Pri prvom susretu sa knjigom koja se upravo pojavila pred nama pada u oči ime njenog autora koji je, očito Grk, ali sa kojim se do sada nismo čitalački družili. To je sasvim razumljivo jer je "PIVO" prvo njegovo djelo prevedeno na srpski. I
I naravno, to u nama budi radoznalost novih viđenja sa zemljom i djelom koja se može smatrati kolijevkom evropske civilizacije, nauke i umjetnosti, kulture i filozofije, ali i ljepotom dostojne bogova koji su, govore mitovi, ovaj predivni dio Mediterana dijelili sa ljudima učestvujući u njihovim životima, poduhvatima, njihovoj sudbini.
Naslov, a vidjećemo kasnije i sadržaj, tek na ponekom mjestu, u opisu mora ili nebeskog pejzaža, iz daljine doziva uspomenu na neku davnu Grčku koje više nema, koju su napustili njeni Odiseji, zaboravili Ikari, spaljenih krila i prebolovali njeni Prometeji opijeni čarolijom vatre. Sada je to obična, svakodnevna zemlja, zemlja prašine i buke, gungule, vrućeg piva s grenadinama, mutnih situacija, kriminalizovanih radnji i problematičnih ljudi koje su vjetrovi i struje, kao krš i olupine poslije olujnog nevremena, izbacili na obalu čineći od plaže deponiju otpada, strave, ružnih priča i orgiju promašenih života.
Na početku knjige Fundas Ladis zahvaljuje svojim brojnim poznanicima koji su mu dali podsticaj za pojedine priče. Oni su mu te priče ispričali, a on ih je kao novinar zabilježio i razasuo po stranicama crnih hronika novina koje je popunjavao svojim prilozima.
Kao novinar Ladis je morao posjedovati obaviještenost, smisao da iz zbrke i poplave informacija izabere one koje imaju najveću specifičnu težinu i koje bi, kao dobar mamac, privukle znatiželju čak i sasvim ravnodušne, informacijama prezasićene publike. Međutim, bilješka na početku, uobičajena zahvalnica svim onim koji su na bilo koji način pomogli da knjiga ugleda svijet, može da bude i dio smišljene strategije pisca da naslika ljude i vrijeme, da se zakloni tekstom koji predstavlja sliku i svjedočanstvo, reljef i klimu, atmosferu koju udiše i kojom živi.
Bez obzira na sve, ove priče nisu izmišljene, nego ih je Ladis unio u svoju bilježnicu na licu mjesta, kao svjedok i očevidac. Iako istinite, one nisu puki zapis, nisu lišene težnje za reljefnijom literarnom obradom. One su svojevrsne krimi-reportaže, otisci savremenog urbanog pakla, one deponije koje su prekrile bjelinu antičkog kamenja, ostatke hramova i zamutile nebesku prozračnost mora iz čije su pjene nastajali neslućeni oblici savršenstva.
Svaka priča izrasta iz gradskog asfalta. Piščeva domovina je preplavljena izbjeglicama, mafijašima, kriminalcima svih zastava, s kolca i konopca, koji su se ovdje zaustavili kao otrovno bilje na bogatoj podlozi da truju vodu i vazduh, ubijaju svaku lijepu pomisao i devalviraju sve čega se dotaknu. Gradskim asfaltom gamižu zločinci, kriminalci, drogeraši, prostitutke, lopovi, krijumčari, ubice, reketaši, robijaši sa potjernica, teroristi, tipovi bez skrupula, lica ili domovine. U ovom svijetu ljudi se tamane kao muve, pomrčina halapljivo guta svoje crne heroje, ogrezle u nasilju, porocima i beščašću.
Ladis ne teži da stvori psihološku ili sociološku studiju slučaja. On ne teži da objasni korijene i genezu sveopšte devijacije i degeneracije, da pronikne genezu opšte izopačenosti i razmaha socijalne patologije u gotovo nasabrojivim primjerima ispoljavanja. Nad svojim junacima on ne lamentira niti im pridikuje. Kao čovjek on ne može da prihvati postupke ološa čije sudbine skicira u tekstu, ali i ne prelazi prag osude. Stvari su takve kakve jesu. Na čitaocu je da zauzme stav i da se opredijeli za određenu moralnu opciju. Pisac je tu samo da ukaže i pokaže, uhvati pojavu u njenoj esencijalnoj ispoljivosti, da je ogoli od kosti, da pruži istinu, a istina je ne tako rijetko (ili skoro uvijek) najžešća osuda. Zato se valjda i kaže da ništa toliko ne boli kao kad se istina saspe u lice.
Pisac je, dakle, dao, kako je ocijenio jedan teoretičar, "stvarnosne priče", a možda i umjetničke reportaže. Glavna vrijednost njegovog teksta je sugestivnost, umijeće pripovijedanja, solidna kompozicija, nekakva posebna sažetost koja brzinom pogleda i objektivnošću kamere "zatiče" stvari prije nego što one na sebi svojstven način "stupe u akciju", i ne pretvore se u pokret, riječ i djelovanje.
"Pivo sa grenadinom" Fondasa Ladisa će, nadamo se, naći put do čitalaca i time ispuniti očekivanja i razloge autorovog predavanja "teškoj umjetnosti" pisanja.