Kolumne

Pratite nas na Google news

Tragom dva događaja

Tragom dva događaja
Foto: Ilustracija | Tragom dva događaja
Dinko Osmančević

"Čojstvo je braniti drugoga od sebe, a junaštvo sebe od drugoga", zapisao je svojevremeno crnogorski vojvoda Marko Miljanov. Devedesetih godina prošlog vijeka, na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, taj kodeks ponajviše vezan za Crnu Goru, ali prisutan i svuda na Balkanu, ozbiljno je okrnjen. Za tu zadnju, mračnu deceniju prethodnog milenijuma veže se previše mržnje, krvi i zločina, uz tek poneke zvjezdice, usamljene svice čojstva.

Na samom kraju te proklete decenije dogodila se i NATO kampanja bombardovanja SR Jugoslavije. Pokrenuta je 24. marta 1999, mimo bilo kakve rezolucije Ujedinjenih nacija. Od proklamovanih ciljeva, teško da se može govoriti da je išta istinski ostvareno, sem ako to što je ostvareno nisu i bili istinski ciljevi.

Zato su sve glasniji oni koji "Milosrdnog anđela" nazivaju običnom agresijom, prikrivenom lažnim motivima i višim ciljevima. Ipak, sve to iziskuje ozbiljne analize i rasprave i nije, niti može biti cilj ovog kratkog teksta.

Ukratko ću vam ipak predstaviti najprije jedan događaj sa samog kraja NATO kampanje, tačnije dva dana nakon ulaska njemačkih snaga KFOR-a, na Kosovo, 13. juna 1999. Riječ je o događaju čiji uznemirujući snimak i danas kruži internetom.

Toga dana, dvojica Srba iz Prizrena, Žarko  Andrijević i Slavko Veselinović, starom, žutom ladom pokušali su napustiti grad i vjerovatno sigurnost potražiti negdje u izbjeglištvu. Naišli su na punkt KFOR-a, njemačkih vojnika, u centru grada. Na hitac upozorenja sa punkta lada se zaustavila. Očigledno, putnici su se uspaničili i vozilo je krenulo u rikverc. (Ne treba zaboraviti da su NATO snage svega koji dan ranije bombardovale zemlju.)

Njemački potporučnik,  David Ferk, tada je izdao komandu da se otvori vatra i vozilo je bjesomučno zasuto mecima sa punkta. Više od dvjesta zrna je ispaljeno. Na  licu mjesta život je izgubio  vozač Veselinović. Suvozač,  Andrijević, bio je teško ranjen. Snimatelju ovog potresnog materijala, Igoru Šanjeviću, iskolačenih očiju Andrijević poručuje da ga ne snima, već da ga vodi u bolnicu.

Ali, niko ga nije odveo nikuda. Neki humanitarac, koji se tu našao, pokušao je da mu pruži pomoć, očigledno neadekvatnu, sa nešto flastera i gaze. Nakon više minuta, Žarko je iskrvario i preminuo na ulici. Posljednje riječi su mu bile da mora umrijeti jer je Srbin.

Kasnije, mnogo kasnije, tokom postupka koji je pokrenut u Njemačkoj, potporučnik Ferk je izjavio da nije pucao zato što je htio, već zato što je morao. (Smatrao je da su putnici vozila opasnost za njega i njegove vojnike.) Za njemački sud radilo se o nužnoj samoodbrani i oficir je oslobođen svake odgovornosti. Ubrzo je dobio i orden!

Sa druge strane, srpski mediji i javnost jedinstveni su da se radi o zločinu. Neki mediji čak sugerišu da se radilo o nenaoružanim civilima u vozilu. To nije tačno, kod sebe su imali puške, što ne mora da bude čudno, jer se radilo o dosta haotičnom stanju vakuuma vlasti, a u gradu su bili i pripadnici OVK. Na snimku se inače vidi da neko, mislim od novinara, nakon obustave vatre pritrčava, iznosi puške i poziva u pomoć.

Pa ipak, kao da svi koji su gledali ovaj snimak, računajući i stručna lica, previđaju jednu surovu činjenicu. Ono što je očigledno i za mene neshvatljivo, ali niko od prisutnih njemačkih vojnika nije ranjeniku pružio medicinsku pomoć ili pomogao da se on transportuje u bolnicu, već je ostavljen da iskrvari na ulici.

Po mom mišljenju, ovdje se radi o jasnom kršenju Ženevske konvencije, odnosno o zločinu pred  kamerama! U svakom slučaju, čak i da nisam u pravu, a jesam, ovdje nije bilo ni trun čojstva, a ni junaštva.

(Treba nam biti jasno da tzv. velike sile i sa istoka i sa zapada sebi daju za pravo da pravdu dijele širom svijeta, u skladu sa svojim interesima, ali da sebe i svoje vojnike amnestiraju od bilo kakve odgovornosti za eventualne zločine. Same, pak, zločine spremni su priznati tek decenijama ili vijekovima kasnije, kad to više nikome nije bitno.)

Dvije decenije kasnije, cijela planeta je u ratu protiv nevidljivog neprijatelja. Naravno, riječ je o pandemiji virusa korona.

Svjedočili smo prošle godine, na početku pandemije, o pravim bitkama za medicinsku opremu, prije svega za respiratore. Dešavala se prava otimačina i pravo jačega. U tom haosu, od svih zemalja zapadnog Balkana ponajbolje se snašla Srbija i njeno rukovodstvo. Dio opreme ponudila je i svojim susjedima, što je bio izuzetno human gest.

I danas, u jeku rata oko vakcina, Srbija je dobrim promišljanjima uspjela obezbijediti svojim građanima dovoljan broj vakcina, pa je Srbija u samom evropskom, ali i svjetskom vrhu kad je imunizacija u pitanju. I ono što je još bitnije, Srbija je otvorila svoje granice i ponudila besplatne vakcine velikom broju građana iz regiona u kojem je proces imunizacije tek u povoju, pa tako čitamo naslove: Region se slio u Beograd, praćen slikama mnoštva u redovima pred vakcinaciju.

Za svakoga, a biće i takvih, kome je ovo jeftin marketinški trik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovog režima, poručio bih da ovo što se dešavalo prethodnog vikenda u Beogradu i Srbiji nikako nije jeftino, ali i da se svako treba zapitati, kako bismo se mi ili druge zemlje regiona ponašali da smo se našli u sličnoj situaciji kao Srbija sada. Primjer Srbije je izuzetno human gest, primjer istinskog čojstva! To je nešto čemu svi mi na ovom napaćenom, brdovitom Balkanu treba da težimo gradeći međusobne odnose.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije