Još se ne nazire kraj rata u Ukrajini, ili "specijalne operacije Rusije", ali neki važni pomaci su se već desili.
Konačno su se vojska Ukrajine i jedinica Azov, koju uglavnom čine ukrajinski neonacisti, predali i kapitulirali u Marijupolju i to jeste velika pobeda.
Ali, takav ishod je bio jasan od samog početka i bio je samo pitanje dana i on, iz ugla ratnih dešavanja, prije svega ima simbolički značaj. Zapad i vlasti u Kijevu su, naime, od Marijupolja napravili simbol otpora Rusiji, kako su govorili "ukrajinski Staljingrad". I te simbolike se ne odriču nego je i dalje štite lažima. Tako zapadni mediji i vlasti u Kijevu uporno saopštavaju da je riječ o "prekidu vojne misije" i "evakuaciji", a ne o kapitulaciji. Naravno, sve je to besmisleno i laži možda mogu da kupe neko vrijeme, ali ne mogu da promijene stvarnost. Ne pomaže ni namještena pobjeda Ukrajine na "Evroviziji".
Utisak je da će Zapad i Kijev, kada se jednog dana rat u Ukrajini i okonča, i dalje "ratovati", jer sopstvenoj javnosti već mjesecima govore kako "Ukrajina pobjeđuje". Kraj rata, kako sada liči, na Zapadu neće ni objaviti. Dosad je, prema većinskim procjenama, Zapad na oružje i pomoć Ukrajini potrošio oko 64 milijarde evra, što je skoro na nivou godišnjeg vojnog budžeta Rusije. Rusiju je dosad sama ratna operacija u Ukrajini koštala oko četiri milijarde dolara, a angažovala je manje od 10 odsto svojih vojnih kapaciteta. Ukrajini oružje, barem zvanično, šalje 38 zemalja. Sama Amerika je dosad potrošila blizu 60 milijardi dolara. Nije ipak jasno kuda taj novac zaista ide i gdje završava, kao ni to oružje. Pomoć Ukrajini je postao veliki posao. Za ilustraciju, tokom rata u Iraku nestalo je 22 milijarde dolara američke pomoći. Nikada nije utvrđeno gdje je otišao taj novac.
Kao i uvijek, najčešće pitanje je koliko će rat u Ukrajini trajati. To niko ne može da kaže. Prvo, niko izuzev vrha Rusije ne zna šta su stvarni ratni ciljevi, i drugo, nijedna ratna operacija ne može se tačno vremenski odrediti. Sigurno je jedino da Rusija može dugo da izdrži i na to se pripremila. Sudeći prema geografiji vojnih operacija, Rusija prije svega ima za cilj da poveže vertikalu sa severa od Harkova pa negdje između Dnjepropetrovska i Kijeva i na jugu do Odese i poluostrva Izmail. Sve istočno od te vertikale je interes Rusije. Zato su i najveće operacije baš u Donbasu, ključnom prostoru. Američki državni sekretar Entoni Blinken je izjavio da ako Ukrajina prestane da pruža otpor snagama Rusije u Donbasu, to će biti kraj postojanja ukrajinske države. Otpor još postoji, ali ruske snage stabilno napreduju i osvojeno je ključno mjesto Popasnaja.
Najveća je neizvesnost sudbina zapadne Ukrajine. Amerika i NATO u tom dijelu formiraju nove jedinice i vrše intenzivnu obuku, što bi moglo da znači da se spremaju za odbranu tog dijela zemlje i za novi rat. Amerika je u Lavovu nedavno formirala obavještajni centar, u kome rade samo Amerikanci. Istovremeno, u obavještajnim krugovima se spominje da bi i Poljska mogla vojno da interveniše u zapadnoj Ukrajini, koja je jedno vrijeme, do 1939. godine, i bila u poljskoj državi. Poljska, međutim, za to traži podršku drugih, ali dosad ta podrška nije stigla. Drugim riječima, moglo bi se ipak desiti da se stvori neka nova Ukrajina i to na zapadu zemlje. Zapad, kako izgleda, planira da održi ratno stanje što je duže moguće s opravdanjem "očuvanja Ukrajine kao države", iako je konačno svima jasno da Ukrajina ne može da pobijedi. Ali, da li je bilo ko dovoljno razuman mogao da očekuje drugačiji ishod? Ukrajina je velika zemlja i imala je respektabilnu vojnu silu, na stranu zapadni plaćenici, ali je vazal američki, a ne država. I ovo je rat Rusije i Amerike, Ukrajina je samo ratni prostor.
Kada se ratne operacije i završe, hibridni rat Amerike i Zapada protiv Rusije neće stati. Ali, dalji razvoj je ipak neizvjestan. Na primjer, kakve će posljedice imati otkrića o američkim biohemijskim laboratorijama i razvijanju biološkog oružja u Ukrajini, što je konvencijom Ujedinjenih nacija zabranjeno. Sakupljena je ogromna dokumentacija i Rusija uz podršku Kine neće odustati od prezentacije tih otkrića svjetskoj javnosti. Ima dovoljnu podršku jer oko 88 odsto planete nije na strani Amerike. U tim laboratorijama su i velike farmaceutske kompanije "Fajzer" i "Moderna", proizvođači vakcina za koronu, vršile ispitivanja na živim ljudima, Ukrajincima. Amerikanci su veoma zabrinuti i to je, kako se saznaje, bio glavni razlog zašto je američki sekretar za odbranu Lojd Ostin uporno zvao telefonom ruskog ministra Sergeja Šojgua. Zvao ga je još od kraja februara, ali je Šojgu tek prije nekoliko dana prihvatio poziv. Kako se saznaje, Ostin nije dobio ono što je tražio, a to je da se prećute otkrića iz tih laboratorija.
Suština je - Ukrajina gubi, a pošto je to u stvari bio rat Amerike i Zapada protiv Rusije, to znači da su i Amerikanci i zapadnjaci izgubili.
SRBIJA U ZAČARANOM KRUGU
Političkom i medijskom scenom Srbije i dalje, primetno je, dominiraju zagovornici uvođenja sankcija Rusiji zbog rata u Ukrajini, jer, tvrdi se, Srbija "nedvosmisleno ide ka Evropskoj uniji". Nema ko tu sve ne dobija pravo da javno govori, od bivših američkih i ambasadora Srbije i zemalja EU pa do penzionisanih NATO generala i neizbježnih aktivista nevladinih organizacija. Ali, problem je, kao i uvijek, narod. Narod je protiv sankcija.
Prema najnovijem istraživanju portala Nova srpska politička misao (NSPM), koji obično ima najrealniji pregled javnog mnjenja, čak 82,10 odsto građana Srbije je protiv uvođenja sankcija Rusiji. Za sankcije je samo 6,90 odsto građana.
Na pitanje ko je kriv za rat u Ukrajini, 68,70 odsto ljudi u Srbiji smatra da je to NATO, a samo 5,60 procenata da je Rusija. Zanimljivo je da samo 7,40 odsto ispitanika smatra da je odgovorna Ukrajina.
Istraživanje je takođe pokazalo da je 84,70 odsto građana Srbije protiv da Srbija uđe u EU ako je za to uslov priznavanje Kosova. Podrška članstvu u EU uz priznanje Kosova i Metohije je 5,10 odsto. Ali, prema jednom ranijem, nedavnom, istraživanju čak 44 odsto građana Srbije je generalno protiv članstva u EU.
Takvo raspoloženje javnosti Srbije je, naravno, poznato i Zapadu. što je priznao i nemački kancelar Olaf Šolc tokom nedavnog susreta s predsjednikom Srbije u Berlinu. Ali, Šolc je tada rekao i da se nada i očekuje da će rukovodstvo Srbije, uprkos tome, ipak donijeti za Zapad željenu odluku.
Vlasti su poprilično nejasne i stvaraju veliku konfuziju. Ali sumnju budi to što se neprestano ponavlja "neupitna opredijeljenost za članstvo u EU", a zna se da bez sankcija nema ni napretka ka EU.
Srbija je, prije neki dan, u sjenci kampanje o sankcijama Rusiji, podržala proširenje sankcija EU Bjelorusiji. Srbija se odranije priključila sankcijama toj prijateljskoj zemlji iako je raspoloženje javnosti protiv sankcija Bjelorusiji.
Američke sankcije Rusiji je dosad uvelo 36 zemalja. Drugim riječima, 88 odsto planete, uzimajući u obzir i broj stanovnika, nije uz Ameriku, nije u sankcijama.
Začarani krug zapadnog nasrtanja na Srbiju nisu samo sankcije. Ovih dana je Srbija potpisala novi sporazum sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (SZO), koji je nedostupan javnosti, ali koji može da ima dalekosežne posljedice. Koliko se može saznati u zdravstvenim krugovima, tim novim sporazumom Srbija praktično svoje zdravstvo i politiku zdravstva potpuno prepušta SZO, koja čak stiče pravo da traži uklanjanje iz javnog života i profesije, pa i hapšenje, onih koji se ne slažu s njenim direktivima ili kako se to zove protokolima. SZO je formalno agencija Ujedinjenih nacija, ali je u stvari privatna organizacija njenih donatora, od kojih je najveći Bil Gejts, i farmaceutske industrije. I SZO je bio dio biohemijskih istraživanja u Ukrajini. Vjeruje se da je SZO najkorumpiranija organizacija UN-a koja je imala najprljaviji posao tokom korona virusa. I zašto je to potrebno Srbiji?
Srbija, nažalost, ima i tajni ugovor s farmaceutskim gigantom "Fajzerom" sklopljenim pod izgovorom korona virusa i uslovom da najmanje pet godina ne smije da otkriva detalje tog ugovora. Takve ugovore "Fajzer" ima sa 73 zemlje svijeta.
Sve to svjedoči i o nerazumijevanju širih procesa, ali i izvjesnoj naivnosti. Kada date prst, onda vam uzmu cijelu ruku.
HAŠKA MOĆ
Haški tribunal, ili kako se već zovu njegovi ostaci, je odbio zahtjev generala Nebojše Pavkovića za oslobađanje iz zatvora iako je izdržao dvije trećine kazne. Pavković se dobrovoljno predao Haškom tribunalu 2005. godine, a pravosnažnom presudom, koja je donesena 2013, osuđen je na 22 godine zatvora zbog navodnog "progona albanskog stanovništva s Kosova" i "zločina nad kosovskim Albancima" tokom NATO bombardovanja 1999. godine.
Za NATO bombardovanje i natovske zločine još niko nije odgovarao, a jedan od predvodnika bombardovanja, bivši britanski premijer Toni Bler je, naprotiv, savjetnik aktuelnih vlasti Srbije.
General je kaznu služio u Finskoj, a 28. avgusta prošle godine su istekle dvije trećine kazne. U odbijenici je predsjednik Suda Karmel Adjijus napisao da Pavković u zatvoru nije u dovoljnoj mjeri prihvatio svoju odgovornost i nije se rehabilitovao. I da je u više intervjua srpskim medijima i dvije knjige koje je napisao u zatvoru u Finskoj plasirao laži i presudi suprotan narativ o zločinima na Kosovu. Haški sudija je ocijenio da bi general Pavković na slobodi mogao ugroziti svjedoke i da postoji rizik da bi ponovo počinio krivično djelo.
Ludilu nema kraja. I kršenju zakona. Haški osuđenici služe kazne po zakonima zemalja u kojima ih izdržavaju. Prema finskim zakonima, poslije dvije trećine kazne čovjek je slobodan. Ali, Haški tribunal je jači od zakona i Pavković mora još da robija jer, kako kaže sudija Adjijus, nije promijenio mišljenje. Pavković je sada kriv zbog mišljenja. Slično je bilo i s policijskim generalom Sretenom Lukićem, osuđenim zajedno sa Pavkovićem zbog Kosova, koji je izdržavao kaznu u Poljskoj. Tribunal je takođe odbio da oslobodi Lukića poslije dvije trećine kazne, ali Poljska je saopštila da je on po njenim zakonima slobodan čovjek i da ne može više da bude u njihovom zatvoru. Lukić je potom prebačen u zatvor Haškog tribunala i poslije nekoliko mjeseci je ipak pušten.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.