Kolumne

Ukrajina kao izgovor za okupaciju Srba

Ukrajina kao izgovor za okupaciju Srba
Foto: N.N. | Ukrajina kao izgovor za okupaciju Srba

Još od devedesetih i smjene dva vijeka američka politička kampanja prema Srbima nije bila toliko agresivna kao što je ovih dana. Poslije imenovanja primjetno agresivnog specijalnog predstavnika Vašingtona Gabrijela Eskobara i novog ambasadora u Beogradu Kristofera Hila, uslijedile su posjete američkih delegacija. Posljednjih dana je bio senator Kris Marfi, a posebno se izdvaja posjeta pomoćnika državnog sekretara za ovaj dio svijeta Karen Donfrid.

Generalno, pomoćnica Donfrid je ponovila odavno poznate stavove američke administracije prema srpskim zemljama, koje se sada tretiraju kao zapadni Balkan. Ona nije donijela ništa novo pa je tako ipak neizvjesno kakvi će biti rezultati putovanja Amerikanaca. Ako nema promjena politike, a očigledno je da nema, onda se postavlja pitanje zašto su uopšte Amerikanci i dolazili. Naravno, zbog Ukrajine, to je bio glavni cilj. Jer, očigledno je da nema novih političkih ideja, samo je Ukrajina nova tema. Tačnije, ključ je Rusija, ali i pripremanje terena za Kinu. Ukrajina je, međutim, samo izgovor.

Suština je da Amerika želi da zadrži svoju staru ambiciju okupacije srpskih zemalja i njihov kolonijalni status. Otuda američka zabrinutost za dalju sudbinu mirovno-vojne misije EUFOR-a u Bosni i Hercegovini. Jer, iako EUFOR nije ozbiljna vojna snaga, on je simbol okupacije, simbol kolonijalnog statusa i zato je Vašingtonu stalo da ta misija ostane. Ali, izgleda da se taj okupacioni status ipak kruni, osipa se, i zato je obnovljena politička agresivnost.

U saopštenjima i medijima je takođe govoreno o potrebi, i to nužnoj, da cijeli zapadni Balkan što prije postane dio Evropske unije (EU), da Srbija prizna Kosovo i da se oslobodi uticaja Rusije i Kine. Ta poruka je sakrivena između takozvane "energetske diverzifikacije" i tvrdnji da ekonomski Srbi zavise od EU. Ispostavlja se tako da je Amerika u stvari najviše zainteresovana za članstvo u EU iako ona nije članica i da sada ona nudi članstvo. Doduše, EU i jeste, kao što je poznato, američki projekat i veliki broj ljudi širom svijeta vjeruje da je i Amerika članica evropske integracije. Poslije svih ranijih uslova, kao što je priznanje kosovskog otcepljenja, sada su i sankcije Rusiji glavni uslov za EU. Da li bilo ko više vjeruje ne samo Amerikancima nego i njihovim vazalima u EU? Zar se poslije svih minulih godina "evropskog puta" EU zaista može bilo šta vjerovati? Jasno je, naravno, zašto na tome Amerika insistira jer je EU još jedini preostali američki instrument uticaja. Ali, suština je, ipak, u odnosima sa Rusijom i Amerika koristi Ukrajinu da pritisne Srbiju da uvede sankcije Moskvi. Uvođenje sankcija bi, vjeruje se, bio konačni udarac Srbiji i Srbima.

Ali, zašto toliki pritisak? Prvo, samo su još Srbija i Bosna i Hercegovina ostale zemlje koje nisu uvele sankcije Rusiji, a Amerika ne želi da dozvoli da bilo ko ne prihvata njen diktat. Drugo, što su to slovenske zemlje većinski pravoslavne i Vašington želi da pokaže Rusiji kako su je i ti tradicionalni saveznici, posebno Srbija, napustili.

To je bio posao i pomoćnice državnog sekretara Karen Donfrid i američkog senatora Krisa Marfija. Utisak je da se mnogo više računalo na senatora Marfija jer je on odranije drugar i u dobrim odnosima sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Ni on nije donio ništa novo pa je onda poslije posjete na svom internet blogu (nalogu) objavio svoju verziju sastanaka u Beogradu i Sarajevu. U kasnijim reagovanjima onih koji su bili prisutni ispostavilo se da nisu bili na istim sastancima. To je stara praksa američkih političara i zato bi bilo veoma korisno objaviti transkripte Marfijevog razgovora u Sarajevu. Amerikanci objave svoju, uglavnom neistinitu priču, a računa se da druga strana iz diplomatske pristojnosti neće reagovati pa onda u javnosti ostane samo američka verzija. To se redovno dešava ne samo prema Srbima, već i svima drugima.

U razgovorima u Sarajevu, prema izjavama i saopštenjima, Amerikanci su insistirali na reformama, što je fraza za poslušnost Americi jer one su uslov za napredovanje "zemlje u evroatlantskim integracijama". Drugim riječima, naređenje Amerikanaca je da se ide u te integracije, a šta o tome misle oni koji žive u BiH očigledno nije važno. Ali, vremena su se promijenila, a gosti iz Amerike očigledno žive u takozvanom zamrznutom vremenu.

Nevjerovatna je ta bahatost, sve je izgledalo kao posjeta kolonijalnog guvernera nekoj udaljenoj provinciji. Kao i na stav sudije i vlasnika šta se mora, a šta je neprihvatljivo.

Da pojača utisak u isto vrijeme se u Americi oglasio i bivši američki ambasador u Srbiji Kameron Manter, koji se "proslavio" formiranjem Vlade Srbije 2008. godine. On kaže da će Srbija ako ne bude dio EU, što znači ako ne uvede sankcije Rusiji, biti zaboravljena. Od koga? Od Zapada? Pa to bi bilo i najbolje, da Zapad ostavi na miru i Srbiju i Srbe.

Dodatna nevolja je i to što su veliki ucjenjivački kapaciteti Zapada prema Srbiji... Zbog velikih dugova, prijeke potrebe za novim kreditima i činjenice da su u velikoj mjeri mediji i političko-ekonomska elita na prozapadnoj strani. Zanimljivo je da su ti kapaciteti dosta manji prema Republici Srpskoj pa zato Zapad i ide preko Srbije. Zbog te manjkavosti širih ucjenjivačkih kapaciteta Amerikanci će u Republici Srpskoj ići prije svega protiv ličnosti, na njihove ucjene i prijetnje. Tako se u saopštenjima američkih gostiju sugeriše da su ličnosti problem u Bosni uz napomenu da su one u Republici Srpskoj, a sada i među Hrvatima. U Srbiji se, međutim, više ide na javno mnjenje i nevladine organizacije.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, zanimljivo je da je Donfridova posebno istakla neodložnost oktobarskih izbora iako nema promjene Izbornog zakona. Iako se ne navodi, tu Amerikanci gađaju Hrvate. Amerika u stvari neće odustati od muslimansko-hrvatske federacije, koja je njen glavni projekat u BiH i nastojaće da ne dozvoli bilo kakve promjene. To je ključ američke politike koja se ruši ako nema te federacije u onom obliku koji želi Amerika bez obzira na probleme. To se čini na bočni način što se napada samo Republika Srpska. Slabljenjem Republike Srpske, za koju se vjeruje da je glavni saveznik Hrvata u promjenama izbornih zakona, ruši se i pozicija Hrvata.

U nedostatku pravih informacija dostupnih javnosti i pod terorom praznih birokratskih saopštenja vrijedilo bi se podsjetiti šta je o posjetama Amerikanaca rekao jedan od njihovih, bivši ambasador u Srbiji Vilijem Montgomeri. Montgomeri se poslije Srbije nije vratio u Ameriku, kupio je kuću u Cavtatu i tu živi. On nije direktan svjedok razgovora, ali suštinski poznaje američku logiku, a i situaciju u srpskim zemljama.

Montgomeri kaže da su osnovni ciljevi Bijele kuće da Srbija prizna nezavisnost Kosova u sadašnjim njegovim granicama, kao i da Moskva ne stavi veto na njegov prijem u Ujedinjene nacije. S tim ambicijama, rekao je Montgomeri u intervjuu agenciji Tanjug, dolaze Amerikanci u Beograd i Sarajevo. Ali, kaže on, to je "nemoguć zadatak".

Cilj Vašingtona je, kaže, i da se Srbija u potpunosti uskladi sa politikom EU prema Rusiji i da Bosna bude jedinstvena država sa revizijama Dejtona kako bi se dala veća moć centralizovanoj državi i, ako je potrebno, da se koristeći ovlašćenje visokog predstavnika sa funkcije sklone oni koji po njihovom mišljenju prave probleme, poput Dodika.

Bivši diplomata se nada da će aktuelni "balkanski tim" Stejt departmenta shvatiti da je to nemoguć zadatak i da će ubijediti Bijelu kuću da ta politika ne funkcioniše. Jer, to je, precizirao je, samo san američke diplomatije.

Montgomeri upozorava da će se povećati pritisci na Srbiju da uskladi politiku s EU, kako rat u Ukrajini bude duže trajao. Strasti će jačati, pritisak da se zauzme zajednička strana protiv Rusije biće sve veći, a opasnost od trećeg svjetskog rata sve veća. To će značiti veći pritisak na Srbiju. Drugim riječima, Srbija je u nemogućem položaju - naveo je američki diplomata. Kada je riječ o ciljevima da Srbija uskladi svoju spoljnu politiku s EU i ciljevima vezanim za Bosnu, Montgomeri naglašava da većina tih ciljeva nije funkcionisala više od dvije decenije i da izgleda da Vašington ni ta činjenica nije ubijedila da je potreban novi pristup.

Po svemu sudeći, posjeta Amerikanaca neće donijeti političke novine, a Srbija vjerovatno neće žuriti s odlukama u nadi da će kriza oslabiti. Prevedeno na stvarni jezik, od Srbije se kao i do sada traži da kapitulira pod izgovorima zapadne verzije rata u Ukrajini i distanciranja od Rusije.

U takvom ambijentu nepromijenjene politike Amerike i Zapada nameće se pitanje šta bi valjalo činiti u srpskim zemljama. Osnovno je da se zadrži čvrstina u stavovima i principijelnost. Svako popuštanje je početak kraja. U toku je najveća kriza u međunarodnim odnosima od vremena Drugog svjetskog rata, čiji će ishod, kakav god da bude, odrediti sudbinu svih zemalja u narednom, dugom periodu. Status cijelog Balkana kao granici svjetova, čiji su dio i srpske zemlje, nije još riješen i Balkan se po pravilu rješava tek na kraju velike geopolitičke igre. A ta igra još traje i zato ne bi trebalo istrčavati i olako prihvatati pritiske pod lažnim obećanjima. Valjda je skorašnja istorija dovoljno iskustvo. A na kraju te igre svijet će potpuno drugačije izgledati uključujući i geografske karte. Srbiji i Srbima se stalno potura evropska perspektiva kao glavni mamac, ali ključno je pitanje da li će uopšte EU postojati na kraju aktuelne faze svjetske krize.

I u ovom slučaju američkih gostiju pokazalo se da zapadnjaci generalno zaista smatraju da su Srbi budale. Ima, nažalost, mnogo razloga da tako i misle jer mnogo su Srbi popuštali i kupovali laži.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije