Prošlonedjeljna posjeta kineskog lidera Si Đinpinga Saudijskoj Arabiji i njegovi susreti sa arapskim liderima predstavljaju vrhunac tektonskih promjena geopolitičkog položaja Bliskog istoka. Posjeta je potvrdila da Bliski istok, za koji je dugo smatrano da je vlasništvo i zabran Amerike, mijenja svoju ekonomsku i političku orijentaciju i napušta tutorstvo Vašingtona. Taj proces će, naravno, uzeti dosta vremena, ali se ne može zaustaviti.
Tokom Sijeve posjete Rijadu potpisana su 34 međudržavna kao i privredna sporazuma, koji su vrijedni oko 29 milijardi dolara. Kina je najveći spoljnotrgovinski partner Saudijske Arabije i najveći investitor u toj zemlji, mahom je riječ o infrastrukturnim projektima. Kineske kompanije kupuju nešto preko 25 odsto sudijskog izvoza nafte i na prvom su mjestu kupaca. Ali sada su dogovorene kineske investicije i u razvoj obnovljivih izvora energije kao i saradnja u razvoju nuklearne tehnologije. To je put ne samo ka nuklearnim elektranama, nego i nuklearnom oružju Saudijske Arabije. Posebno je zanimljivo da se razgovaralo i o gradnji kineske vojne baze na Crvenom moru. Kina u tom području, u Džibutiju, već ima svoju prvu i jedinu, mada malu, vojnu bazu u svijetu. Kina i Saudijska Arabija su potpisale i sveobuhvatni sporazum o strateškom partnerstvu, ali čiji sadržaj nije javno poznat. Tu su i telekomunikacioni projekti, kao što je 5G mreža, i saradnja u vojnoj tehnologiji.
Posebno su, međutim, zanimljivi i važni finansijski sporazumi koji će saudijskim bankama i kompanijama omogućiti učešće u kineskom finansijskom sistemu, što u prevodu znači direktno plaćanje u juanima. Saudijska Arabija želi da kineski uvoz plaća u juanima dobijenim od izvoza nafte.
Primjetno je bilo da je kineski lider u Rijadu dočekan daleko pompeznije i toplije nego američki predsjednik Džo Bajden prije nekoliko mjeseci, što je izazvalo naročito interesovanje diplomatske javnosti.
Ali kineski predsjednik se sastao i sa liderima šest zemalja Zalivskog savjeta za saradnju (GCC) kao i sa dvadeset lidera drugih arapskih zemalja. Drugim riječima, Bliski istok se okreće Kini i Aziji.
Ključni korak je to što se kineski juan uvlači u trgovinu zemalja Bliskog istoka, što znači da je ugrožen takozvani američki petrodolar, koji je do sada bio dominantan u trgovini energentima i jedan od osnovnih instrumenata američke finansijske politike i dominacije u svijetu. Sada se na Bliskom istoku pojavljuje i petrojuan, valuta koja već postoji i kojom Kina plaća uvoz nafte i gasa. Zato je posjeta predsjednika Sija uznemirila Zapad i Ameriku i najavila velike geopolitičke potrese.
Petrodolar je instaliran 1974. godine poslije bankrota američkih javnih finansija i ukidanja zlatne podloge američke valute. Tada je sa Saudijskom Arabijom američka administracija sklopila sporazum poznat kao "nafta za bezbjednost" i uspostavila petrodolar kao dominantno sredstvo plaćanja nafte i garantnu osnovu američkog dolara, umjesto zlata. Amerika je još od tridesetih godina prošlog vijeka imala sporazum sa tada tek osnovanom Saudijskom Arabijom o isporuci nafte.
Ovo su samo počeci i to će biti spor, ali neizbježan, nezaustavljiv proces. I već sam početak je najava erozije dolara kao dominantne državne rezervne valute. To je realnost i o trgovini u juanima Kina razgovara sa Saudijskom Arabijom već šest godina.
