Kolumne

Sumrak jedne civilizacije

Sumrak jedne civilizacije
Foto: N.N. | Sumrak jedne civilizacije
Milan Blagojević

Bosna i Hercegovina, ona socijalistička iz vremena SFRJ, u svom ustavu (član 1) bila je određena kao socijalistička demokratska država i zajednica Muslimana, Srba i Hrvata.

Dosljedno takvoj ustavnoj normi nijedna odluka od vitalne važnosti za bilo koji od tih naroda nije mogla biti donesena bez saglasnosti svakog od njih. 

Ovakvo ustavno rješenje je 31. jula 1990. samo potvrđeno Amandmanom LXX na Ustav SR BiH. 

Tim amandmanom konstitucionalizovan je Savjet za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda, kao posebno tijelo u koje je biran jednak broj poslanika iz reda svakog od pomenutih naroda. 

U tom savjetu morala su se razmatrati i konsenzusom predstavnika svih naroda usvajati rješenja od značaja za ostvarivanje ravnopravnosti naroda. Uprkos ovakvim jasnim ustavnim normama, koje su bile neposredno primjenjive, muslimanski i hrtvatski poslanici u Skupštini tadašnje BiH su u oktobru 1991. godine, suprotno volji srpskih poslanika, usvojili dokumente koji su bili temelj za secesiju BiH. 

Na osnovu tog neustavnog ponašanja muslimanskih i hrvatskih poslanika uslijedio je muslimansko-hrvatski referendum o secesiji BiH.

Rezultati tog neustavnog referenduma su poznati, a praktično su značili da ga Srbi u BiH moraju prihvatiti te da će na to i silom biti natjerani, ako mu se bilo kako usprotive. 

Ta spremnost na upotrebu sile imala je dva obrasca. Jedan od njih otkriva nam Zoran Milutinović u knjizi "Bitka za prošlost", izdatoj u Beogradu 2018. godine. U toj knjizi, str. 13-14, najprije je zapisano ono što znamo, da je 1. jula 1991. godine u Višegradu srušen spomenik Ive Andrića i da je to učinio Murat Šabanović, aktivista Stranke demokratske akcije (SDA). 

Ali odmah zatim se dodaje i nešto što veliki broj ovdašnjih ljudi ne zna, a to je da je Šabanović mnogo godina kasnije priznao da je prije toga pozvan na sastanak u Kriznom štabu SDA, smještenom u Ulici Danijela Ozme broj 4. 

"U kancelariji su bili Ejup Ganić i Omer Behmen. Ganić i Behmen su mi rekli da ću imati prednost na licitaciji za jednu radnju na Baščaršiji ukoliko srušim bistu Ive Andrića u Višegradu. Zadatak sam izvršio sa zadovoljstvom, jer sam mislio da pravim krupnu stvar. Ganić i Behmen me nisu nagovorili, već su mi naredili da to uradim."

Ovo je, dakle, bio jedan od obrazaca upotrebe sile u cilju izazivanja međunacionalnih tenzija, koje su bile ne samo uvod u kasniji oružani sukob u Višegradu, već na navedeni način, kako ukazuje Zoran Milutinović u svojoj knjizi (str. 14) "dva čoveka iz vrha SDA, Ganić i Behmen, pozivaju na sastanak lokalnog siledžiju u Višegradu i naređuju mu da sruši spomenik Ive Andrića, a onda video-kasetu sa snimkom rušenja nose sa sobom kad krenu u misiju sakupljanja novca po arapskim zemljama i njome domaćinima dokazuju da je Ivo Andrić bosanski Ruždi, a da su oni samo dobri učenici i sledbenici onih koji su Ruždija osudili na smrt, te da im zbog toga treba dati novac".

Drugi obrazac pripreman za prinuđivanje Srba da prihvate rezultate neustavnog muslimansko-hrvatskog referenduma o secesiji BiH bilo je ilegalno naoružavanje i vojno organizovanje. Naime, muslimansko stanovništvo u mjestima duž rijeke Drine još 1990. godine počelo je s nabavkom oružja i stvaranjem paravojnih jedinica i tamo je, u Ustikolini, 2. avgusta 1990. godine formirana prva paravojna muslimanska formacija. Taj proces se odvijao i u Zvorniku, Bijeljini, Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici, Tuzli, Sanskom Mostu, Prijedoru, kao i u drugim mjestima širom BiH. Time i samo time mogu se objasniti neoborive činjenice, kao što je ona da su 30. maja 1992. u 4.30 iz više pravaca, izvan i iz samog grada Prijedora, pripadnici muslimanskih "zelenih beretki" izveli organizovani napad na Prijedor. 

