SP Qatar 2022.

Kolumne

Slamanje Srbije

Slamanje Srbije
Foto: N.N. | Slamanje Srbije

Zapadne zemlje intenziviraju pritisak na političku Srbiju kako bi se nametnulo zapadno "rješenje" za Kosovo i Metohiju. Poslije Kosmeta na red dolaze pritisci na Beograd da "disciplinuje" i Republiku Srpsku. Pozadina tih pritisaka nije traženje istinskog rješenja, nego nanošenje političkog poraza Rusiji u situaciji kada Zapad gubi u Ukrajini. U toku je još jedan pokušaj slamanja Srbije.

Mnogi, međutim, vjeruju da je politička Srbija već slomljena. Vjeruje se, naime, da je aktuelna vlast u Beogradu definitivno slomljena 17. septembra ove godine kada je uprkos odlukama vlasti i većinskom raspoloženju javnosti  u Beogradu održano finale Evropskog festivala LGBT populacije. Suprotno legalnim odlukama vlasti, američki ambasador Kristofer Hil je praktično naredio da se sve održi kako su on i Zapadnjaci željeli. Tu novonastalu situaciju gazdovanja američkog ambasadora sada dio Zapada koristi za konačan slom. Naime, na Zapadu se procjenjuje da je politička Srbija ranjena i na "staklenim nogama" i da bi tu situaciju trebalo iskoristiti.

Ključni instrument slamanja Srbije je takozvano "strateško opredjeljenje" aktuelne Srbije da slijedi "evropski put" i nedostižno članstvo u Evropskoj uniji. Niti, međutim,  postoji "evropski put, a ni članstvo u EU. Ali se ne odustaje.

Pritisci se hrane neriješenim problemom Kosova i Metohije, a potom na red dolazi i Republika Srpska.

U igru je ubačen navodni francusko-njemački prijedlog za rješenje kosovskog čvora. U stvari, to je francuska ideja, a Njemačka je u to uvučena kako bi se dao dovoljan autoritet. 

U javnosti se, međutim, ništa ne zna o čemu se tu radi, a javnost se zamajava proizvodnjom napetosti na sjeveru Kosova. Ono što zapadni agenti uticaja u medijima plasiraju svodi se da navodno taj plan ne predviđa međusobno priznanje niti da Beograd omogući članstvo u UN. To je besmisleno jer Srbija nema uticaj na članstvo u Ujedinjenim nacijama, o tome odlučuje Savjet bezbjednosti. Takođe nudi se i "jasnija perspektiva članstva u EU" i "značajna ekonomska pomoć", kao i  "zaštita Srba".  Ali ne nudi se i članstvo u EU, samo "perspektiva". Sve već viđeno.

I onda ključna stvar:  Zapad i EU će pomoći Srbiji da se oslobodi energetske zavisnosti od Rusije. Šta to znači? Da Srbija ubuduće kupuje ruski gas, jer drugog nema,  i naftu od američkih i evropskih kompanija, ali sedam puta skuplje.

Ali, nije realno da taj plan i prođe. Jer, ima tu i geopolitičkog rivaliteta i unutarzapadnog sukoba. Uprkos javnim izjavama Amerika ne podržava tu inicijativu kao ni američka produžena ruka, Evropska komisija.

U Parizu i Berlinu se računa prije svega na podršku vlasti u Beogradu. I to bi moglo biti ključno jer je očigledno da je dio vladajuće elite Srbije spreman da radi protiv interesa svoje države i ti ljudi su zapadni agenti uticaja, a ne predstavnici naroda. U Parizu je nedavno, povodom Pariskog foruma za mir, bio i predsjednik Srbije. On je izjavio da je zadovoljan sastankom sa predsjednikom Francuske Emanuelom Makronom. Ali, o čemu je razgovarano niko ne zna, a i sam predsjednik je izjavio  da ne može da govori o detaljima. Umjesto bilo kakve informacije o tim kosovskim razgovorima sa Makronom, lider Srbije je ponudio izjavu da mu se čini  "da (Makron) poštuje to što ga ne lažem i što govorim istinu". Ali, trebalo bi se ipak podsjetiti starog iskustva da upravo ljudi koji govore neistine stalno ističu, tvrde, kako ne lažu. Drugim riječima, najvažnije državno pitanje Srbije je i dalje privatni posao.

