U jednoj od prethodnih kolumni objasnio sam zašto je za BiH najbolje rješenje fiksiranje deviznog kursa ("Devizni kurs - igranje s vatrom").
Međutim, čak i laici primjećuju da fiksan devizni kurs ne znači po automatizmu i sistem valutnog odbora koji je u upotrebi u BiH već deceniju i po. U stvari, u praksi postoje čak četiri režima koja obezbjeđuju fiksiranje deviznog kursa i to su:
- zvanična dolarizacija tj. evroizacija kakvu je sprovela Crna Gora,
- valutna unija kakvu čine članice Evropske monetarne unije,
- klasičan režim fiksnog deviznog kursa kome teži Hrvatska i
- sistem valutnog odbora kakav funkcioniše kod nas u BiH.
Svaki od ovih sistema ima svoje prednosti i mane koje ćemo objasniti u kratkim crtama kako bismo javnosti BiH približili zašto su se vlasti ove zemlje (doduše pod snažnom sugestijom MMF-a) odlučile baš za ovaj režim. Dakle, šta je na meniju?
Sistem valutnog odbora (krenuli smo od njega da bismo ostale alternative poredili sa njim). Dakle, sistem valutnog odbora zahtijeva da centralna banka štampa novac samo onoliko koliko ima deviznog pokrića, te da garantuje i mogućnost obratne konverzije (iz domaće valute u stranu) po unaprijed poznatom kursu. Time joj je, zapravo, oduzeto pravo da autonomno utiče na količinu novca u ekonomiji što ne mora biti negativno znajući da se loš domaći novac na ovim prostorim prvi put spominje još 1294. godine (da, dobro ste pročitali 1294. godine. Naime, još su srpski kraljevi iz dinastije Nemanjića i pored toga što su proglašeni svecima prije imali nezgodan običaj da varaju narod!).
Valutni odbor su često uvodile siromašne zemlje, koje su i dan-danas siromašne, zbog čega njegovi kritičari vole da kažu kako se radi o pogubnom režimu. Međutim, i jedan Hong Kong, koji se u svjetskim okvirima smatra uspješnom ekonomijom, ima valutni odbor.
Dolarizacija/evroizacija. Kod nas je najpoznatiji primjer Crne Gore u kojoj se legalno koristi evro kao sredstvo plaćanja. Ipak, Crna Gora nije usamljen primjer i u Evropi i svijetu postoji dosta zemalja koje su jednostrano prešle na korištenje (kvalitetnije) valute neke veće zemlje (Vatikan, Andora, Monako, San Marino itd). Primjećujete da je većini ovih zemalja zajedničko da se radi o mini-državama sa manje od milion stanovnika.
Kada su "đetići" uveli evro ovdje su im se mnogi smijali smatrajući da se na silu guraju u Evropu. Međutim, time samo pokazujemo sopstvenu neobaviještenost, budući da su jednostrana evroizacija u Crnoj Gori i valutni odbor u BiH zapravo braća blizanci! Razlika između njih je više simbolična nego stvarna. Nivo autonomije monetarne politike je bukvalno isti (ruke su jednako vezane centralnim bankama u BiH i Crnoj Gori), samo što mi imamo vlastitu valutu, što stvara privid monetarnog suvereniteta. Ovo nije slučajno budući da su pametni Englezi izmislili valutni odbor za svoje kolonije u 19. vijeku (sjetite se da je i Hong Kong do 1997. bio britanska kolonija) želeći da izađu u susret njihovoj želji za autonomijom, a da pri tom ne izgube kontrolu nad situacijom. Jedina opipljiva prednost valutnog odbora nad jednostranom evroizacijom je što on devize povlači iz prometa u devizne rezerve centralne banke koje onda mogu biti investirane i tako može biti ostvarena određena dobit.
Valutna unija. Istorija valutnih unija u svijetu je dosta duga (npr. Monetarna unija Engleske i Škotske iz 1707, Latinska monetarna unija iz 1865, Skandinavska monetarna unija 1873. itd), a mi živimo na granicama jedne od najvećih današnjih monenatrnih unija (Evropske monetarne unije) Ipak, našoj zemlji, koliko znamo, niko ozbiljan nije nudio ulazak u istu. To nije obeshrabrilo Direkciju za ekonomsko planiranje Savjeta ministara BiH, koja u jednom svom izvještaju iz 2007. navodi kako je izlazna strategija iz sistema valutnog odbora upravo uključivanje u EMU. Međutim, ovo su za nas trenutno samo lijepe želje i to iz više razloga. Jedan je svakako kriza u EMU, ali je još gore sporo sprovođenje reformi u BiH. Tako ulazak u EMU slijedi tek nakon ulaska u EU, mada se čak ni to ne odvija po automatizmu. Zapravo, u EU danas ima 27 zemalja od kojih su svega 17 i članice EMU. I tih 17 je očito prevelik broj budući da ulazak u valutnu uniju zahtijeva ispunjenost tzv. Mandelovih uslova optimalnog valutnog područja koji se u najkrećem svode na slično stanje ekonomija. Tako bismo prvo trebalo da dostignemo njemačko stanje privrede pa da onda uđemo u EMU bez rizika da za njih postanemo teret kakav je danas Grčka, potencijalno Portugal, Španija itd. To nam sugeriše samo jedno: za nas je ova opcija trenutno nerealna!
Klasičan režim fiksnog deviznog kursa. Ovo je sistem koji pruža mogućnost da se centralna banka koristi svim instrumentima monetarne politike koje koriste i razvijene zemlje s tim da mora da vodi računa da u njihovom korištenju ne pretjera i ne stvori inflaciju. Sa stanovišta korištenja monetarne politike u svrhe podsticanja privrednog rasta ovo je superiornije rješenje od valutnog odbora i jednostrane evroizacije, ali je isto tako i složenije za sprovođenje, te pruža više šanse za grešku koja po pravilu vodi napuštanju fiksnog kursa što opet nerijetko dovodi do monetarnog haosa. Vlasti Hrvatske, očito, više vjeruju u sebe od naših, budući da Hrvatska već desetak godina dosta uspješno koristi ovaj režim (doduše, MMF za razliku od javnosti Hrvatske smatra da se radi i puzajućem kursu što je tema za neku drugu raspravu), a i prije toga (od reforme 1994.) je koketirala sa ovim režimom.
Da sumiramo. BiH se odlučila za valutni odbor jer:
- MMF i uticajni međunarodni predstavnici nisu vjerovali vlastima BiH da neće zloupotrijebiti klasičan režim fiksnog deviznog kursa;
- Valutnu uniju nam niko nije ni nudio, a i kada bi je trebalo stvarati mogli bi je stvoriti jedino sa Srbijom sa kojom nas veže jednako loša privredna situacija, a nikako sa bogatim zemljama EU koje ne žele u svoje redove da prime novu Grčku;
- Jednostrana evroizacije nije dolazila u obzir jer se željelo BiH dati simbol suvereniteta (vlastita nacionalna valuta) iako u praktičnom smislu ne postoji razlika između BiH i Crne Gore koja nema svoju valutu.
Ovi razlozi nisu puno promijenjeni od 1997. do danas tako da ćemo sistem valutnog odbora sigurno koristiti još neko vrijeme.
(Autor je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)