Taj napad muslimanske oružane formacije izvele su iz prigradskih naselja Tukovi, Stari Grad, Raškovac, a njihove oružane snage ušle su u centar Prijedora te su u borbama sa srpskim snagama ubile 17 srpskih boraca.

Ovo je bio obrazac ponašanja i namjera muslimanskih snaga, zajedno s hrvatskim paravojnim formacijama, ne samo u Prijedoru, već i u svim drugim mjestima u BiH. Realizacija ovog obrasca zavisila je od toga ko je u kritičnom trenutku bio jači na terenu, pa tako i u Šamcu.

Ovaj gradić navodim zbog nedavne presude izrečene Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u tzv. Rezidualnom mehanizmu za krivične sudove u Hagu. I u toj presudi, poput ostalih presuda koje su joj prethodile, nema ni slova o svemu prethodno rečenom.

Razlog je što bi, da su Tužilaštvo i sudeća vijeća Tribunala u Hagu utvrđivali te činjenice, otpala mogućnost da protivpravno konstruišu tzv. udruženi zločinački poduhvat i da pomoću te konstrukcije prikažu rukovodstvo Srbije i Srpske kao navodne pripadnike tog poduhvata. Ovako, zatvorivši oči pred navedenim činjenicama, Tužilaštvo i sudeća vijeća su u svim svojim optužnicama i presudama Republiku Srpsku prikazivali kao navodni zločinački projekat, a ne kao datost koju je srpski narod bio prinuđen da stvori kako bi se državno organizovao i zaštitio svoje biološko i političko biće od najezde koja mu je prijetila poslije neustavnog muslimansko-hrvatskog referenduma o secesiji BiH. 

U tom zatvaranju očiju Tribunal u Hagu se poslužio protivpravnom konstrukcijom udruženog zločinačkog poduhvata, koja nije propisana ne samo u Statutu Tribunala u Hagu nego ni u jednom drugom izvoru međunarodnog prava.

Nju je protivpravno u svojim presudama stvorio taj tribunal i primjenjivao je protiv optuženih lica srpske nacionalnosti. To je učinjeno i u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića.

Njima je ovom konstrukcijom stavljeno na teret (tačke 2. i 3, podtačke 26. i 50. optužnice) da su oko 7. maja 1992. godine navodno počinili ubistva najmanje 16 nesrpskih zatvorenika na području Šamca.

Međutim, nije navedeno lično ime nijednog od tih 16 lica, iako je to neophodno jer se samo tako optuženima omogućuje da znaju od kakve optužbe se brane i da provjere da li je i ko je zaista ubijen.

Koliko su samovoljni u Tribunalu u Hagu dokazuje i činjenica da su u pomenutim tačkama optužnice naveli da ako Stanišić i Simatović nisu počinili ta ubistva, onda su navodno odgovorni zato što su ih planirali, naredili ili na drugi način (a ne kaže se koji način) pomogli i podstakli izvršenje.

Međutim, nema u optužnici bilo kakvih dokaza ni za jednu od pomenutih tvrdnji, ali to nimalo nije smetalo pretresnom vijeću da Stanišića i Simatovića ipak osudi za ovu morbidnu konstrukciju. Njome se, i u ovoj kockici njenog haotičnog mozaika, neupućeni čitalac, a naročito onaj koji nije vičan pravu, želi navesti na zaključak  da je, u konačnom,  cjelokupno srpsko rukovodstvo i ovdje i u Srbiji, a time i Republika Srpska navodno udruženi zločinački poduhvat.

U tome je, dakle, suština političke anatomije ove, kao i svih prethodnih presuda Tribunala u Hagu protiv optuženih Srba, što je porazno za pravo i pravosuđe i predstavlja istinski sumrak Zapada i sumrak prava zapadne civilizacije (u njenoj anglosaksonskoj, kao i evropskontinentalnoj verziji).

Doduše, jednako tako je porazna i činjenica da kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj ni do danas, uprkos svemu rečenom, nije osnovan institut u kojem bi se naučni radnici na naučno utemeljen način bavili prikupljanjem, istraživanjem i monografskim objašnjavanjem ove samovolje Tribunala u Hagu.

A upravo to je nasušna potreba kako nas koji smo savremenici te samovolje, tako još više onih naših pokoljenja koja će tek doći na ovaj svijet. 

Dr Milan BLAGOJEVIĆ, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije