Jednima je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Drugima je datum početka rata u toj istoj zemlji. Trećima je podsjetnik da su glasali za nezavisnu državu u kojoj će biti svoji na svome, ali su malo od toga toga na kraju dobili.
Prvi mart je, ako ostavimo po strani političku prizmu kroz koju se kod nas sve gleda, jedino trgovcima u cijeloj BiH jednak dan; udarnički i izrabljivački. Bez obzira na to da li žive u Federaciji BiH, gdje se zvanično praznuje zbog Dana nezavisnosti, ili u Republici Srpskoj, gdje je "običan radni dan", zaposlenima u trgovini je isto. Rade od zvijezde do zvijezde, bez prava na odmore, regrese i proslavljanje državnih ili vjerskih praznika. U pogledu izrabljivanja bh. trgovaca postoji opšti konsenzus: oni moraju raditi svaki dan u godini kako bi, radi povećanja profita svojih gazdi, mogli opsluživati one što još imaju novca za bogatiju, prazničnu trpezu.
Na političkom nivou, ovaj datum je kao i mnogi drugi odlična prilika da se oponentima prkosi i napakosti, ako ničim drugo, onda bar pretjerivanjem. Slavljenici svjesno pretjeruju u svom slavlju nastojeći da svečarskim raspoloženjem što više iritiraju one što obilježavaju neki drugi datum kao svoj. Uloge se promijene kad dođe na red neki drugi praznik, a sve po principu da vlastita sreća nije potpuna ako te oni drugi ne mrze zbog toga što tako glasno i bez ikakve mjere slaviš to što slaviš. Slavlje ovdje nije dostojanstveno uživanje u blagodetima svog života, svoje domovine, svog entiteta, nego prkošenje neprijatelju kojem i za praznične dane treba gurnuti prst u oko ponavljanjem kako je jedino moja svetkovina prava svetkovina, a obilježavanje bilo čega drugog obična je provokacija i uvreda.
Kao i ranijih poslijeratnih godina, i ovaj je Prvi mart u glavnom gradu bio povod za svečane akademije sa još svečanijim govorima o značaju referenduma na kojem je 1992. godine izglasana nezavisnost BiH od tadašnje SFRJ. U tradiciji proslave ovog datuma s godinama se mijenja samo broj govornika i broj zvanica na akademijama. Kako vrijeme odmiče, za održavanje svečanih prvomartovskih sesija potrebne su sve manje i manje sale. Izuzetak je zgrada Predsjedništva BiH gdje dva člana kolektivnog šefa države, bošnjački i hrvatski, organizuju prijem za ovaj praznik. Kod njih je još gužva zbog velikog odziva gostiju možda zato što se televizijske ekipe još uživo javljaju sa ovih prijema ili zato što se domjenak povodom Prvog marta u Predsjedništvu održava 28. ili nekog drugog februara da se ne bi "kvario" slobodan dan prvog dana marta. Dobro je protokol tako urediti da se što ranije ujutro položi cvijeće na spomen-obilježja ubijenim Sarajlijama kako bi se ostatak prazničnog dana mogao iskoristiti za privatne potrebe, posebno ako se može "spojiti" sa vikendom. U svečarskim govorima mnogo je politike, nezavisnosti, istorijskog značaja održanog referenduma, a usput se spomenu i hiljade mrtvih čiji srodnici danas u siromaštvu preživljavaju svaki dan, pa i Dan nezavisnosti BiH.
Slavlje ovdje nije dostojanstveno uživanje u blagodetima svog života, nego prkošenje neprijatelju kojem i za praznične dane treba gurnuti prst u oko ponavljanjem kako je jedino moja svetkovina prava svetkovina
Nekoliko stotina metara dalje od zgrade Predsjedništva, u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji, političari i predstavnici udruženja porodica ratnih žrtava iz RS prislužili su svijeće u znak sjećanja na ubijene sarajevske Srbe. Njima je 1. mart godišnjica ubistva srpskog svata na Baščaršiji, pa time i razlog više da niko ovog datuma ništa ne treba slaviti. Kako to uvijek biva kod nas kad su političari akteri nekog događaja, na komemorativnom skupu na Baščaršiji najviše se govorilo kako Bošnjaci ne smiju drugima nametati svoje praznike kao državne i kako u bh. parlamentu moraju uvažavati politiku Republike Srpske. Novinarskim ekipama je ovo bilo dovoljno "jako" za njihove izvještaje pa nisu morali moljakati da neko na komemoraciji, bar kurtoazno, zatraži pravdu za srpske žrtve.
Dan ranije, pred zgradu Suda i Tužilaštva u BiH došlo je stotinak članova udruženja žrtava i porodica žrtava iz RS. Zvanično, skup je organizovan kako bi iskazali nezadovoljstvo radom ovih institucija na procesuiranju odgovornih za počinjene ratne zločine nad Srbima. Umjesto toga protest se sveo na negodovanje zbog obilježavanja Dana nezavisnosti, na apele da se prekine strukturalni dijalog sa EU, da se tužioci biraju u enitetskim parlamentima, da osuđenici kazne izdržavaju u entitetskim zatvorima, ali i na osude što predsjednike tri udruženja nije mogao primiti glavni tužilac Tužilaštva BiH Goran Salihović, nego im je ponuđen razgovor za zamjenikom šefa Posebnog odjela za ratne zločine.
Vođe udruženja svoju ljutnju iskalile su pred TV kamerama i "zasvirale" povlačenje i prekid protesta. Zbunjene i sve vrijeme nijeme, po strani su stajale žene koje su držale fotografije ubijenih članova svojih porodica za čije likvidacije još niko nije odgovarao. One nisu spominjale nikakve praznike niti su pokazivale razočarenje što neće razgovarati sa glavnim tužiocem, nego sa nekim drugim. Imena tužilaca potpuno su im nebitna jer više nikome ne vjeruju, a još manje vjeruju da će dočekati pravdu. Rada Cvijetić plačući je kazala da joj je tužiteljica Vesna Budimir obećala u decembru 2012. da će do Nove godine podići optužnicu zbog ubistva Radine majke, dvojice braće, snaha i njihove djece, od kojih je najmlađe imalo svega 18 mjeseci kad je ubijeno sredinom 1992. godine.
"Evo, sad će mart, a još ništa nije urađeno od tog obećanja. Još se nadam, jer je nada sve što mi je ostalo od života", reče Rada prije nego što je ušla u autobus kojim se vratila u Istočno Sarajevo.
Za razliku od vođa udruženja koji u nastupima kopiraju političare, Rada i ostale žene tokom protesta svoju bol nisu ni isticale ni skrivale, niti su se trudile da dođu pred televizijske kamere da poruče šta im znači Prvi mart. Njihovi životi su previše teški da bi mogle trošiti snagu na provociranje ili blagosiljanje bilo koga, a jednako su tihe i dostojanstvene kad dočekaju dan koji doživljavaju svojim praznikom.