Zapadu je, a prije svega poniženim evropskim zemljama, sada potreban dogovor Beograda i Prištine kao politički uspjeh zbog Ukrajine, a protiv Rusije, da "porazi" Rusiju među njenim saveznicima. Zato im se žuri.

U toj funkciji je i stalno nametanje teme sankcija Rusiji, koje Srbija, barem zvanično, još nije uvela iako izvjestan broj zakulisnih sankcija već postoji. Uprkos svim istraživanjima javnog mnjenja koja pokazuju da je preko 80 odsto građana protiv sankcija,  uporno se, i to iz vladajućih krugova,  gura priča o sankcijama. Sam predsjednik Srbije je rekao da bi Srbija mogla da promijeni sadašnji stav samo "ako nad glavom bude visio Damoklov mač". A to, rekao je,  trenutno nije slučaj. U prevodu, Srbija bi ipak mogla da uvede sankcije Rusiji iako bi to moglo da bude samoubistvo Srbije.  Utoliko prije što poslije Rusije na red dolazi i Kina i sankcije prema njoj, a bez Rusije i Kine Srbija nema nikakav značaj, postaje "krpa" kojom Zapad briše krv na podu.

A Mađarska, koja je članica i EU i NATO-a,  organizuje "nacionalne konsultacije" protiv sankcija i organizovaće "nacionalni referendum".

*  *  *

O tom ratu izgleda da na Zapadu mnogi sanjaju i nastoje da izazovu situaciju iz koje onda nema nazad. Tako je prošle nedjelje u pograničnom selu Pševodov na jugoistoku Poljske pala raketa i dvoje ljudi je poginulo. Munjevitom brzinom zapadni mediji su odmah optužili Rusiju da je gađala Poljsku, članicu NATO alijanse, i svi su se pozivali na "američke obavještajne izvore koji su željeli da ostanu anonimni". I sve su to, u svim medijima, bili identični tekstovi.

Ali, taj zapadni plan je ubrzo propao. Jedan lokalni mještanin je snimio ostatke projektila na kojem se vide oznake da je raketa ukrajinska. Iz sistema S-300. I sve je palo u vodu.

Američki Si-En-En (CNN)  je objavio da je u stvari jedan NATO avion "ispratio pad rakete na jugoistoku Poljske". Drugim riječima, to je bio plan, organizovana akcija.  U Moskvi je objavljeno da je riječ o raketi S-300 kakve Rusija više ne koristi.

Ali, uprkos tome, u Berlinu, Vašingtonu i Londonu se plasira nova priča da nije važno čija je to raketa, kriva je Rusija jer je napala Ukrajinu.

To je već viđen model izazivanja rata lažima.  Istovremeno, to govori i o dvije podjednako opasne stvari: da ima dovoljno onih koji su spremni na sve i svašta i da je na Zapadu haos kojim dominira infantilno ponašanje njegovih lidera. Cijelu operaciju je srušio jedan običan čovjek fotografijom mobilnim telefonom.

I ponovo zloupotreba Poljske. Uprkos savezništvu Britanije i Poljske, Vinston Čerčil je govorio da je Poljska "hijena Evrope".

Nekako u isto vrijeme u Istanbulu se desio teroristički napad u kojem je poginulo šestoro ljudi. Uhapšena je državljanka Sirije Ahlam Albašir, koja je osumnjičena da je donijela eksploziv na istanbulsku ulicu, a nju je, kako je utvrđeno, obučavala američka vojska. Zvanična Ankara je zato odbila da primi saučešće Američke ambasade. To je državni terorizam.

Zanimljivo je da se sve to dešava kada su se u Ankari sastali direktor američke CIA Vilijem Berns, koji je bio i američki ambasador u Moskvi, i prvi čovjek ruske inostrane obavještajne službe (SVR) Sergej Nariškin.  Do susreta je došlo na inicijativu Amerike. Naravno, nije poznato o čemu se razgovaralo, a javno se tvrdilo da su tema bili Amerikanci koji su u zatvorima u Rusiji.  To je moguće, ali je malo vjerovatno.

Taj susret, mada šefovi obavještajnih službi ne donose odluke, trebalo bi vidjeti u svjetlu sve češćih ideja Amerike da bi u Ukrajini trebalo preći na diplomatiju, ne pregovore. A zašto Amerika sada želi pregovore o Ukrajini. Amerika je svjesna da gubi u Ukrajini i želi da izbjegne javno priznanje, ali susretom u Ankari  Vašington je ipak priznao da je strana u sukobu. Istovremeno, Amerika nije spremna za nastavak rata, a već je u ovoj fazi postigla dio strateških ciljeva - poniženja i ponovnu okupaciju Evrope i uništenje ekonomije Njemačke.

Ali, pregovora još dugo neće biti, za to je sada kasno.

Zanimljivo je da je Nariškin iz Ankare otišao u Teheran, a još je zanimljivije da je odmah poslije susreta u Turskoj uslijedila nova ruska raketna ofanziva u Ukrajini.

*  *  *

U takvom ambijentu državnog terorizma i haosa u Indoneziji, na Baliju je održan godišnji samit Grupe 20. Glavni događaj je bio susret američkog predsjednika Džozefa Bajdena i lidera Kine Si Đinpinga. Susret je tražila Amerika. Prvobitno je objavljeno da kineski lider neće doći na samit, a onda je dan uoči skupa on ipak došao. Očigledno je da je još jaka američka struja u vrhu Kine. Mada ima i druga strana medalje, predsjednik Si je ipak odlučio da dođe i pokaže  ko je stvarni gazda u Aziji. I predsjednik Si je to i pokazao.  Susret dvojice predsjednika nije naravno donio bilo kakav rezultat jer zaoštravanje Zapada sa Kinom je praktično neizbježno.

Samit G20 je donio i još jedno poniženje  Britanije i njenog premijera Risija Sunaka. Britanski premijer je želio i "kopao i nogama i rukama" da se sastane sa kineskim predsjednikom Sijem, ali je Si to odbio. To je realni status Britanije.

Potom je uticajna američka novinska agencija Blumberg  ocijenila da Velika Britanija gubi status uticajne zemlje, ona zaista više nije uticajna. Kao što je pokazao samit Grupe 20, ističe američka agencija,  u svijetu su se pojavili drugi centri moći o kojima će London morati da povede računa i da ih slijedi, a ne da druge zemlje slijede London.  Jer, ti novi centri moći neće čekati na Britaniju da riješi svoje finansijske probleme ili da koriguje neuspjeli politički kurs.

I, naravno, tu su i već viđene laži i nevjerovatna spremnost za bezočno laganje. Najbizarnija je lažna  vijest plasirana preko medija da je ruski šef diplomatije Sergej Lavrov poslije dolaska na Bali smješten u bolnicu. Nije samo jasno šta se htjelo time postići jer ta laž se munjevito razotkrila.

U istom nivou je i laž da su učesnici samita osudili "rusku agresiju" na Ukrajinu. To je bila medijska manipulacija. U prvom pokušaju takva deklaracija nije prošla. Onda je stigla vijest o "ruskom napadu na Poljsku" pa je dato saopštenje kako se "osuđuje", ali ne Rusija, nego "rat u Ukrajini", ali i da su neke zemlje imale i "drugačije mišljenje". U diplomatskim krugovima se otkriva da je odnos za i protiv takve deklaracije bio 50:50. Ali, u zapadnim medijima je rečeno da je osuđena Rusija. Drugim riječima, samit nije osudio Rusiju. Sve laž do laži.

Samit na Baliju je, uprkos zapadnim manipulacijama, pokazao da se savremeni svijet nepovratno promijenio i da praktično Grupa 20, taj zapadni, na brzinu sklepan izum, praktično više i ne postoji.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije