Od brojnih primjera ataka na načelo vladavine prava, formalno proklamovanog Ustavom Bosne i Hercegovine kao temeljno pravilo njenog pravnog poretka, ima jedan primjer o kojem do sada nije bilo riječi u javnosti. Naprosto se ćutalo o tome, i to godinama.
Radi se o slučajevima u kojima je Parlamentarna skupština BiH usvajala akte koje je nazivala zakonima, ali njima nije donosila svoje zakone. Umjesto toga, ona je tim aktima naknadno samo prihvatala tzv. zakone koje su prethodno protivpravno nametali visoki predstavnici u BiH. Sve to predstavlja tiraniju nad parlamentom, ali i tiraniju parlamenta nad društvom i državom, kojima nema premca u svijetu.
Sve je u tom nepravu otpočinjalo tako što bi visoki predstavnik u BiH nametao svoj tzv. zakon i u njemu naređivao da ga Parlament BiH mora usvojiti u istovjetnom tekstu, bez ikakvih izmjena i dopuna i bez bilo kakvog uslovljavanja. Čineći to, visoki predstavnici su u odlukama o nametanju tih zakona navodili da im to pravo navodno pripada prema stavu XI2. Bonskih zaključaka, sa konferencije tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, održane u Bonu u decembru 1997. godine.
Objektivnoj pravničkoj javnosti ne treba trošiti mnogo riječi u objašnjavanju neprava sadržanog u navedenom ponašanju visokih predstavnika u BiH. Ovo stoga što u međunarodnom pravu ne postoji nijedan njegov izvor kojim bi bilo propisano, odnosno predviđeno postojanje tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH. Povremeno i samovoljno sastajanje država članica tog savjeta ne daje pravo tom tijelu da donosi bilo kakve odluke ili zaključke koji bi pravno obavezivali jednu suverenu državu, članicu UN-a, kakva je BiH. Usljed toga taj savjet nema, niti pravno može imati pravo da bilo koga drugog, pa ni visokog predstavnika, ovlašćuje da može nametati zakone u BiH, jer ni to nije propisano nijednim izvorom međunarodnog prava, niti takvu mogućnost dozvoljava Ustav BiH. Nije to ni moglo biti propisano bilo kojim izvorom međunarodnog ili unutrašnjeg prava, pošto bi bilo protivno Povelji Ujedinjenih nacija, kao najvišem pravnom aktu međunarodnog prava i predstavljalo bi samonegaciju države i njene suverenosti. Jer, u članu 2. stav 1. tačka 1) Povelje UN-a je propisano da se Organizacija UN-a "temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova". Dosljedno tome, istom poveljom je, u članu 2. stav 1. tačka 7), propisano: "Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države, niti obavezuje članove da takve poslove podnose na rješavanje prema ovoj Povelji".
Sve prethodno rečeno znači da je svaka država koja je primljena u članstvo UN-a jednako suverena na svojoj teritoriji u odnosu na svaku drugu državu članicu UN-a, kao i u odnosu na bilo koju međunarodnu organizaciju ili pojedinca. Suverenost podrazumijeva unutrašnju vrhovnost državnih institucija, to jest pravo tih institucija da isključivo one u skladu sa svojim nadležnostima propisanim državnim ustavom raspravljaju i odlučuju o svim pitanjima od važnosti za društvo organizovano u državu.
To su, dakle, razlozi zbog kojih ni bilo koja druga država ili više njih, pa i kada se okupljaju u tijelima čije postojanje ne propisuje pravo, što je slučaj sa tzv. Savjetom za primjenu mira u BiH, nemaju pravo da se ni posredstvom takvih tijela miješaju u unutrašnja pitanja bilo koje druge države, jer time krše citirane odredbe Povelje UN-a.
Uprkos tome, na konferenciji održanoj u Bonu 1997. godine, tzv. Savjet za primjenu mira u BiH (koga čine države članice UN-a) je, kršeći Povelju UN-a, usvojio zaključke kojima se miješao u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost BiH. Ali čak ni u njima nije rečeno da visoki predstavnik može nametati zakone u BiH. Iz ovoga proizlaze dva ključna zaključka. Prvi je da visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone niti da parlamentu jedne suverene države naređuje da usvoji njegov zakon, a drugi zaključak je da ni državni parlament nema ovlašćenje kako u međunarodnom pravu, tako ni u Ustavu BiH, da donosi zakon o usvajanju zakona visokog predstavnika.
Međutim, ovdašnje iskustvo dokazuje da uprkos svoj razložnosti i pravnoj utemeljenosti prethodne argumentacije ipak nastupe trenuci koji dokazuju sljepilo uma i rukovođenje isključivo ličnim interesima (funkcijama, platama i drugim prihodima koje te funkcije donose) poslanika i delegata u Parlamentu BiH. Brojni su primjeri takvih (kvazi)zakona Parlamenta BiH, zbog kojih se radi o tiraniji parlamenta i teškom kršenju Ustava BiH. U čemu se ogleda neustavnost takvog pravnog akta?
Na primjeru Zakona o usvajanju Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, to izgleda ovako. Parlamentarna skupština BiH je kao osnov za njegovo usvajanje navela član IV 4.a) Ustava BiH. Međutim, ta ustavna odredba, a ni bilo koja druga odredba Ustava BiH, ne daje pravo Parlamentarnoj skupštini BiH da donosi zakon kojim usvaja zakon nametnut od strane OHR-a. Jer, članom IV 4.a) Ustava BiH je propisano da je Parlamentarna skupština BiH nadležna za: "donošenje zakona potrebnih za sprovođenje odluka Predsjedništva BiH ili za izvršavanje nadležnosti Skupštine po ovom Ustavu".
Dakle, citirana ustavna odredba daje nadležnost Parlamentarnoj skupštini BiH da donosi samo svoje zakone, a ne zakone o usvajanju zakona OHR-a, pri čemu Parlament BiH te svoje zakone može donositi samo kada je to potrebno za sprovođenje odluka Predsjedništva BiH (dakle, ne i odluka OHR-a) te za izvršavanje nadležnosti Skupštine po Ustavu BiH.
Bio je ovo samo jedan od brojnih primjera neustavnog ponašanja Parlamenta BiH, koji je kao dokaz zabilježen u "Službenom glasniku BiH", broj 32, iz 2007. godine. S tim u vezi na kraju ovog teksta ukazujem na pogrešnost shvatanja ovdašnje ne samo najšire, već nažalost i profesionalne pravničke javnosti, da je time što ga je usvojio Parlament BiH akt koji sam naveo kao samo jedan od primjera navodno postao zakon BiH. Pogrešnost tog shvatanja je u tome što ovakvi tzv. zakoni sadrže i formalnu i materijalnu neustavnost. Njihova formalna neustavnost ogleda se u tome što Ustav BiH nijednom svojom odredbom ne dozvoljava da visoki predstavnik može nametati zakone u BiH niti da njegovi akti mogu biti osnov - platforma za postupak donošenja bilo kog zakona od strane Parlamenta BiH. Materijalna neustavnost tih zakona je u tome što oni, kao i svi drugi zakoni, u sadržajnom smislu mogu biti produkt isključivo slobodne parlamentarne rasprave i slobodnog odlučivanja poslanika i delegata u Parlamentu BiH, a ne akti čije odredbe imaju sadržaj kakav imaju samo zato što je to kao svoju samovolju nametnuo pojedinac. Stoga su materijalno neustavni ne samo zakoni kakav je onaj koji sam ovdje naveo kao primjer, već i svi ostali zakoni koje Parlament BiH nije nazivao zakonima o usvajanju zakona visokog predstavnika. Naime, u ovdašnjoj neustavnoj parlamentarnoj praksi postoje i zakoni koje je Parlament BiH nazivao samo zakonima, bez sufiksa "o usvajanju zakona visokog predstavnika". Međutim, kada se sa naslova tih zakona pređe na čitanje njihovih odredaba, očigledno je da su to one odredbe koje svojim sadržajem u potpunosti odgovaraju sadržaju tzv. zakona nametnutih od visokog predstavnika. Stoga se i u tim slučajevima radi o materijalnoj neustavnosti, jer nijedna od tih odredaba nije usvojena nakon slobodne parlamentarne debate, u kojoj su poslanici parlamenta oslobođeni od bilo čijih naredbi o tome kakav sadržaj mora imati propis koji oni i samo oni žele eventualno da usvoje. Takvo ponašanje visokog predstavnika i poslanika je isto kao kao kada pojedinac potpiše određeni ugovor ne svojom slobodnom voljom, već zato što ga je neko na to prinudio protivpravnom prijetnjom ili silom. Kada bi sud tom pojedincu nakon toga presudio da nema pravo da od suda traži poništenje takvog ugovora, bila bi to teška zloupotreba sudske vlasti.
Usljed toga ni Ustavni sud BiH, u konačnom, nema ustavno pravo da takvim zakonima pribavi pravnu valjanost u postupku ocjene njihove ustavnosti, jer time potvrđuje akte čiji sadržaj je samo vjerna kopija nametnutih zakona visokih predstavnika, koji nisu donijeti slobodnom voljom parlamentaraca, nego su truli plod protivpravne sile i prinude visokih predstavnika koji su parlamentarci morali prihvatiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.