Putem Saudijske Arabije će, očigledno je, krenuti i druge zemlje Bliskog istoka, mada postoje strahovanja da bi Amerika mogla da ih kazni sankcijama i zapljenom njihovog novca, koji je uglavnom u američkim bankama. Ali, kako izgleda, uprkos tome Bliski istok gleda u budućnost svijeta i spreman je na rizike. Bliski istok sada gleda u pravcu Azije i Kine i Rusije, a tim putem je prvi krenuo Egipat još 2017. godine.
Saudijska Arabija, na primjer, želi drugačiji razvoj, a ne kao do sada da ima bogatstvo, ali koje se nalazi u američkim bankama. Amerika je imala politiku da tetoši kraljevsku porodicu, koja se enormno obogatila, kao i uzak krug saudijske elite i tako je stvarala mit kako je cijela zemlja bogata. Ali, realnost je drugačija. Saudijska Arabija ima 23 miliona državljana, mada u zemlji živi i oko 20 miliona stranaca, ali istovremeno u toj bogatoj zemlji ima i oko 12 miliona njenih državljana koji na neki način žive u siromaštvu. To je rezultat vezanosti za Ameriku.
Očigledno je da je Rijad odlučio da promijeni svoj politički profil i veže se za druge dijelove svijeta pa je sada i jedan od kandidata za članstvo u novoj globalnoj integraciji poznatoj kao BRIKS+. Sada je došla nova generacija kraljevske porodice i elite koja više ne pristaje na takav status i želi da zemlja svoje bogatstvo ne koristi samo kroz eksploataciju nafte, nego i za širok ekonomski razvoj i industrijalizaciju.
Sve će to imati ozbiljne geopolitičke posljedice, ali to je nova realnost. Zato su posjeta kineskog lidera Rijadu i Bliskom istoku i njen sadržaj, uz rat u Ukrajini, а nije pretjerano reći, najvažniji događaj prve polovine 21. vijeka.
To je nova geopolitička realnost, ali je ipak nejasno kako će na te promjene reagovati Amerika. Osnovu njene opadajuće, ali još uvijek moći čini upravo petrodolar. A njegov ključni nosilac je Saudijska Arabija, koja, kako to pokazuje i posjeta kineskog lidera Rijadu, ne želi više da bude dio tog projekta. Amerika, međutim, ima malo mogućnosti. Do sada je reagovala ratovima i sankcijama. Irak je napadnut 2003. zato što je krenuo u prodaju nafte i u drugim valutama, Iran je izolovan od Zapada iz istih razloga, a i ubistvo libijskog lidera Gadafija je takođe dio istog projekta. Da li će tako Amerika sada da napadne Saudijsku Arabiju. Moguće je, ali je malo vjerovatno jer Amerika nema kapacitet za takav rat. Vjerovatnije su sankcije i zapljena saudijskih sredstava u američkim i zapadnim bankama. Nisu isključeni ni "obojena revolucija", neko novo "arapsko proljeće" i neki atentati na saudijske lidere.
U cjelini, čini se da će Amerika, a sa njom i Zapad poslije gubitka Evroazije, čiji je simbol poraz u Avganistanu, izgubiti i Bliski istok. To strateško područje se kreće ka drugom dijelu svijeta. To su tektonske promjene koje čine geopolitičku arhitekturu 21. vijeka.
Sve će to imati posljedica i na područje gdje su i srpske zemlje. Jer, takozvani Zapadni Balkan je u širem smislu takođe dio Bliskog istoka pa će te temeljne promjene odnosa snaga definisati i drugačiju balkansku sudbinu.
* * *
U tim tektonskim promjenama i izgradnji novog poretka u svijetu nigdje nema Evrope i Evropske unije. Nekadašnji kreator istorije je sada ispao iz istorijskih procesa, ostao je potpuno po strani, Evropa je i politički i ekonomski marginalizovana. Ali, briselska birokratija ne odustaje pa i dalje organizuje samite i sastanke kako bi održala privid svoje važnosti. Takav je i nedavni u osnovi besmisleni samit EU i zemalja Zapadnog Balkana u Tirani. Svima je sve jasno i svi znaju da od članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU nema ništa, ali su uporni u održavanju tog evropskog mita. Uprkos tome skup u Tirani, barem kada je riječ o Srbiji, nije baš bio naivan.
