Kolumne

Šta znači odluka američkog suda o pravu na abortus

Šta znači odluka američkog suda o pravu na abortus
Foto: N.N. | Šta znači odluka američkog suda o pravu na abortus
Igor Popović

Odluka Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u slučaju Dobbs v. Jackson Women's Health Organization, koja se odnosi na pravo na abortus uzburkala je domaću i međunarodnu javnost. Ovdje bih želio da iznesem nekoliko teza o presudi i pravu na abortus prema pravu ljudskih prava.

1. Šta je to uradio Vrhovni sud SAD povodom abortusa? Čućemo da je sud ukinuo pravo na abortus i da, sljedstveno tome, žene ne mogu abortirati u SAD. To je netačno. Sud je utvrdio da Ustav SAD ne daje pravo na abortus, ali ga ni ne brani. Sudije kažu da je Ustav neutralan u tom pogledu i da ne govori ništa o ovom pitanju. Suština odluke je da svaka savezna država može da donese zakon kojim će urediti pitanje abortusa, na jedan ili drugi način. Države mogu dozvoliti ili zabraniti abortus ili postaviti uslove kada je abortus dozvoljen. To je glavna posljedica ove odluke.

2. Šta je bio povod za odlučivanje? Sud je raspravljao o tome da li je zakon države Misisipi, koji ograničava pravo na abortus, u skladu sa Ustavom SAD. Zakonom je zabranjen svaki abortus nakon petnaeste nedjelje, osim u slučajevima kada postoje ozbiljni zdravstveni rizici ili ozbiljne abnormalnosti fetusa. Vrhovni sud je, imajući u vidu prethodnu tačku, utvrdio da je ovaj zakon ustavan.

3. Hoće li se moći obaviti abortus u SAD? Da, hoće, jer sadašnje stanje stvari ukazuje da će jedan broj država imati restriktivan pristup abortusu, dok će druge biti liberalne. Kao što se vidi, abortus se može obaviti i u Misisipiju. Posljedica je ta da će žene moći da idu iz jedne savezne države u drugu kako bi abortirale u zavisnosti od specifičnosti svakog slučaja. Vjerujem da to nije ugodno i praktično rješenje te može imati negativne psihičke i fizičke posljedice za trudnice.

4. Kakav je status prava na abortus u Ustavu SAD i njegovim dopunama? Pravo na abortus nije nigdje napisano. Ono je "stvoreno" praksom Vrhovnog suda 1973. godine, a 1992. godine je ta praksa modifikovana. Sud je tada smatrao da se iz amandmana Ustava može izvući zaključak da postoji pravo na abortus u određenoj formi. Riječ je o kreativnom (rekao bih i progresivnom) tumačenju ustavnih amandmana, jer se pravo na abortus izvlačilo iz riječi "sloboda" (liberty) unutar XIV amandmana na Ustav SAD.

5. Šta je cilj odluke Vrhovnog suda SAD? Odluka se bazira na demokratiji. Šta to znači? To znači da je cilj odluke da se pitanje prava na abortus vrati narodu, odnosno da narod preko izabranih predstavnika u zakonodavnim tijelima saveznih država treba da odluči o ovom pravu. Namjerno sam napisao "da se... vrati narodu", jer je Vrhovni sud ranijim odlukama oduzeo od naroda pravo da odluči o tome da li postoji pravo na abortus ili ne. Već sam rekao, odluka navodi da je Ustav SAD neutralan u pogledu prava na abortus i zato Vrhovni sud nema mandat da odluči o pravu na abortus, već samo narod. To nam poručuju autori ove odluke, koja je usvojena sa šest glasova za i tri protiv.

6. Šta kaže međunarodno pravo o pitanju prava na abortus? U međunarodnom ugovornom pravu, ali i u međunarodnom običajnom pravu ne postoji pravo na abortus kao apsolutno, neograničeno pravo. Tačnije, kao ni u Ustavu SAD, ovo pravo nije eksplicitno prepoznato ni u međunarodnom pravu. Iako to možda nekome zvuči nehumano i mizogino, jednostavno je tako. No, pravo na abortus se "izvlači" iz drugih prava, kao što su, pravo na privatni život i pravo da ne budemo podvrgnuti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju. Stoga, države nemaju odriješene ruke da čine što im je volja. Tako će u određenim situacijama zakonska zabrana abortusa biti protivna međunarodnom pravu ljudskih prava. Riječ je o, uglavnom, ekstremnim slučajevima: incest, silovanje, ugrožavanje zdravlja ili života majke ili zdravstveni defekt fetusa. Međutim, ovi izuzeci nisu univerzalno prihvaćeni i nisu potpuno jasni, te postoje određena otvorena pitanja. Recimo, dokle bi išao izuzetak vezan za ugroženost zdravlja majke? Koje bolesti i stanja bi bile uključeni? Dodatno, sve se češće pominje i izuzetak vezan za životne uslove majke i djeteta, gdje se navodi da bi bilo opravdano dozvoliti abortus kada se može očekivati da će dijete živjeti u lošim uslovima, prije svega materijalnim i porodičnim.

Navedeno ukazuje da, ako država zabrani abortus bez ostavljanja ikakvih izuzetaka, onda bi ona kršila međunarodno pravo. Ovakvo rezonovanje nas nesumnjivo dovodi do toga da je odluka Vrhovnog suda popločala put da SAD dođu u situaciju da krše međunarodno pravo. No, budimo oprezni. Odluka sama po sebi ne krši međunarodno pravo. Do kršenja će doći tek ako se usvoji zakon koji ne dozvoljava abortus barem u gore navedenim slučajevima. Ukoliko bi, npr. Teksas, donio zakon koji zabranjuje abortus, ali prihvata navedene izuzetke, kršenja međunarodnog prava ne bi bilo. Ponavljam, ovo može zvučati strašno, degradirajuće i nazadno, ali je stanje stvari, tačnije prava, takvo. Ipak, treba reći da postoje napori za promjenom i da nevladine organizacije i tijela nadležna za zaštitu ljudskih prava na međunarodnom planu apeluju na države da se proširi pravo na abortus.

7. Kako je moguće da je Vrhovni sud donio takvu odluku, ako međunarodno pravo ne daje potpunu slobodu državama da regulišu abortus? Američke sudije, barem one koje su bile većina u ovoj odluci, ljubomorno čuvaju svoje ustavno pravo, dozvoljavajući da međunarodno pravo utiče na njihovo odlučivanje samo u ograničenom broju pravnih pitanja. Pitanje abortusa nije jedno od njih. Nažalost, međunarodno pravo ljudskih prava gotovo da ne dopire do američke sudske prakse. Zato se odluka bazira isključivo na američkom pravu i praksi, bez referenci na međunarodno pravo. Međutim, troje sudija koji su ostali u manjini i glasali protiv odluke, ipak se kratko pozivaju na međunarodno pravo i pravo drugih država, navodeći liberalan stav prema abortusu.

Poređenja radi, sudovi evropskih država ne bi smjeli da postupaju kao što su to učinile njihove američke kolege. Naime, države članice Savjeta Evrope obavezale su se na poštovanje ljudskih prava kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Konvencija ne garantuje pravo na abortus i Evropski sud za ljudska prava je 2010. godine u načelu podržao irsko pravo koje zabranjuje abortus, ako život trudnice nije ugrožen. Ipak, kada trudnoća ozbiljno ugrožava zdravlje majke ili postoje ozbiljne anomalije ploda, onda bi zabrana abortusa u takvom slučaju bila suprotna Konvenciji. Dakle, domaće sudije treba da odluče o pravu na abortus u skladu sa stavovima Evropskog suda. No, ne teče uvijek sve glatko. Tako je Ustavni sud Poljske nedavno proglasio neustavnim odredbe zakona koje su dozvoljavale abortus u slučaju defektnosti fetusa. Zato se pred Evropskim sudom za ljudska prava trenutno vodi postupak protiv Poljske. Nezahvalno je nagađati, ali je vjerovatno da će sud utvrditi kršenje Konvencije.

8. Kako dalje? Protivnici sporne odluke trebalo bi da iskoriste njen cilj - vraćanje pitanja prava na abortus narodu. Trebalo bi da izvrše pritisak na političare da izglasaju liberalne zakone na saveznom ili nivou saveznih država. Da li će se to desiti, otvoreno je pitanje. To zavisi upravo od volje naroda i političara. Ako narod saveznih država ne želi da dozvoli abortus, onda na djelu imamo demokratiju, sa svim svojim manama.

9. Zaključak. Meni, kao pravniku koji se bavi međunarodnim pravom, ostaje žal što međunarodni standardi i praksa međunarodnih tijela očigledno nisu obavezni za američke sudove. Meni, kao čovjeku sa određenim moralnim stavovima, ostaje žal zbog nazadne odluke. Ipak, sudije treba da odlučuju kao pravnici na osnovu prava, a ne morala i sopstvenih svjetonazora.

(Autor je viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije