Među najvećim žrtvama američke politike sankcija zbog rata u Ukrajini je Njemačka. Iako ekonomski najmoćnija i najmnogoljudnija zemlja Evrope, Njemačka se velikom brzinom našla na koljenima. Pritom, praktično je uvučena u rat sa Rusijom. To je, nije pretjerano reći, sunovrat Njemačke.
Američka ponovna, i daleko surovija, okupacija Evrope, a pod izgovorom rata u Ukrajini, dovela je Njemačku u istorijski egzistencijalni izazov. Njemačkoj politika još od Bizmarka nije jača strana, ali je zato njena moć dolazila iz industrije i ekonomije u cjelini. Konačno, današnja Njemačka je i nastala kao carinska unija. Ali, sada se sve promijenilo.
U 2020. godini Njemačka je zbog blokade izazvane virusom korona imala pad privrede od 4,6 odsto, a u 2021. je zabilježen rast od 2,9 procenata. Ali, to je rast u odnosu na prethodni pad, što znači da je u ovu godinu ušla sa manjkom od 1,7 odsto. I sada su došle sankcije zbog Ukrajine i pad privrede će se nastaviti. Ekonomisti Bundesbanke, njemačke centralne banke, tvrde da je Njemačka već ušla u drugu recesiju od 2020, kada je počela pandemija korone, i da se javni dug povećao za 69,3 odsto u odnosu na 2021. godinu. Potpredsjednik najveće komercijalne banke Dojče banke Karl fon Ror upozorio je da bi Njemačka mogla da se suoči s rastom inflacije koja je bila sedamdesetih godina prošlog vijeka. Zvanično, trenutno je blizu sedam odsto, ali ako dođe do jačeg ograničenja energenata iz Rusije, inflacija će dostići deset procenata, a vjerovatno i znatno više. To je čak vrlo moguć razvoj inflacije.
Kriza je istovremeno dovela i do nekih socijalnih kretanja koja Njemačka ne poznaje. Sve sankcije, naime, kriminalizuju društva. Suočena je, na primjer, sa sve učestalijom krađom dizel goriva iz kamiona. Trenutno je litar goriva na pumpama preko 2,5 evra. Ali ne krade se samo gorivo, a u tom asortimanu krađe uglavnom se krade jestivo ulje, kojeg često nema u prodavnicama, a i poskupjelo je. Litar jestivog ulja dostiže i do pet evra.
U najtežoj situaciji je njemačka industrija koja ostaje bez sirovina, a ono što se može nabaviti je drastično poskupjelo. To će dovesti do pada privrednog razvoja i veliki broj ljudi, posebno, na primer, u građevinarstvu, će ostati bez posla. A u građevinarstvu je najviše i stranih radnika.
Još veći problemi bi, upozoravaju ekonomisti, mogli da nastanu ako uistinu dođe do potpune zabrane uvoza energenata, posebno gasa, iz Rusije, što traže Amerika i briselska administracija na čijem čelu je, što je apsurdno, jedna Njemica. Njemačka jednostavno ne može bez ruskog gasa, koji čini polovinu potreba njemačke privrede, a zamjenu je praktično nemoguće obezbijediti.
Ekonomska situacija, izgleda, postaje dramatična. Njemačka je izgubila svoj ekonomski izvor - Rusiju, a uskoro će i Kinu. Tek će tada biti dramatično. Nijemci po prirodi nisu improvizatori i oni se teško snalaze u nenormalnim situacijama. Ali to može da izazove i unutrašnji bijes koji, kako skorija istorija svjedoči, obično iscuri na najgori način.