U Tirani je 6. decembra 2022. usvojena i deklaracija čiji je u stvari osnovni smisao jačanje zaoštravanja politike prema Rusiji. Taj izrazito antiruski dokument je potpisala i Srbija.
U članu 1 te deklaracije, treba podsjetiti, naglašeno je da "Rusija eskalira agresorski rat protiv Ukrajine i da ugrožava evropski mir i bezbjednost". Pa se u članu 4 ponovo ističe da je zato "neophodno uvođenje restriktivnih mjera protiv Moskve". I onda u članu 9 se poziva na "posvećenost postizanju sveobuhvatnog i legalno obavezujućeg sporazuma između Beograda i Prištine". Zatim u članu 11 ponovo protiv Rusije ocjena je da "Rusija ima isključivu odgovornost za tekuću energetsku i ekonomsku krizu" i zato je, ocjenjuje se, "potrebno smanjiti zavisnost od ruskog gasa".
Sve je to Srbija potpisala uprkos činjenici da je Rusija jedini pouzdan zaštitnik Srbije na međunarodnom nivou.
Upadljivo je, međutim, da se taj potpis na ne samo antirusku, nego i antisrpsku deklaraciju krije od javnosti u Srbiji. Sve se svelo na jednu izjavu lidera Srbije da on "ne stoji iza te deklaracije". Ali je ipak potpisao taj dokument. To ipak liči na obmanu građana Srbije. I sve se svelo na to. Nikakvo saopštenje nije izdato da je Srbija potpisala tu za nju ipak sramnu deklaraciju, pa čak ni na Instagram profilu predsjednika, gdje se obično sve objavljuje, nije objavljeno da je predsjednik potpisao Tiransku deklaraciju.
Interesantno je da su istovremeno oživljene napetosti na sjeveru Kosova i Metohije i pritisci na Srbe. Utisak je, međutim, da je riječ o generisanju sukoba, drugim riječima vještačkoj napetosti. I time je u javnosti prikrivena činjenica potpisivanja sramne deklaracije.
Sakriva se takođe da je Srbija, treba podsjetiti, još 2013. potpisala Briselski sporazum kojim priznaje "teritorijalni integritet" Kosova i prištinsku vlast na cijeloj pokrajinskoj teritoriji. Drugim riječima, vlast u Prištini može i čak ima pravo da pošalje svoje policijske snage na sjever Kosova gdje su Srbi većina. I to i radi. Priština takođe u tom dijelu već ima tri policijske baze, koje bi lako mogle da postanu i vojne, ali to za zvanični Beograd očigledno nije tema. Naravno, svaku takvu priliku Albanci koriste da demonstriraju svoju "državnost" i to, kako izgleda, uz pomoć političke Srbije. Javnosti Srbije su samo ponuđene emocije i navodna briga za Srbe kao i vijest da je predsjednik Srbije informisao američkog ambasadora o "situaciju na Kosovu i Metohiji". Liči na licemjerje jer Albanci ipak ništa ne rade bez podrške Amerike pa tako američki ambasador, na neki način, više zna o situaciji na Kosovu nego zvaničnici u Beogradu.
I onda nove obmane. Zvanični Beograd je objavio da će, zbog napetosti, zatražiti da se na Kosovu razmjesti nešto oko hiljadu pripadnika bezbjednosnih snaga Srbije kako je to i predviđeno, a nikada ispunjeno Kumanovskim sporazumom. I poslije dugo vremena Beograd se najednom počeo pozivati i na Rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija 1244 koja definiše da je Kosovo dio države Srbije. Iako je sama Srbija praktično odustala od te rezolucije još odavno kada je pristala da nadležnost kosovske sudbine iz Savjeta bezbjednosti UN prebaci na Evropsku uniju, a potom i potpisivanjem Briselskog sporazuma, čime su udareni temelji da je Kosovo "država". Povratak bezbjednosnih snaga će navodno Beograd tražiti od KFOR-a, kojeg čine NATO države.
Sve je to, nažalost, "bacanje prašine u oči". Malo je vjerovatno da će se to uopšte desiti. Samo kupovanje vremena i nova obmana.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.