza i raspad evrozone imaju oblik jednog izuzetno usporenog slow motion. To će krizu protegnuti na jako dug period, možda i više od deset godina.
Sada je uzalud pričati da je bolje bilo pustiti Grčku i svakoga još ko mora da bankrotira, pustiti neke veće banke niz vodu, druge bi preuzele njihov posao i većinu zaposlenih. Da se to desilo početkom 2010, Grčka i drugi bi prošli čistilište i verovatno krajem 2012. bi počeli da rastu. Ovako kriza postaje sve opasnija i sve većem broju preti grčkizacija. Može biti prolaznih poboljšanja, ali pravo će doći kada ekonomski poredak u Evropi i SAD očisti svoje ekscese bankrotstvom onih koji su ih napravili, bile to firme ili države. Kapitalizam bez krize nije moguć, jer bi to značilo da bi investitori morali biti nepogrešivi. Ali, izgleda da smo to zaboravili i da smo postali preosetljivi da to izdržimo, pa vlasti čine sve da neminovno bar odlože. A ono će morati doći po svoje da bismo uopšte mogli krenuti napred.