Ništa manje dramatična situacija nije ni u političkoj Njemačkoj, čija politička elita kao predvodnik sankcija protiv Rusije i saučesnik rata u Ukrajini direktno vodi ka kolapsu zemlje. Nije samo ekonomski nego i politički sunovrat. Jer bez ekonomske nema ni političke moći. To je rijedak primjer u političkoj istoriji da vlast, izabrana od naroda, ruši sopstvenu zemlju. U stvari, nejasno je ko je stvarna vlast u Njemačkoj. Formalno to je kancelar Olaf Šolc, ali on, izgleda, ne odlučuje. U stvari, Šolc i nema vlast. Vlast u Njemačkoj je preuzela, koalicioni partner, Zelena stranka, koja je na izborima dobila manje od 14,75 odsto i kako onda sa tolikom podrškom može da bude glavna. Može ako si saradnik Amerike, a pokazalo se da su Zeleni glavni izvršioci američkih planova rušenja njemačke moći. Zelenima su pripala ministarstva diplomatije i ekonomije, ključni resori, a Ministarstvo finansija Slobodnoj partiji, liberalima koji imaju 11,75 odsto podrške. Njemačkoj vlasti, izgleda, uopšte nije važno šta kaže običan čovjek i u stvari njoj nisu ni potrebni izbori, nego samo mediji, po mogućstvu globalni mediji. I to već imaju. Njemačku u realnosti vode američki klijenti koji pritom nisu pobijedili na izborima. Najmoćnija zemlja Evrope je ponovo postala američka kolonija. Amerikanci čak obučavaju ukrajinske vojnike u Njemačkoj, a ne u Americi. Sve to u realnosti znači da je Njemačka praktično u ratu protiv Rusije. Da li je to njemački interes? A Rusiji, treba podsjetiti, Njemačka duguje ujedinjenje Nijemaca. Jer, cijela Evropa je bila protiv tog ujedinjenja i Francuska i Velika Britanija su tražile od Moskve da spriječi ujedinjenje, ali Rusija je to odbila. To se zove njemačko hvala.
Sunovrat Njemačke na neki način simbolizuje i Kristijan Šmit. Naime, da Njemačka kao velika zemlja sebi dozvoli da njen kandidat za visokog predstavnika ne dobije podršku Savjeta bezbjednosti i da ga onda uprkos tome pošalje u Bosnu i Hercegovinu. To je znak sloma i mizerije.
Skoro da je nevjerovatno da Njemačka nema snage da iskorači iz tog začaranog političkog kruga. To je ipak zemlja sa istorijskim kapacitetom, i po dobru i po zlu, ali potpuno je slomljena u ovom vremenu. Pokazalo se još jednom da bez nacionalno utemeljene države nema ni socijalne snage. Njemačka nacija, u stvari, u tradicionalnom smislu i ne postoji, postoje samo njemački narodi. Uz to, u savremenoj Njemačkoj samo je 60 miliona etničkih Nijemaca, a preostalih 23 miliona su stranog porijekla, stranci.
Njemačka je sebe dovela u situaciju da se stiče utisak da čak i ukrajinski ambasador u Berlinu diktira njenu politiku. I ne samo to. Ambasador Andrej Meljnik je javno uporedio kancelara Olafa Šolca sa "uvrijeđenom kobasicom". Tačnije, rekao je "izigravanje uvrijeđene kobasice od džigerice nije baš moderno", a njegovu kritiku Rusije nazvao je "mlitavom". Rijetko viđeno poniženje i diplomatski bezobrazluk. Ambasador poslije toga nije protjeran, jer se zna da govori u američko ime. Šolcova reakcija bila je da sankcije Rusiji mogu biti ukinute samo uz saglasnost Ukrajine.
Njemačka je najviše ponižena od svih evropskih zemalja. Ali, konačno, to je i bio jedan od ciljeva američke politike u Ukrajini i prema Rusiji.
Njemačka je progutala poniženje. Ali, nikada nije dobro kada je jedna velika i važna zemlja u sunovratu.
Utisak je da aktuelna Njemačka, uprkos sunovratu, nastoji da održi privid svoje političke važnosti preko zemalja, kako se to sada govori, zapadnog Balkana, tačnije preko Srbije i Bosne i Hercegovine. I ta "uvrijeđena kobasica" je zabrinuta za Bosnu i Hercegovinu. U stvari, Njemačka i nema gdje drugo, sve ostalo je za nju već zatvoreno. Ali, ni tu njemačka moć nije baš dovoljno velika. Na primjer, Njemačka se zalagala za promjene Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini kako bi Hrvati dobili neku vrstu političke autonomije, ali nije uspjela. Amerikanci su blokirali. Njen politički aktivitet je sada usmjeren na Republiku Srpsku, ali ni to nije izvjesno, jer je očigledno, sudeći prema izjavama kancelara Šolca, da se služi neistinama, a neistine ne mogu dovesti do bilo kakvog rezultata. Preostala joj je onda samo Srbija, koju će da koristi i prema Republici Srpskoj. Kancelar Šolc je u tom smislu izjavio, poslije razgovora sa predsjednikom Srbije, da će "rukovodstvo Srbije podržati evropski put bez obzira na to što taj put nije najpopularniji u Srbiji". Drugim riječima, nije važno šta misle građani Srbije i Srbi. A takozvani evropski put je, međutim, postao simbol antisrpske politike pa ne treba da čudi što, prema najnovijim istraživanjima, veći dio građana Srbije ne podržava Evropsku uniju i evropski put.
POZADINA ANTIRUSKE AGRESIVNOSTI KANADE
Široj javnosti je malo poznato da od početka pakovanja ukrajinske krize, kao i danas, najagresivniju ulogu na Zapadu ima u stvari Kanada. Iz Kanade dolaze mnoge ideje korištenja Ukrajine protiv Rusije koje onda postaju politika "kolektivnog Zapada". Poznato je, naravno, da je Kanada vjerni američki klijent, ali je takođe manje poznato da ta zemlja nema puni suverenitet u tradicionalnom smislu reči. Kanada je još uvijek britanski dominion i njen šef države je engleska kraljica Elizabeta II.
Putevi kanadske agresivnosti vode prema Kristiji Friland, zamjenici kanadskog premijera i najmoćnijoj ličnosti u Vladi, moćnijoj i od samog premijera. Kristija je stari antiruski i proukrajinski aktivista, pa joj je još u davno vrijeme bio zabranjen ulazak u Sovjetski Savez. Kristijina majka je Ukrajinka, a njen djed po majci je bio Mihailo Homijak, porijeklom iz Galicije, zapadne Ukrajine. Njen djed je bio ukrajinski nacista koji je prvo pobjegao u Njemačku, a odatle se prebacio u Kanadu. Ona posjeduje stan u centru Kijeva. Potomci nacista vode politiku Kanade.
I u tome nema granica. Kanada je minulih osam godina po broju vojnika najviše učestvovala u NATO obuci ukrajinskih vojske i ekstremista. Kanadska vlada je prva na Zapadu predložila potpuno oduzimanje, konfiskaciju imovine ruskih ljudi i države, njihovu prodaju i onda, kako se tvrdi, da se tim novcem pomogne Ukrajini. Odmah potom istu ideja je predložio američki Kongres.
Kanadski parlament je 27. aprila 2022. donio rezoluciju kojom se ruska specijalna operacija u Ukrajini naziva "genocidom". Obrazloženje rezolucije je da Rusija vrši "ratne zločine uključujući masovna zvjerstva, sistematske slučajeve namjernog ubijanja ukrajinskih civila, skrnavljenje leševa, prisilno premještanje djece, mučenje, fizičke i psihičke povrede i silovanja". Pun arsenal već viđene tehnologije. Osveta potomaka ukrajinskih nacista.
Ukrajinski nacisti su poslije Drugog svjetskog rata utočište uglavnom našli u Kanadi i u manjoj mjeri Velikoj Britaniji. To je bilo na neki način britansko iskupljivanje. Naime, jedan broj ukrajinskih nacista pobjegao je u Austriju, a ostali u Njemačku. U Austriji su Ukrajinci bili u britanskoj zoni zajedno sa izbjeglim hrvatskim ustašama i Srbima monarhistima. Komandant te zone je bio kasniji britanski premijer Harold Makmilan, koji je naredio da se svi vrate u svoje zemlje. Svi su potom pobijeni pa tako i ukrajinski nacisti. Onda je Britanija, da bi se na neki način iskupila, prihvatila ukrajinske naciste koji su bili u Njemačkoj i mahom ih naselila u Kanadu. Mnogi od njih su kasnije imali presudan uticaj na kanadsku politiku prema Sovjetskom Savezu i potom Rusiji.
To je velika mrlja za Veliku Britaniju, a o tom događaju je ranih devedesetih godina prošlog vijeka britanski istoričar Nikolaj Tolstoj, potomak pisca Lava Tolstoja, napisao i knjigu. Britanski sud je, međutim, zabranio prodaju te knjige, drugim riječima, zabranio je knjigu. Tolstoj je potom tužio državu i izgubio na sudu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.